Turbe

…..Prvo se gasio bager, kad je trebalo da ruše turbe. Potom se, drugog dana, kad su ponovo došli “na posao”, da ga ruše i uklone, bager prevrnuo, a vozač se samo ugruvao.

…..Jedan dan su napravili pauzu, pa su u petak, svim raspoloživim sredstvima, i elanom, ali i novim vozačem bagera, jer onaj stari, ni po živu glavu nije htio više da radi taj posao, krenuli na nedužnu građevinu, mauzolej, turbe, u kojem je čestiti, u božijoj milosti čovjek, pokopan.

….. O stanovniku ovog turbeta poznati pljevaljski imam Mehmed Coković, tada u dubokoj starosti, imao je oko 90 godina, kazivao je da je tu (u turbetu ) ukopan saka-baba (vodonoša) koji je u ove krajeve došao iz Medine. Kojim povodom je došao u Pljevlja i tu ostao, može se samo nagađati.

…..Izdržavao se tako što je narodu raznosio vodu. Za svoju uslugu nije ništa tražio već koliko bi mu ko svojom voljom udijelio. Stanovao je u menzilhani koja se nalazila na mjestu gdje se danas nalazi pošta u Pljevljima. Jedne noći, po legendi, neki razbojnici su ga napali na spavanju, misleći da ima veliki novac. Niko ga nije tražio jer su pretpostavili da se vratio u rodni kraj.

…..Dvije godine kasnije, mještani su ga našli mrtvog, ali potpuno očuvana tijela. Zbog ovoga su smatrali da je neobični čovjek iz arapskog svijeta onaj “ dobri“ i odluče da mu podignu turbe. Pretpostavka je da je turbe podignuto u 18. vijeku i bilo je veoma poštovano od svih stanovnika Pljevalja.

…..Ovaj put, na radost rukovodilaca koji su došli da ohrabre već zbunjene i pomalo uplašene radnike, sve je krenulo kako treba.

…..Međutim, kad je kašika bagera zahvatila prvi ćošak od kog je trebalo da počne rušenje, bez ikakvog vidljivog razloga i razumnog objašnjenja, na potpuno ravnoj podlozi, buldožer se prevrnu na bok, i to na stranu na kojoj je bio vozač. Samo je, kao nečijom rukom snažno odgurnut, tresnuo svom silinom, što takođe nije odgovaralo proračunu objektivnih okolnosti, nego je izgledalo kao da je sa velike visine “pao” “na bok”.

Svi se sjatiše, užasnuti viđenim prizorom, i njegovom nelogičnošću.

Jedan od radnika, pošto nije bilo drugog načina da pomogne kolegi – vozaču da izađe, pope se na gornju, bočnu stranu bagera, i pokuša da otvori ta, suprotna, vrata.

Ostali su preneraženo gledali kroz prljavo staklo kabine, neopisiv izraz lica vozača. Na njemu se ogledalo nešto između zaprepašćenja i straha, I izraz se nije mijenjao. Kao zaleđen kadar na filmskom platnu.

To je djelovalo još čudnije.

…..Momak je uporno čupao šteku na vratima bagera, što je bilo, em nezgodno, jer nije imao gdje da stane, em su se vrata ulubila, i zakovala. Počeo je panično da trza i vuče, pokušavajući iznova, i iznova da otvori, odnosno odvali vrata.

Kao začarani ili hipnotisani, svi ostali su gledali u nepomičnu glavu i lice nesrećnog vozača, neprirodno oslonjenu na suprotnu stranu, odnosno, na staklo drugih vrata.

…..Tek kad, od bijesa i nemoći, viknu mladić koji je pokušavao da dopre do nastradalog druga, ostali kao da se probudiše iz nekog hipnotičkog sna. Priskočiše u pomoć još jedan radnik, i jedan građanin, poznanik vozača. Kad vidješe da su zaludni svi njihovi pokušaji, odlučiše na brzinu, da razbiju staklo.

Znali su da nema previše vremena, posebno ako je vozač povrijeđen, i ako mu je potrebna ljekarska pomoć.

Posebno ih je hvatala panika od činjenice da se on ne pomjera, ne doziva pomoć, i nikako ne reaguje.

…..Dodali su im čekić iz torbe sa alatom. Sad su se već svi uznemirili i uspaničili.

Kad puče staklo, koje je, srećom, ono koje se u zrncima sasipa, i ne djeluje opasno, mladić pokuša da se uvuče unutra, i da pomogne vozaču da izađe.

Na vlastiti užas,brzo shvati da pred sobom ima mrtvog čovjeka.

Odskoči panično i brzo se izvuče iz kabine, u koju se bio uvukao prednjim dijelom, te skoči na zemlju, i ne dočeka se na noge, već pade na koljena. Potom prašnjavim rukama prekri lice i zavapi: – Mrtav je!-

Svi se na trenutak odmakoše, osupnuše se, a onda, panično počeše da traže način da se pomogne, i da se zove doktor i policija.

…..Elem, i svijet koji se bio okupio da gleda „šta će biti“, jer se već bilo pročulo da se turbe ne da srušiti, i ostali iz firme koja je gradila stambene objekte na tom mjestu, stajaše kao okamenjeni ovom informacijom, sa nadom da to, ipak, nije konačni ishod.

Ma, otkud ti znaš! Možda je u nesvijesti!

Sad će hitna! Ne zna uvijek ni doktor, a ne mi…

Možda je u komi….- ređale su se razne prognoze i razmišljanja, dok su čekali hitnu pomoć.

Napokon, svi se pojaviše u isto vrijeme. Uspjeli su da odvale vrata, i da ga konačno, onako sklupčanog izvuku izvan kabine, i na nosilima unesu u kola hitne pomoći.

…..…..…..* * *

…..Tu se, polako, završavalo događanje ovog dana, a tek je počinjala glavna radnja ove, višednevne drame, koja je počela onog dana kada je najavljeno da će se graditi blok stambenih zgrada, takoreći u centru grada Pljevalja, na mjestu na kojem se nalazi ovo turbe, još od 18.vijeka.

…..Tek sad, još ne znajući da li je današnji vozač živ ili mrtav, i bez obzira, čak, na tu, konačnu istinu, drama je bila u svom usponu, i penjala se ka vrhuncu.

- - - Mezar tihog vodonoše, tzv.“dobrog“, ne da se pomjeriti!!!-

Ovaj iskaz sam se uobličio i utisnuo, prošavši kroz čaršiju, uzduž i poprijeko.

Fama je krenula, interesovanje je poraslo do maksimuma, oči javnosti bile su uprte u dalji slijed događaja, reflektor se uključio i osvijetlio zbivanje, i trebalo je dalje veoma mudro i obazrivo postupati.

…..Direktor građevinske firme gotovo da je bio uplašen.

Trebalo je izbjeći višestruke neugode i neprijatnosti koje su ga čekale.

Razriješiti komplikovanu situaciju koja već više dana zaustavlja radove, a bez trenutnog rješenja na vidiku.

Potom, u vremenu koje je bilo veoma nesklono vjeri i mistici bilo koje vrste, objasniti nadređenima šta se, očigledno zbiva na gradilištu, i ponuditi razrješenje.

…..Onda, postojala je i obaveza, možda ne direktno njegova, ali, on je morao da ima i to na umu, dok se zvanično ne objasni situacija, da se u javnosti ne stvara utisak fame i tajnovitosti, mistike i neobjašnjivog.

Nije smjelo da se ostavi nerazjašnjeno, a nije smio ni on, na svoju ruku da daje proizvoljna objašnjenja i tumačenja.

…..Zato, pošto krenu hitna pomoć sa povrijeđenim ili mrtvim vozačem bagera, on, bržebolje, proguravši se između još uvijek zabezeknutog svijeta, dođe do službenog automobila, u kojem je, srećom, sjedio vožač i čekao ga, te, prosto je i mao takav osjećaj i misao da to radi, – pobježe.

…..Negdje predveče, oko 17 sati, iako je sve vrijeme, od 11,30, kad se incident dogodio, bio na vezi sa doktorima i bolnicom, konačno su mu potvrdili da je njegov radnik, 23-godišnji bagerista, Ahmed Ćanović, mrtav.

…..-Nekako mu se učinilo da je i on tog trena osjetio da je mrtav. Ruke i noge su mu onemoćale, u glavi je nakon zbrke koja je do tada vladala, nastala potpuna praznina.

Znao je da treba i da mora da se javi predsjedniku opštine, znao je da mora za ujutro da zakaže više kinsultacija i susreta sa važnim ljudima, sa kojima je trebalo da se dogovori o tome – šta dalje – da li nastaviti radove, uprkos svemu, ili pronaći neko novo, kompromisno rješenje.

A posebno mučan dio obaveza bio je susret sa porodicom poginulog radnika.

Odluči da to prvo mora da uradi.

…..Zamolivši sekretaricu Zorku da, iako je radno vrijeme završeno, dođe, i da zajedno sa još jednim radnikom, kolegom poginulog Ahmeda, odu do kuće Ćanovića u Moćevac, na žalost.

Kako su se približili uluci i kući ka kojoj su pošli, vidjeli su gužvu.

Svijet se već u gomilama sakupljao i stajao u grupama. I oni što su već bili u kući i izrazili žalost, i oni što su tek čekali da uđu, istrajno su i uporno stajali bez namjere da odu, čekajući nešto.

…..Kad njih troje izađoše iz automobile koji su morali ostaviti dosta daleko od kapije u koju je trebalo da uđu, a koja je bila raskriljena, ljudi počeše da se razmiču i propuštaju ih da prođu.

Kad priđoše kapiji , ugledaše nimalo prijatan prizor – ženu kako se u poluležećem položaju, naslonjena na dvorišnu klupu, drži za sredinu grudi, sva mokra od vode kojom su ga zalijevali. Oko nje je stajalo više ljudi i žena, ali je dvoje pokušavalo da joj pomogne da ustane, i da je uvedu u kuću.

Njih troje ostadoše kod kapije, sa unutrašnje strane, nesvjesno čekajući da ženu uvedu u kuću.

-E, jadna majko, šta si dočekala! – uzviknu jedan glas iz gomile.

Ljudi su uglavnom ili ćutali, ili veoma tiho po neku riječ progovarali.

Nakon što su uspjeli da ženu uvedu u kuću, delegacija iz firme sačeka još 5-6 minuta, a onda krenuše unutra.

Mada slomljena i izgubljena, tužna majka, ona žena iz dvorišta, smogla je snage da ustane iza stola za koji se pridržavala, i primi izjavu žalosti, a onda je ponovo sjela, više se svalila na trosjed.

…..-Riječi, riječi… njegove, njihove, tuđe, suvišne, nemoćne, neprijatne, nepotrebne… budile su užasan osjećaj stida, odgovornosti, krivice, kod direktora.

…..Otac Ramo je sa starijim sinom Kenanom otišao da sređuje formalnosti oko dženaze.

…..Majka Raza je, uz svoju rođenu sestru, pokušavala da se izbori sa talasima bola koji čupa utrobu, gubitka svijesti, oduzetosti udova, opšte gužve koja traje već nekoliko sati u kući, u avliji, u mahali…

…..Kao da je sanjala, kao da je gazila po oblacima i stalno propadala, i nije znala kad će pasti, ili propasti. Kao da se utapala u dubokoj vodi, i već nagutana, pokušavala da dođe do daha, da udahne vazduh u pluća puna vode, da drži glavu iznad površine…

…..Kao da je sanjala užasno težak san, kao da ju je möra morila, davila je i pritiskala , sjedila joj na prsima i nije dozvoljavala da dođe do daha.

Probijala se kroz taj san, i vjerovala kako će se uskoro probuditi, i sa olakšanjem shvatiti, da je sve, samo noćna möra…

…..Nakon ovog, za njega najneprijatnijeg i najnezgodnijeg zadatka, direktor Građevinskog preduzeća “Udarnik”, Pljevlja, Milenko Jevđević, kao da progleda, kad konačno izađoše iz, sada već prepunog dvorišta.

…..Ali pred njim je sada bio gotovo nemoguć zadatak, odnosno odluka. Da ju je bar mogao sam donijeti. Ne, ni to nije bilo moguće. Morao se sastati u narednih nekoliko dana sa ko zna koliko važnih ljudi, i zajedno sa njima, donijeti konačnu odluku.

…..…..…..…..…..…..…..…..…..v * * *

Peti dan od strašnog događaja, pogibije 23-godišnjeg mladića, i njegove dženaze, i nakon desetak konsultacija koje je direktor imao, konačno se iskristalisalo jedino moguće rješenje – kompromis.

Napraviće takav nacrt i plan kojim će se zgrada koja je trebalo da se gradi na mjestu turbeta, graditi, ali tako da se napravi i prolaz, i da dio prizemlja zgrade , kao njen ukomponovani dio, ostane turbe Saka – babe iz Medine.

Taj religijski spomenik, koji je tada uspio da se izbori za svoj opstanak, i danas stoji u centru Pljevalja, i svjedoči ovu priču.*

*Imena junaka kao i neki događaji su promijenjeni,i domaštani, ali je priča o turbetu Saka-babe iz Medine, u centru Pljevalja, istinita.