Epilog
Siko stino bila majko zemljo države
Kamenito šta izvireš iz mora uznemireno
Šta djevi ne priskočih
(obeščastiše je časnici ovoga broda)
Pjesma za slušanje
Pjesan pasionski napisana i
Drage volje posvećena akteru
Što hrapavim glasom te
Raspoloženim stasom
Atakira prostor:
O, vi slušajte, publiko, makar
Protuhu i hohštaplera
Propalicu kad maznom vam riječju kvarna srca grije
Udes ili što?
Vi slušate dok ja
Recitiram
Pijano momče
O onin autima autobusima tranvajima
o curama šta prolaze
to sad nije bitno
Lišće lagano se suši gledan ga kako pada
Oblaci izmjenjuju se sa plavilon nebeskin
pa prođe neka dobra ženska
tip u jaguaru za njon zatrubi
i ponovo ponavljan: to nije bitno
Pa nazdravimo već ovin minutama!
one su prošle u promatranju prolaznosti
a ure prije su prošle u osunčanon pejzažu
Koja divota nazdravimo tomu!
promatrajuć tice na granama koje moment kasnije nisu na granama otvarajuć internet i na njemu razne stranice i zatin prolazi cura razigranih guzica pa otetura crveni pijanac u tranvaju prolazin gradon po dana prolazeć pokraj grana pokraj tica u letu i izvan njega forma se rastvara i razliježe taloži se na pod ulazi u pore koje moje oko ne vidi i nestaje.
Iskoristio bih ovaj trenutak da pozdravim svoga malog brata, majku koja je uvijek bila uz mene i oca koji me oprosti mladiću, ali ovo nije ni mjesto ni vrijeme.
Kakvo olakšanje nazdravimo tomu!
Nazdravimo drugovi
vrimenu šta prolazi:
a u njemu cure lipe i ladne
mnoga saznanja dobri sirevi
naše ambicije gorde i skladne
Nazdravimo in!
Stanje mirovanja
Usnuh na livadi
Pod stablom bijaše hlad i viđaše se Sunce
Stanje mirovanja
Probudiše me žmarci, tj. svrabež
Na nožnim palcima, bedrima, šaci
Gle, to su mravi!
Zakotrljah se niz travke
Svrabeža nesta
I eto me pod Suncem
I eto me pod Suncem kadli leta komarac
Oko moje noge
Oko moga gležnja
Ne bijaše ništa strašno, ne bijahu niti dva
Ali Sunce ne da mira
Pod znojem jedan ubod dvije pjesme svira
Otkotrljah se
Među debla, krošnje i spas
Nijanse zelene
Koliko vas je, zavidim vam!
Da li to ja tražim mahovinu da na njoj usnem divan san?
A u glavi svrab
Krpelj jedan što o kosu zapne
U lubanji mojoj namjeri da odapne
Zatrovana krv
Tištaše mi grudi
Strovalih se niz šiblje i bešiblje te šipražje
Do bare
Umočih glavu u baru
A u njoj krokodil zinu
A ja mu rečem: žderi ovog krpelja
I da ti pravo kažem istinu
U tebi sam našao prijatelja
Žvače krokodil
I žvače tako kroka dragi
Škakalj me u srcu hvata
Sve struje tijelom žmarci
Svrabeža nesta
Glave nesta
A kako ću bezglav jadan li ti sam vratiti se kući?
Od bare preko šume, livade i planine!
Usnuh na livadi
Pod stablom bijaše hlad i viđaše se Sunce
Usnuh glavu da mi raste
Kulturna veličina, ja i tekst
Sjeo sam na zahod
Mali mrav je ispustio svoj teret
Ne, nemoj!
Pogledao je lijevo, a zatim desno
Krenuo desno pa lijevo
Vratio se po teret!
Zatim s teretom opet desno
Pa gore, lijevo i dolje
Zatim opet desno
Gore, lijevo i dolje
I opet istok
Sjever, zapad, jug.
Ustao sam sa zahoda i on skupa s teretom
Vrati se svojem putu
Vijest o smrti predvodnika pokreta
Oj, vi što gledate, što vam oči skaču
Vi, s čokoladama na usnama
Vi tamo, što ne znate osim za sutra
Kad je prvo iskustvo shvatilo da nije zadnje
I kad ste na ovom širokom polju
Čuli jeku svojih prethodnika
Upućenu onim tamo planinama
S ovih istih polja, vi s čokoladama na usnama
S ovih širokih, zelenih polja
Čujete li jeku
U zdenac koji nas je trebao osvježiti bačen glas
Krugovi se šire, čarobno su lijepi i isti
Oj vi, ne vidite li
Na planinu se ne penju glave nego noge
Najviše glave najžilavije noge
Ne nadvikujte se
Krugovi su u zdencu krhki i nestalni
Oj, vi tamo, što pristižete
Čujete li jeku
Čuvajte jeku
To je jedino naše
Mi nemamo ništa drugo
Dokument u vremenu – XXVI. III. MMX.
Dok u mraku tako sjedim palim svjetlo i zapisujem ovaj stih.
Dok u mraku tako sjedim palim svjetlo i zapisujem ovaj stih.
Eto, čitaoče
Veseli se dokazu rabote moje mudre.
