Refik Ličina (1956. godine u Radmancima ,C. Gora), živjeo i radio u Novom Pazaru do 1992. godine, a sad živi u Lundu (Švedska). Piše poeziju, prozu, prevodi sa švedskog, uglavnom poeziju.
Objavio, između ostalog knjige poezije: Poznavanje prirode (1970), Pčele (1983), Prigodne prisile (2009), Knjigovezačka ulica (2009). Objavio je nekoliko knjiga kratke proze Staklenici (2004), Strah od behara (2013), Ulični budilnici (2017), Dalge (2018.)
Na švedskom jeziku objavio je izbor poezije Predikan för Eurydike (Pridika za Euridiku, 2009) i izbor novela När nyponrosor mognar (Kad šipurci dozrijevaju, 2013).
Objavljene su mu pet knjiga prevoda: Prisluškivanja, izbor pjesama, Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolje prijevod na Međunarodnom sajmu učila i knjiga u Sarajevu, 2011. godine), Antologija moderne švedske poezije, OKF, Cetinje i Izabrane pjesme Magnusa Wiliam-Olssona (2014), Put u središte zemlje i druge pjesme, Larsa Gustafssona, 2016, Izabrane pjesme Tomasa Tranströmera, 2018.
Dobitnik je Goranove (1979) i Brankove nagrade (1980), Klas De Vildes stipendium, za 2016.
Vaše ime?
– Na našem jeziku ne znači ništa. Ime dolazi iz arapskog i na tom jeziku ima vrlo lijepo značenje: drug, prijatelj. Dala mi ga je prabijača. Bila je vrlo razborita žena, doživjela je duboku starost i dobro je pamtim. Bila je jedna od rijetkih dragocjenih pojava u mome djetinjstvu.
Prva riječ koju ste izgovorili?
– Ne znam. Ali, skoro da sam siguran da bi to moga biti riječ priča. Moja bijača, sa majčine strane, koja je živjela u bihorskom selu Godijevu, bila je veliki pripovjedač. Kod nje sam poveo onaj period djetinjstva u kojem se prohoda i propriča. Pričala mi je priče svako božije veče i kada sam pošao u školu, moja učiteljica Rada Đurović stala bi uz prozor, prekrstila ruke i slušala, ne bez izvjesnog užitka i čuđenja, kako pričam Pepeljugu, Zaltnu jabuku i Devet paunica, itd., ali u bijačinoj verziji. Tamo su Pepeljuga i ostale junkanje i junaci nazivali drugačije. Ded i bijača sa majčine strane porijeklom su iz Bosanske Krajine odakle su pod nekom prisilom morali bježati.
Vaše prve igračke?
– U prvim godina pretpostavljam – odrasli. Bio sam prvo unuče u porodici i išao sam iz ruku u ruke. Zatim jedan minijaturni metalni aviončić koji mi je ded donio iz Beograda gdje je sezonski radio u građevinskom preduzeću „Rad“. Iza toga, od pete do sedme godine, leptiri, puževi kućaši i druge sitne životinje na jevrejskom groblju u Potok-mahali.Tamo sam onda stanovao i kako sam bio „došljo“ a to ni u dečjem svijetu nije bilo baš pohvalno, nisam, s prva, nalazio drugova, te sam u korovskom bilju i tišini narečenog groblja, zamjene za njih nalazio. Majka je radila u fabrici Raška, to su bile poteške godine, u svemu se oskudijevalo, osim u strahu i samštini. Od sedme godine i početka škole, stvari su se, što se tiče igara i drugova, popravile.
Vaše igre?
– Klikeri koje smo sami pravili tako što smo skupljali oblutke i strugali ih na potoku; slika&golo, tura& jazija, pucavci (pravili smo ih od blata, u obliku čančića sa visokim ivicima, držali na dlanu i onda bi ih lupali o zemlju i u onu rupu koje se pri prasku otvori na dnu protivnik je dužan da zakrpi svojim blatom. Igra se igra dok nekome ne nestane blata). Pa onda leti: bitke mahala, kupanje u Raški kod Carske ćuprije, loptanje na platou ispod groblja i zimi sankanje, šedrnjanje, slučuganje. Sličuge su nam pravili kovači sa Žitnoga trga. Imalo ih je od svakoje ruke.
Kao dijete želeli ste da postanete?
– Dok se iz Potoka nismo preselili u Lug, želeo sam da postanem jak i opasan mangup kao Sibo Crni ili Sibo Bijeli o čijoj se hrabrosti, pljački vozova u Raški i obračunima s milicojom bajke ispredale. U Lugu sam sanjao da postanem šatkar i da moj šatak bude prvak čaršije, a onda sam se zarazio ribolovom (koš, kanavace), vrtlarstvom, pa knjigama i mašta je dobila na snazi te sam se, u skladu sa tim, zanosio brojnim planovima i željama.
Prvo slovo koje ste naučili?
– Zaboravio sam. Sjećam se da sam slova naučio prije polaska u školu, ali se ne sjećam kojim redom.
Šta Vas je rastuživalo?
– Svašta. Od ranog djetinjstva nosim se s jakom melanholijom.
Društvo u djetinjstvu?
– Djeca iz mahala Potok, Lug, Ćukovac, Jošanica. Posebno ona iz mog sokaka (ul. Osmana Đikića), Sančo, Tange, Seljo, Ike, Rifko… Najdraži i „najduži“ drug Kemal Šarenkapić. Još se družimo.
Prvi bicikl?
– Stari crni kontraš („Partizan“, Subotica) koji mi je poklonio amidža Huso kad sam četvrti rared Oš „28 novembar“ završio sa primjernim vladanjem i odličnim uspjehom.
Prva lopta?
– Zelena, plastična, 1963/64. Kupljena u bakalnici kod Baljuke koja se nazazila malo ispred zgrade Elektrorasa, ako ideš s vrha čaršije ka (bivšem) Žitnom trgu i Jonuzovoj ćevapdžinici.
Šta je bilo najteže u školi?
– Uglavnom nastavnici. I nacrtna geometrija, u gimnaziji.
Učiteljica?
– Rada Đurović. Uz majku, ta je žena najviše učinila da se izvučem. Dok mi je majka bolovala tuberkulozu i ležala u dispnzeru na Hadžetu, ta je plemenita žena u svemu mijenjala. Ona mi je poklonila prvu knjigu. Knjiga se zvala Đurđevak, a pisac je bio Prežihov Voranc. Mogu kazati i to da sam, jedini u razredu, znao da je pravo ime narečenom piscu bilo Lovro Kuhar i da sam zato tu knjigu dobio.
Predjeli Vašeg djetinjstva?
– Kirijaške tijesne sobe, mahalske bašče i sokaci, Borići, Gazilar, selo Šavce (imanje deda i bijače gdje sam provodio ljetnje raspuste i vikende), rijeke Ljudska, Raška, Jošanica.
Da li ste pisali ljubavna pisma?
– Nisam.
Srećete li danas Vaše prve ljubavi?
– Rijetko, ali se sretnemo.
Vaš nadimak iz škole?
– Nisam imao nikakav nadimak.
Šta ste čuli o Vašim precima?
– Vrlo malo. Znam da su bili u stalnom prisilnom pokretu, bijegu. Emro, Džano. Emro ded mog deda, bio je guslar. Za jedan ramazan guslao je u nekom od pazarkih hanova, podigla se svađa, neko je ubijen i on je jedva izvučen odatle. Praded Džano bio je asker, dvanaest godina služio je tursku vojsku. Postoji jedan čudesan događaj vezan za ovog čovjeka ali da bi se to dalo ispričati morao bih primjeniti težu, prostraniju formu.
Preci koje ste sreli?
– Nana, dedova majka. Brat bijačin, Muhadžir iz Pendika. Prije drugog svjetskog rata izbjegao je u Tursku iz Bihora. Prvi i jedini put došao je u posjetu zavičaju negdje oko 1970/71. Ded Hadro, koji je govorio najpreciznijim jezikom koji sam čuo u životu. Dajidža, Ćerim Ramčić, koji je bio partizan, imao punu kutiju od cipela raznoga ordenja. Tu kutiju držao je pod krevetom. A krevet se nalazio u Sjenici, gdje je dajidža službovao i kad bih, za vrijeme ljetnjeg raspusta, bio tamo, u tom sam krevetu spavao. Tu sam, kad smo kod Sjenice, propušio, tu sam napisao prvu svoju „dobru“ pjesmu koja je, docnije, otvorila moju prvu knjigu. Osnove mog književnog umijeća, bilo kakve da su, postavile su moje bijače, Fatima i Hankuša. Prva je znala na stotinu hićaja i bajki, a druga je bila veliki biljar i veliki vidar. Odatle vučem ljubav prema biljnom svijetu.
Novi Pazar?
– Grad koji je na čudesan način preživjeo propast svih svojih puteva. Grad za sve vjere, za sve ljude.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
– Ja mislim u Fontani ili u bifeu Doma Kulture. Nije pohvalno al je tačno.
Švedska?
– Prostrana, bogata gorama i vodama. I s nordisjkim zimskim svjetlom zelnkastozlatnim poput nesanice. A inače, što se društveno-političkih i kulturnih obrazaca tiče, oni, naročito nakon poslednjih izbora, ne izgledaju baš najbolje.
Imigrant?
– Pojam koji, danas, na Zapadu označava nižu sortu ljudi, blisku utvarama.
Da ste u prilici, šta bi upitali Bokača?
– Šta god, samo da ga čujem kako priča.
Kako definišete bjelinu?
– Kao trpno stanje. I i svoje i tuđe.
Šta se krije u Homerovom djetinjstvu?
– Kako vele ono kod nas: ako znam, znali me jadi.
Šta naučiti od Ronalda Harvuda?
– Nisam ga čitao, ne znam.
Šta upamtiti od Tolstoja?
– Koliko se kome da. Recimo: kako ( i zašto) se piše Hadži Murat.
Mak Dizdar ili Skender Kulenović?
– Kako kad. Češće Kulenović.
Kiklop ili Filip Latinović?
– Bliži mi je ovaj drugi.
Sofka ili Koštana?
– Imam dvije sestre, pa sad treba reći koju više volim.
Vitmen?
– Kad bih morao davati kakav savjet mladome pjesniku, rekao bih mu da, izgubi li elan i podlegne sumnji, dohvati Vitmena. Liječi bolest ko rukom.
Bernhard?
– Cijenim, ali ne uživam. Ja sam s druge bande: Platonov, Markes, Sijarić.
Jesenjin ili Majakovski?
– Majakovski. Mislim da je on opkovan. Da je još uvijek nepročitan, nedomašan.
Gdje Vam je ugodnije, u danima ili u noćima?
– U danima, pod uslovom da ne radim, da sam slobodan.
Zašto se ljudi zaklinju?
– Ne znam.
A zašto proklinju?
– Ne znam.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
– Da potvrde da nismo od juče. Da se nije u nas pouzdati. Kad bi nam se dalo, i pustilo, „skinuli bi sa vilice“, i čitavu vaseljenu rasturili.
Kome vjerujete?
– Sve više voćkama i biljkama. Doista. Imam ovdje jednu minijaturnu bašticu/koloniju i u njoj trešnju, džanariku i jabuku. Veliki repsekt gajim prema njima.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
– Sejač, Van Gog. I, u zadnje vrijeme, Crvena avlija, Emir Dragulj.
Kurosava ili Bergman?
– Bergman.
Halil Džubran?
– Dok sam radio u novopazarskoj biblioteci, naječšće su ga odnosile gimnazijalke i studentkinje. Fini ga je svijet čitao. Ja, slabo.
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladosti?
– Veoma svježe i veoma „učinkovite“.
Začin?
– So.
64?
– Šah nešto ne volim. Otac me naučio kako idu figure, on je doskora bio pasionirani šahista. U početku igrao bih sa njim ali se brzo otkrilo da nemam nerava za tu igru, da igram ovlašno, bez užitka. Te je bolje što sam batalio.
Vaši strahovi?
– Nemam nekih velikih strahova. Zatrpale su ih godine, ravnodušnost.
Čega se stidite?
– Toga kako smo se 1992. „rastali“ i kako se sad lažemo i krijemo da ne vidimo kako smo se iz onako zgodne i prostrane gradnje u ove sitne straćare zgurali. Stigla nas je ona – imali, pa nemali.
Praštate li?
– Praštam.
Tražite li da Vam se prašta?
– Nisam bio u takvoj prilici.
Čime se ponosite?
– Sa dvije tri pjesme i dvije tri kratke priče. Recimo sa pričom Zemanac.
Ko Vas je razočarao?
– Neki poznanici iz književne branše. Postali su mrzitelji i hajkači.
Koga ste Vi razočarali?
– Ne znam.
Čemu uvijek dajete prednost?
– Djeci. Do pete-šeste godine. Osamanest sam godina radio s takvom djecom i ni jednom se nisam pokajao. Prije toga sam, skoro isti broj godina, radio s knjigama. Djeca su dublja, vedrija od knjiga.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
– Pa, desi se. Recimo kada vidim voćke u beharu.
Šta dalje?
– Ništa, ovako dok se bude dalo.
Razgovarao Enes Halilović
