Poezija

Psima i pticama

Panero silazi sa uma

 

 

Probudio se na groblju.

 

Sa džakom knjiga

silazi sa litica Las Palmasa

na pločnike trga.

 

Okružen geometrijskim oblicima,

nalik starozavetnom proroku,

ispaljuje šaržere stihova.

 

Penje se na klupu u parku i

počinje da opominje.

 

Krivi glavu kao pas,

kao da nešto osluškuje.

 

U njemu gore unutrašnji ratovi.

 

Usne poprimaju oblik velikog

„O“ dok pokušava da objavi.

 

Onda, ono elastično u njemu

ponovo se polomi.

 

Počinje da preskače kocke

kao da igra školice.

 

I stavlja svoj prtljag

poput krsta,

tog najtužnijeg drveta.

 

 

 

 

 

Na adi

 

 

Našli smo novu plažu.

 

Izdvojenu, kamenitu,

divlju i pustu.

 

Na radiju jedan zvuk,

u reci drugi.

 

Neko do mene

ćuti i piša.

 

Na sredini reke

usidren teretni brod

boje rđe.

 

Grad je prekoputa,

kilometar udaljen.

 

Okrenut sam leđima

šumi.

 

Dole je kamenje,

blato i trava.

 

Voda postaje pegava

od ispuštanja nafte

i hemikalija.

 

Sa strane bambusovo drvo

i granje koje nosi talas.

 

Ispod su mulj i ribe,

iznad nebo i ptice.

 

Društvo mi maše

da se vratim.

 

Isprobavaju pentu,

pokreću čamac.

 

 

Katedrala

 

Stigli smo do ruševina.

 

Stavio sam naočare sa

ljubičastim staklima.

 

Napuštena katedrala.

Dostupna svima.

 

Psima i pticama,

glupima i pametnima,

bogatima i siromašnima,

zdravima i ludima,

tužnima i srećnima.

 

Voleo bih da znam

u koje spadam.

 

 

 

 

Alkaloidi, neon i ostali derivati entropije

 

I ove noći na krov auta

postavljam reklamu za

taksi.

 

U njujorškom periodnom sistemu

elemenata udaljavam se od

baznog jedinjenja.

 

Ljudi koji su izašli jesu

izotopi u stanju poluraspada.

 

Fuzija džeza plovi kroz noć,

neon puca i staklo pršti

po pločniku koji se presijava

od kiše.

 

Kovalentne veze stvaraju se

pored požarnih stepenica i

neki klinci beže kroz mrak.

 

Voda se sliva niz cevovode,

gravitira ka šahtama,

reciklira karton i natapa

kese.

 

Odsjaj farova kao puritanski

prozor odvlači pogled na drugu

stranu i saksofon poput vodonika

lagano pada na grudi.

 

Prelazim preko bare i

odraz drveća zatreperi

ispod točka.

 

Muzika koju uporno čujem

iz nekog kafea meša se sa

glasom operatera koji javlja

da je stigao sledeći poziv.

 

Gasim radio i zažmurim

na sekund.

 

Čujem motor auta koji se

približava,

trubi,

koči.

 

Među instrumentima

saksofon je hidrogen,

stvara vodu,

u kojoj su alkaloidi

nerastvorni.

 

To sam,

deo biosinteze,

sa težnjom ka

neuređenosti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

author-avatar

O autoru Milan Todorović

Rođen 1993. godine u Smederevu. Objavio dve zbirke poezije „Bluz na Dunavu“ i „Moderato cantabile“ i dve zbirke priča „Sve one neispisane stranice“ i „Međuprostor i međuvreme“. Dobitnik pesničke nagrade Smederevski Orfej 2015. godine. Objavljivao po internet portalima i zbornicima poezije i kratke proze. Po struci dipl. pravnik. Živi i radi u Smederevu.

Back to list

Iz rubrike