Esej

Hrana nekad

 

Međurečje

 

„Cela babilonska zemlja ispresecana je, kao i egipatska, kanalima, a najveći kanal je plovan za lađe i pruža se prema jugoistoku, te spaja Eufrat sa Tigrisom, na kome se nalazi i grad Niniva. Ovo je zemlja u kojoj, koliko ja znam, žito kudikamo bolje uspeva nego u svim drugim zemljama… Žito ovde tako dobro rađa da daje dvestostruki plod, a kad je najbolji prinos, onda daje i tristostruki. Listovi pšenice i ječma budu tamo lako i četiri prsta široki.“[1]

Ovako Herodot u V veku pre n.e. opisuje zemlju Međurečja. Ali, da bi se stiglo do tog perioda potrebno je vratiti se otprilike 6.000 godina unazad kada, posle perioda padavina, reke na Bliskom istoku počinju da se vraćaju u svoja korita. Ljudi, koji su do tada bili lovci i sakupljači, počinju da prate reke i da stvaraju neseobine uz njih, u ovom slučaju uz Tigar i Eufrat. Da bi preživeli, bilo je nužno da se prilagode novonastalim uslovima, dakle, da nauče da kontrolišu vodu putem izgradnje kanala potrebnih za navodnjavanje, ali i protiv poplava tokom nepovoljnih godina. S druge strane, izgradnja kanala je zahtevala organizovanje velikog broja ljudi što je za posledicu imalo stvaranje prvih država. Dakle, može se reći da su prve države na neki način nastajale iz nužde, iz potrebe da se preživi, da se reke „ukrote“ ne bi li bilo dovoljno hrane za sve. Čak se o tim prvim civilizacijama govori kao o hidrauličnim zbog njihove zavisnosti od vode.

Ono što povezuje period o kojem govori Herodot i period od pre 6.000 godina jeste apsolutna zavisnost naroda Međurečja od vode. Mada, to isto se može reći i za civilizacije danas, da su apsolutno zavisne od vode, kao i za sve civilizacije u budućnosti. Jedino što danas ta činjenica nije tako očigledna jer smo naučili da gradimo brane i irigacione kanale dugačke po više stotina kilometara ne bi li doveli vodu tamo gde nam je potrebna. S obzirom da Herodot govori i o tome kako je „Egipat dar Nila“ moguće je zaključiti da su ljudi tada bili svesni značaja vode i svoje zavisnosti od nje, što danas, izgleda, nije slučaj. Upravo zato što smo suviše dobro ovladali tehnologijom „kroćenja“ reka, čini se da smo se time i udaljili od njih, ili je možda bolje reći – otuđili. Danas mnoge reke više ne stižu do svog ušća u mora, a da većina nas toga nije svesna. Reka Kolorado, recimo, kao i reka Jordan, nekad velike, plodonosne reke, danas su svedene na potoke, zbog brana, irigacionih kanala i rezervoara, i to ne da bi se obezbedilo dovoljno hrane već da bi se proizveo višak kako bi se održao san o izobilju prvenstveno u zemljama razvijenog sveta.

Da se vratimo Međurečju: u V milenijumu pre n.e. tamo je već postojalo društvo sa razvijenom poljoprivredom. Prve kulture su već „pripitomljene“ i polja se masovno zasejavaju njima: jednozrnom i dvozrnom emer pšenicom, ječmom, prosom, sočivom.

Kako bi se shvatilo koliko je dugotrajan i mukotrpan posao bio pretvaranje divljih biljnih vrsta u domaće, ali i koliko je genijalnosti zahtevao, potrebno je reći nešto više o prošlosti same pšenice i o njenoj domestikaciji. Dakle, pre nekih 12.000 godina ili više, jednozrnu i dvozrnu emer pšenicu, ljudi su počeli da gaje. Osnovna razlika između divljih oblika pšenice i one koja se gaji jeste što gajena ima veće seme sa ljuskama i stabljikom koja drži seme da se ne rasprši kada dođe vreme zrenja. Sam proces domestikacije je započeo “konverzijom divljih trava (koje karakterišu sitna i raštrkano raspoređena semena) u žitarice, koje su neosetljive na dužinu trajanja dana i imaju krupna semena koja se ne rasipaju, usled razvoja čvrstog vretena klasa, što je neophodan preduslov za uspešnu setvu i kasniju žetvu.”[2] Dakle, kada divlja pšenica sazri, stabljika koja drži seme, tj. vreteno klasa, se rasprši kako bi seme moglo samo da se raspe. Naravno, ljudima to prirodno samoraspršivanje ne odgovara, već im je potrebno da zrno pršenice prirodno sazri i da ostane na klasu kako bi ga oni zatim požnjeli. Zato su pristupali žetvi pšenice tek onda kada je zrno bilo zrelo, tada su ubirali samo ona zrna koja su ostajala na stabljici; ta zrna bi sejali i tako se vršio proces selekcije, dakle, dobijala se vrsta pšenice čije se seme nije samoraspršivalo. Kasnije su vršene i druge vrste selekcije kako bi se dobila određena visina biljke, veličina zrna i sl.

[…]

Izvori jesu oskudni, ali zahvaljujući nekima koji su ostali sačuvani, poput listi za raspodelu ječma, bačena je slabašna svetlost na ishranu običnih ljudi u Međurečju oko 2.000. godine pre n.e. Budući da je društvo u Međurečju bilo dobro organizovano i centralizovano, što je bilo neophodno kako bi se kanali za irigaciju održavali, ne čudi onda što je država vršila raspodelu ječma u vidu darova. Na osnovu tih listi, poznato je da su odrasli muškarci dobijali mesečno 40-60 litara ječma (1 litar je današnjih 0.62 kg), žene polovinu toga, deca do deset godina starosti 10 litara, starija deca više, proporcionalno godinama[3]. Iz ovih podataka se takođe može zaključiti da je ječam bio glavna žitarica koja je služila i za proizvodnju hleba, ali i piva koje je znatno dopunjavalo ishranu. Onda nimalo ne čudi činjenica da je najmanja jedinica mere u Međurečju bila ekvivalent težine zrna ječma.

 

 

Egipat

 

„Zar stanovnici Egipta ne bi gladovali kad ne bi padale kiše i kad reka Nil ne bi bila u stanju da natapa njive? Istina je, naime, da oni sada tamo dobijaju plodove sa svoje zemlje lakše nego u drugim krajevima Egipta, i lakše nego igde na svetu. Ne moraju da se muče da oru zemlju, ni da je kopaju, ni da rade na poljima ono čijme se muče drugi ljudi oko useva, nego reka naraste sama od sebe i natopi je. Kad ponovo opadne, tada svaki zaseje svoj komad zemlje, dotera na nju svinje i, kad ove ugaze seme, očekuje posle toga žetvu. Posle žetve ovrše se žito pomoću svinja i unosi se u ambar.“[4]

Kada se malo duže i dublje razmisli o ovim Herodotovim rečima, kao formirana misao javi se sledeće – da li je zbog te lakoće koju Herodot pominje da se hrana dobije, bilo moguće preduzimanje velikih građevinskih radova iza kojih su ostale danas više nego čuvene građevine? Jer, ukoliko priprema zemljišta, zasejavanje i sve ostalo što prati sam postupak dobijanja osnovne hrane, ne zahteva puno rada i angažovanje velikog broja ljudi, onda je bilo lako pokrenuti čitavu armiju ljudi da rade na izgradnji monumentalnih građevina, i što je još važnije, obezbediti hranu za tu gladnu armiju. Herodot još puno toga kaže i o Egiptu i Egipćanima o čemu će dalje u tekstu još biti reči.

Sa sigurnošću se može reći da je osnovna hrana u Egiptu bio hleb koji se pripremao prvenstveno od emer pšenice koja je bogatija vlaknima i mineralima od drugih žitarica. Takođe, hleb se pravio i od ječma i neke vrste prosa ali je najrasprostranjeniji bio od pšeničnog brašna koje, zbog visokog sadržaja glutena, narasta. Od ječma i ostalih vrsta žitarica se verovatno pripremao tzv. pita hleb koji se i danas jede širom Bliskog istoka.

Testo za hleb se pripremalo od vode, brašna i kvasca. Kao kvasac je služilo kiselo testo od prethodnog dana ili kvas koji je preostao nakon pravljenja piva. Pošto je zrno emer pšenice znatno tvrđe od kasnijih vrsta, naročito današnjih, pretpostavlja se da je njegovo mlevenje bio težak i mukotrpan posao koji su, sudeći po sačuvanim slikovnim prikazima, obavljale žene. Mlevenje se vršilo ručno, uz pomoć mlinskog kamena, tako da su u brašnu ostajali nesamleveni krupni komadi pšenice što je dovodilo do oštećenja zuba koje je, čini se, bilo često u Egiptu.[5] Takođe, to isto tako govori i da se hleb u Egiptu jeo u velikim količinama. U njega se često ubacivalo seme susama, med, urme, kao i razni začini. Pekao se u pećima od pečenih cigli ili od gline, a ukoliko peći nisu bile na raspolaganju, tanki hleb se pekao na vrućem pesku kao što to i danas rade beduini.

O značaju hleba u ishrani govori i činjenica da su radnici bili plaćani veknama hleba. Uobičajeno sledovanje radnicima je bilo 10 vekni hleba dnevno, dok je, recimo, nadzornik hrama u Srednjem carstvu primao 16 vekni.[6] Da li je to bilo dovoljno da se preživi, ostaje otvoreno pitanje prvenstveno zbog toga što nam nije poznata veličina hlebova. Naravno, mora se uzeti u obzir i to da je ishrana dopunjavana voćem i povrćem, dok je meso uglavnom bilo privilegija bogatih.

Povrće i voće su se gajili u baštama koje su se nalazile uglavnom uz kuće. Od povrća, najrasporstranjeniji je bio luk, crni i beli, rotkvice, različite vrste mahunarki, a prvenstveno bob, zatim sočivo, leblebije, još jedna vrsta boba – vigna unguiculata, koja je kod nas poznata pod nazivom kravlji grašak, zatim krastavac, praziluk, celer.  Takođe, gajen je i kupus, zelena salata, lubenice, dinje, rogač, kim. O lotosu, Herodot kaže da „kad se reka razlije i poplavi polja, raste u vodi u velikim količinama ljiljan, koji Egipćani zovu lotos. Oni ga seku i suše na suncu, pa ga onda mlate i vade iz njega semenke, slične zrnu maka i od njih peku na vatri hleb. I koren lotosa se jede; sladak je, okrugao i velik kao jabuka.“[7]

Herodot pominje još jednu vrstu ljiljana, koja je takođe jestiva, kao i biblos, odnosno papirus, za koji kaže da njegov donji deo „gurmani i sladokusci stave iznad dima na užarenoj mangali, te ga onda jedu.“[8]

[…]

Kada je u pitanju meso, ono se dobijalo od divljih i domaćih životinja. Ovce, koze, krave i svinje su gajene, dok se za kokoške znalo, ali još uvek nisu bile gajene te se zato jaja tako retko pojavljuju u likovnim predstavama hrane. Gajenje gusaka je bilo veoma rasprostanjeno ne samo zbog mesa i jaja već i tzv. masne jetre. Naime, guske su kljukane s namerom da se dobije masna jetra od koje se pravio davnašnji predak danas nadaleko čuvenog  foa gra (Foie Gras). Kada smo već kod gusaka, valjalo bi reći nešto o njima pošto su u pitanju zaista čudnovata stvorenja i ljudima izuzetno korisna. Naime, za razliku od drugih životinja, guske je najlakše pripitomiti, ali, isto tako se lako vraćaju starom životu u divljini. Nije ih potrebno posebno hraniti pošto same nalaze hranu, dobro su organizovane u jata, ne zahtevaju nikakvu posebnu brigu jer se dobro staraju same o sebi, i, što je najvažnije, prilagođene su životu u svim klimama. Kod Egipćana, guske su predstavljale dušu umrlog faraona, dok je puštanje gusaka na sve četiri strane sveta značilo da je ustoličen novi faraon.[9] Svuda u antičkom svetu guska je uživala veliki ugled, poznata je priča o tome kako su guske svojim gakanjem upozorile Rimljane na napad Gala. Tek sa hrišćanstvom guska dobija lošu reputaciju, naime, hrišćanstvo je najčešće povezuje sa glupošću i vešticama. Iako pomalo poljuljan, ugled guske je opstao, u bajkama ona nosi zlatna jaja, mudra je, priča priče. Možda tako iskazujemo zahvalnost životinji od koje imamo tako puno koristi, a koja, zauzvrat, ne traži gotovo ništa? I to što hrišćanstvo svojim mrkim pogledom nije moglo puno da naudi  njenom ugledu, možda najbolje pokazuje kako doktrina ipak nema premoć nad duboko ukorenjenim verovanjima zasnovanim na iskustvu.

[…]

Uz vodu, pivo je bilo piće koje se najviše pilo. Dnevna sledovanja koja su radnici dobijali, pored hleba, uključivala su i pivo. Pivo se pravilo od ječma, pšenice i prosa, mada se može reći da se ipak najviše koristio ječam. Sam postupak proizvodnje piva je tekao na sledeći način: zrna žitarica bi se grubo samlela; jedan deo samlevenih zrna bi se potopio u vodu i ostavio na suncu neko vreme, dok bi se od drugog dela pravile vekne hleba koje bi se na kratko zapekle; zatim bi se vekne izlomile i pomešale sa žitaricama koje su bile potopoljene; toj smesi bi se dodala voda i malo piva, a zatim se sve ostavljao da vri; kada se vrenje završi, pristupalo se ceđenju i time se postupak dobijanja piva završavao. Veruje se da se ukus piva poboljšavao dodavanjem urmi i drugog suvog voća. Kolika je proizvodnja piva mogla biti i koliko se ono konzumiralo, nije moguće reći, jedino što se sa sigurnošću može tvrditi jeste da se pivo moralo svakodnevno proizvoditi, jer, pošto nije sadržavalo konzervans brzo se kvarilo te nije bilo moguće njegovo čuvanje na duži period.

 

[1]Herodotova Istorija I, Novi Sad, 1988, 99.

[2]D. N. Trkulja, Asocijativna analiza veze agronomskih osobina i SSR lokusa pšenice, Doktorska disertacija, Beograd, 2015. (http://www.agrif.bg.ac.rs/files/uvid-javnosti/Dragana_Trkulja_disertacija.pdf, poslednji pristup: 27. novembar, 2015).

[3]G. Hiršfelder, n.d., 42.

[4]Herodova Istorija I, Novi Sad, 1988, 117.

[5]A. Rosalie David, The Pyramid Builders of Ancient Egypt: A Modern Investigation of Pharaoh’s Workforce, Routledge, 1996.

(https://archive.org/stream/The_Pyramid_Builders_of_Ancient_Egypt_Malestrom/The_Pyramid_Builders_of_Ancient_Egypt_Malestrom_djvu.txt, poslednji pristup: 2. decembar, 2015.)

[6] Isto.

[7]Herodova Istorija I, Novi Sad, 1988, 150.

[8]Isto, 151.

[9]S. Slapšak, Leteći pilav, Beograd, 2014, 176.

 

 

 

 

 

 

 

author-avatar

O autoru Danijela Jovanović

Rođena je 1975. godine. Diplomirala je na Odeljenju za istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavljen joj je roman Vatra (2008), istorijska studija Romi u Jevrejskom logoru Zemun 1941-1942 (2012), zbirka poezije Red ovoga, red onoga (2018) i knjige prevoda: M. Herman Sekulić, Nine Lives of Milena Pavlović Barilli (2022); Afroamerička poezija, izbor i prevod (2015); Brajan Henri, Karantin (2010); Enes Halilović, Leaves on Water (2009). Uređuje rubriku Za antologiju u časopisu Eckermann. Živi i radi u Beogradu. Nedavno je objavljena njena knjiga Od rajskog vrta do Kembelove supe, Prilozi za istoriju hrane i ishrane (IK „Filip Višnjić“) koju je finansijski podržalo Ministarstvo Republike Srbije kao kapitalno delo koje se objavljuje na srpskom jeziku iz oblasti kulture.

Back to list

Iz rubrike