Žena himna

PAULA, žena himna

HELENA, i otac i majka

GERDA, nacikunstlerica

IRINA, kozačka duša

Ovo je samo jedna razmaštana verzija priče o Pauli Preradović, ženi himni. Kao i sve himne, i ova je priča veća od života. Nepouzdanija od nepouzdane istine.

U drami su korišteni fragmenti Pauline poezije.

more, snijeg

Mlada žena ide nam ususret. U gumenim čizmama, traljavom vojničkom džemperu, pod kapom „ušankom“ i crvenom zvijezdom. Čađava lica. Ne spada ona još tu, ali historija je hirovita.

IRINA: Zdravstvujte. Ja sam Irina, kozačka duša. Od malih nogu borim se protiv nenarodnih režima. Još nije moje vrijeme došlo. Samouka sam. Pa gutam historiju ko halvu. Ova naša priča počela je u mračno doba. Devetnaesti vijek polako je curio dođavola. Austrijsko carstvo je odumiralo. Bio je Badnjak, opijum za narod, jedan od onih dana kada i na Mediteranu pada snijeg. Jebene klimatske promjene. Nisam nikada bila na moru. Voljela bih jednom ići. Kažu knjige da smo iz mora postali. Knjige ne lažu.

Dotrči malena djevojčica. Hvata pahulje snijega, liže ih sa rukavice, hihoće. Mahne Irini.

Irina otpozdravi salutirajući stisnutom šakom.

IRINA: Čija si ti mala? Sama si?

PAULA: Nisam. Eno tatica ide za mnom. Sad će on.

IRINA: Ja nemam nikoga.

PAULA: Ne brini, imat ćeš.

IRINA: Iz tvojih usta u…

PAULA: Smiješna ti je kapa.

Irina nesigurno opipava zvijezdu na kapi. Kao da provjerava da li je još na svom mjestu. Tužno dahne.

IRINA: Nije…

PAULA: Nemoj biti tužna. Hoćeš da se mijenjamo?

IRINA: Neću. Idem. Vidjet ćemo se još.

Ode Irina. Vratit će se kad dođe njeno vrijeme.

Djevojčica priđe rubu obale. Iz džepa kaputa izvadi zlatnu plastičnu ribicu. Poljubi je.

PAULA: Idi kući! Pa-paaa!

Nagne se i baci ribicu u valove. Ne zna dijete što je život. Uzme i baca.

Prileti žena u mornaričkom šinjelu.

HELENA / DUŠAN: Paula, makni se od vode!

Uzrujano povuče malu k sebi. More je to. Začas proguta i čovjeka a gdje neće dijete.

PAULA: Tatice, pustila sam ribicu kući.

Nježan zagrljaj.

HELENA / DUŠAN: Isuse, kako si me uplašila.

Žena sjedne na snijeg. Primi djevojčicu u krilo.

HELENA / DUŠAN: Srce mi tuče kao ludo. Moraš paziti, dušo. Nije more igračka.

PAULA: Neće meni more ništa.

HELENA / DUŠAN: Pusti ti što neće… Nego, sad se lijepo zakuni da više nećeš sama trčati prema vodi.

PAULA: Neću više. Majke mi.

HELENA / DUŠAN: Tako treba. Dobra moja curica.

Poljubi malu u čelo. Poravna joj crvenu pletenu kapu.

Mala skoči na noge. Nabije kapu do vrha nosa. Spretno skakuće po snijegu. Vidi ona i zastrtih očiju.

Žena se osovi na koljena. Ispod šinjela izvadi staklenu ukrasnu kuglu u kojoj svjetluca majušna balerina.

HELENA / DUŠAN: Gle, imam nešto za tebe.

Mala zabaci kapu na tjeme.

Žena okrene kuglu naopako. Umjetna mećava uskovitla se oko balerine.

Razveseli taj prizor dijete. Oduševljeno plješće rukama.

PAULA: Balerinica! Krasna je, tatice!

Mala preuzme kuglu. Zadivljeno vireći kroz staklo, oprezno je okrene.

Snijeg se taloži oko balerininih nogu.

HELENA / DUŠAN: Iz Beča sam donio.

PAULA: Beč je tamo gdje je car?

HELENA / DUŠAN: Tako je, dušo. Drago mi je da se sjećaš. Nisi još ni prohodala kad sam te vodio na carsku paradu. Mahala si caru i smijala se ljepše od duge. Znaš, njegovo apostolsko veličanstvo jako voli djecu. Siguran sam da te je zamijetio. On je naš dobri djedica iz bajke. Sve vidi.

PAULA: Ne sjećam se.

Pomiluje kuglu i spremi je u džep.

HELENA / DUŠAN: Rodila si se u Beču. Sjetit ćeš se.

PAULA: Ne vjerujem. Znaš zašto, tatice? Zato što sam se ja rodila u Puli.

Žena se od srca nasmije.

HELENA / DUŠAN: Ma nemojte, mlada damo, to je nešto novo! A da vas možda nisu sirene donijele? U kolijevci od bisera?

Paula veselo pljesne rukama.

PAULA: Da, baš tako je bilo!

HELENA / DUŠAN: Dosta priče. Idemo kući.

PAULA: Još malo, tatice, molim te! Sad će ježinci izaći na obalu da prave snjegovića.

HELENA / DUŠAN: Ili snježnu kraljicu…

PAULA: Neće nju, ona je zločesta. Zaboravio si?

HELENA / DUŠAN: Pa da, baš sam blesav. Žao mi je, ljubavi, ali moramo poći. Mama je sad već jako bijesna. Badnjak je. Red je da smo danas svi na okupu. Cjepanice veselo pucketaju u kaminu, tamjan opojno miriše, Kriskindl samo što nije stigao da ti poljubi čelo… Idemo, srećo, brzo…

Paula skine kapu. Gužva je u rukama kao da u crkvu ulazi. Raspusti kosu. Naglo odraste tu pred nama.

PAULA: Božićna uvala, tako smo je zvali dok smo po njoj šetali i slušali kako spokojno diše. Tata Dušan ju je otkrio, nedaleko grada, samo za nas dvoje. Bila je to naša mala tajna. Naša oaza i luka za snove. Obožavali smo tamo odlaziti u dane božićnih blagdana. Bilo je tiho kao u Betlehemu. More je pjevalo o progonjenom djetešcetu koje će spasiti svijet i solju blagoslovilo naše duše. Često smo nosili i komadiće kruha u džepovima, hraneći galebove. Kruh i sol nigdje tako ne žive zajedno kao u našoj uvali. Najradije bismo i Božić ovdje dočekali. Tata i ja. Nažalost, to nije dolazilo u obzir. Majka Helena, bila je neumoljiva planerica božićnih običaja. Njene liste blagdanskih zaduženja, namirnica i jelovnika, ispisane suhim rukopisom, podsjećale su na nabavne liste intendantskih pukovnija. Zato je dobijala napadaje od naših fantazija. I nestrpljivo nas je čekala usred salona, glancajući srebrne noževe…

Paula skupi kosu i navuče kapu.

Helena zbaci šinjel…

mama, badnjak

…i ostaje u jednostavnoj crnoj haljini. Prikladnoj za sva vremena.

HELENA: Dobro, gdje ste vas dvoje?! Pet sati je prošlo. Nije ovo stundenhotel, Kad ste planirali večerati? Negdje oko ponoćke? Mislite da će se večera sama skuhati? Da će se trpeza sama servirati? Badnjak nije igra. Toliko posla još imamo a vas dvoje lutate po ulicama ove lučke zabiti. Bože mi prosti, kao da nemate nikog svog. Badnjak nije špelunka. Mi nismo uličari.

Okrene leđa maloj.

Očima šiba u smjeru odbjeglog muža.

HELENA: Pa da, najlakše je strugnuti u radnu sobu. Pjesnik je dobio naglo nadahnuće, jesam li pogodila? Bard se ne može gnjaviti tako trivijalnim pitanjima kao što je kućanstvo. Samo daj, muze već zovu. Nema smisla da sirotice čekaju…

Prezrivo odmahne rukom. Vrati se kćeri.

HELENA: Ti si još u kaputu? Preznojit ćeš se i navući upalu pluća.

PAULA: Bili smo na obali, mamice. Znaš, vidjela sam djevojku sa crvenom zvijezdom! Jako je lijepa, iako su joj obrazi garavi…

Evo Irine. Još uvijek prerano.

IRINA: Fala ti, mala, za to – da sam krasivaja. Ne stignem se pravo ni podaprat. Mislim da sam i vaške u nekom rovu pokupila. Nema se vremena. Dok ne potamanimo sve fašiste.

Paula joj pošalje pusu.

HELENA: Kome šalješ poljubac?

Irina salutira Pauli i nestane.

PAULA: A onda smo tatica i ja čekali da morski konjici naprave snjegovića.

HELENA: Ništa te ja ne razumijem. Gdje je bila djevojka sa zvijezdom? Kakvi konjici, kakvi snjegovići? Opasno bulazniš, dijete…

Majka joj skine kapu i opipa čelo..

HELENA: Da nemaš groznicu?

PAULA: Nemam.

Mala izvadi staklenu kuglu iz džepa.

PAULA: Gle, tatica mi je kupio malu balerinu.

Helena nije nimalo impresionirana kuglom čudesa. Jedva da je pogleda. Odbaci kapu ustranu i pođe u pozadinu. Tamo negdje je kabinet k.u.k. mornaričkog oficira.

HELENA: Dušane, ti si gori od djeteta! Ti joj neprestano puniš glavu tim glupostima!

Paula svuče kaput. Kuglu spusti na njega.

Donese tri porculanska tanjura i rasporedi ih na podu.

Evo Helene. Nosi veliku baršunastu mašnu rubinske boje.

HELENA: Ne možeš mi ovakva za svečani stol. Badnjak je svetkovina. Daj glavu…

Energično joj pričvršćuje mašnu u kosu.

PAULA: Boli! Čupaš me, mamice!

HELENA: Ne prenemaži se, molim te. Za ljepotu valja i trpjeti. Tako nam je Gospod odredio.

Iz džepa haljine izvadi masivni srebrni broš. Pogleda ga, navru sjećanja.

HELENA: Na mojoj krizmi sam nosila ovaj broš. Jednoga dana ti ćeš ga naslijediti. Kad te otac povede prema oltaru.

Pažljivo zakači broš za haljinu.

HELENA: Dok mi ga je majka stavljala, nehotice me ubola iglom. Nisam ni pisnula. Osjetila sam da krv kaplje ispod haljine ali izdržala sam cijelu misu.

PAULA: Zato što si ti hrabra, mamice.

Šute. Hrabrost se kuha.

HELENA: Imamo salatu od haringe s krumpirom i majonezom kao predjelo, zatim, teleće kobasice s kiselim kupusom i šarana u aspiku. Za desert imamo biskupski kruh i kuglof…

Helena pokupi mornarički šinjel i postavi ga iza jednog tanjura.

HELENA: Cijeli dan sam se zlopatila u kuhinji. Sve moram sama, ni u onu ljenivicu Faniku ne mogu se više pouzdati. A vas dvoje zgubidana za to vrijeme po hridinama skačete.

Paula zauzme mjesto sučelice šinjelu. Spusti se na koljena.

Helena klekne na čelo. Krene s molitvom:

HELENA: Das Brot vom Korn, das Korn vom Licht, das Licht aus Gottes Angesicht. Amen.

Načini znak križa iznad tanjura.

PAULA: Amen.

Helena prinese tanjur nosu. Zadovoljno udahne.

HELENA: Fino miriše.

Paula zuri u tanjur.

PAULA: Jedna Marijola iz razreda kaže da se danas jede bakalar.

HELENA: Možda tu na Balkanu. Tu gdje se ne zna ni tko pije, ni tko plaća. Naš germanski narod ima uredne običaje. Dugovječne i solidne. Mi ne mijenjamo jelovnike svaki čas. U našoj kući poštuje se vjekovna tradicija blagovanja u noći Spasiteljevog rođenja i tako će biti dok je meni glava na ramenu.

PAULA: Marijola još kaže da je čula od svoje mame da smo mi neki, neki… praslovani, tata i ja…

HELENA: Kao prvo, kaže se pravoslavci…

Helena se nagne i energično protrese rukav šinjela.

HELENA: Dušane, čuješ li što dijete govori? Pod hitno joj objasni neke životne stvari, umjesto da joj puniš glavu bajkama.

Uzme šinjel i ogrne se. Pa iz Dušanove kože ravnodušno:

HELENA / DUŠAN: Dušice, nismo pravoslavci. Nismo više. Jako davno je to bilo. Tvoj djed Petar je to riješio, još prilikom upisa u carsku kadetsku školu. Dakle, ljubavi, ne slušaj ogovaranja. Ljudi su zločesti i često imaju zle jezike. Naša vjera pripada svetoj rimskoj crkvi.

Svuče šinjel s ramena i vrati ga na mjesto.

HELENA: Čula si oca?

PAULA: Jesam, mamice.

HELENA: Znači, pamet u glavu.

Jedu.

HELENA: Požurimo s večerom. Moramo se spremiti za ponoćku.

PAULA: Mogu ja ostati kod kuće?

HELENA: Naravno da ne možeš. Kakva su to sad izvoljevanja?

PAULA: Budem tužna u crkvi.

HELENA: Paula, opet izmišljaš.

PAULA: Ozbiljno, mamice. Jako puno ljudi dođe u crkvu samo da se prave važni. Vidjela sam to. Oni hoće pokazat da imaju puno novaca. Nije njih briga za malog Isusa.

HELENA: Paula, nisam raspoložena za tvoja glupiranja i izmišljotine. Ići ćeš na ponoćku, kako bog zapovijeda.

PAULA: Bog nije samo u crkvi, mamice. On je svagdje… I u periski i u ribici i tamo u kugli, kod balerinice. Ja bi ostala, ja najviše volim s njim pričati u tišini. Njegov tihi glas tako je topao i utješan…

Tišina. Neugodna.

Bog se negdje smješka.

HELENA: Jaka ova srpska krv. Dakle, to smo riješili. Ideš i nema rasprave. A sad je vrijeme da nam zapjevaš.

PAULA: Koju pjesmu?

HELENA: Isuse, ti kao da si danas gljive ludare jela.

Obrecne se na šinjel.

HELENA: Dušane, gdje ste se vas dvoje šmucali?

I nestrpljivo kimne Pauli.

HELENA: „Stille Nacht“, naravno. A koju drugu?!

Paula ustane i tiho zapjeva.

PAULA: Stille nacht, heilige Nacht…

Ponese svoj kaput i balerininu kuću od stakla. Pođe na doček ponoći, sve tužno pjevajući.

Helena se uvuče u šinjel. Dječak Dušan kao da se gubi u prevelikom oficirskom kaputu…

glina, granica

…pa iz džepa izvadi olovnog vojnika i nekoliko drvenih kocaka. Igra se na podu. Nekako odsutno.

HELENA / DUŠAN: Bio je maj. U maju je najljepše. Sve je zeleno, mirisno i puno cvijeća. Bude i prvih jagoda. Od mame Pavice sam naučio klopati jagode sa šlagom. To je bio moj najdraži mjesec. Nije više. Mrzim maj od onoga dana kad je tata Petar ušao u sobu i sjeo na tepih. Čizme su mu bile blatne, a sunce je sjalo. Dugo je samo šutio i čupkao dugmad na uniformi. Onda me je uzeo u krilo, zagnjurio lice u moje ruke i prošaputao napuklim glasom da su sekicu odveli anđeli. I da je i mama otputovala za sekicom. I da nas one gledaju sa jedne sjajne zvijezde i puno vole… Još je rekao neka se ne brinem, da mi je on sad i tata i mama…

Izvuče se iz šinjela.

HELENA: Nije ti majka otputovala, Dušane, nego se ubila. Razlika drastična. U rijeku je skočila. Neodgovorno i sebično, ako mene pitaš.

Legne i pokrije se šinjelom.

Granica odgaja.

HELENA / DUŠAN: Onda je tata rekao da moramo seliti na jug. Da ga car šalje u Glinu zato što je tamo granica i da se tamo brani Domovina. Kad smo odlazili iz Beča bio sam tužan. Volim šetati pored Dunava i volim katedralu i kesten-pire. Tata je rekao da budem ponosan i da ću tamo gdje idemo, puno naučiti. Zato što se od gline mijese najveći junaci i da je Glina tako dobila ime. Živjeli smo u kasarni. Tata je zapovijedao četom vojnika dječaka. Nisu bili puno stariji od mene. Jedan tatin vojnik, koji ga je brijao i čistio mu uniformu i sablju, pazio je i na mene cijeli dan. Od starih uniformi radio je odijela za mene. Jeli smo u vojničkoj menzi. Za starim stolovima na kojima su vojnici urezivali poruke. Tata je rekao da su to njihove tetovirane duše. Nisam ga baš razumio. U vojničkoj menzi je grah bio dobar ali kupus nije. Falila mi je mamina rožata, pravila ju je najbolje na svijetu. Tata je svima govorio da sam ja njegov mali olovni vojnik. Dok je mama bila živa, često mi je čitala tu Andersenovu bajku. Jako je tužan kraj. Vojnik iz te priče imao je samo jednu nogu, izgorio je od ljubavi i istopio se u grudicu u obliku olovnog srca. Tata je po noći pisao pjesme. Papir se bijelio u mraku kao da su anđeli gnijezdo napravili. Ja sam se pretvarao da spavam i slušao kako tatica stišće zube da mu suze ne pobjegnu. Pisao je i pisao, dok ne bi svijeća umrla. Ujutro se derao na vojnike djecu i tjerao ih da dugo marširaju s rančevima punim oštrog kamenja, sve dok im usne ne bi pocrnile.

Ustane. Propisno zakopčava i zateže šinjel. Odraste.

Loza armijska silom se primila.

HELENA / DUŠAN: „Sine, nema nama kruha do vojničkog. Mi smo uvijek stranci u ovom prokletom carstvu. Ako želiš da te Nijemci prihvate kao svog ili barem podnose, nema druge nego da izabereš uniformu kao svoj slučajni život. Zapamti, mi smo ovdje samo privremeno, naš pravi život ionako je negdje drugdje“, tako mi je govorio otac. Valjda je on znao najbolje… Moja budućnost bila je riješena po kratkom postupku. Nakon gimnazije u Zagrebu, upisao me u Pomorsku akademiju u Rijeci. Kao kadet ušao sam u Austrougarsku ratnu mornaricu, K.u.K. Kriegsmarine, i stekao čin kapetana bojnog broda.

Isprsi se i ukruti. Zaurla kao da uvježbane naredbe izbacuje.

HELENA / DUŠAN: Službeno ponašanje: prema nadređenima otvoren i savršeno korektan, prema potčinjenima dobrohotan i brižan! Neslužbeno ponašanje: besprijekorno! Karakterne osobine: lojalan, pošten, osjećajan, duševan!!

Još sav izdrilan, svuče kaput.

HELENA: Oficir pa duševan. Bože, to svijet još nije vidio! Zato i nisi napredovao u karijeri, moj Dušane. Ostao si vječiti kapetan. A otac ti je do generala dogurao. Mora da se u grobu okreće.

Ogrne se opet šinjelom i sjedne.

Zguri se. Pjeva.

HELENA / DUŠAN: Tko je, srce, u te dirn’o / Da si tako sad nemirno? / Kao pticu u zatvoru / Za svijetom te želje moru / Nije u svijetu nebo tvoje / Miruj, miruj, srce moje…

Pjesnici su čuđenje u svijetu…

pjesnici, odrastanje

…zato su tako omađijani i plišani medvjedić i Paula.

PAULA: Prekrasna pjesma, tatice!

HELENA / DUŠAN: Drago mi je da ti se sviđa. I ja je volim.

PAULA: Tvoja?

HELENA / DUŠAN: Da bar. Ali ne znam ja tako pisati.

PAULA: Volim te gledati dok pišeš. Lice ti bude kao preporođeno. Obasjano nebeskim zanosom.

HELENA / DUŠAN: To ja više onako amaterski.

Stane iz džepova šinjela grabiti zgužvane grude papira i sijati ih oko sebe. Rutinski.

HELENA / DUŠAN: Tvoj djed Petar je autor ove pjesme. Srećom, ti si naslijedila njegov raskošni talent. Do posljednjeg daha.

PAULA: Žao mi je da ga nikad nisam zapravo upoznala. Smrt je grozna i zločesta.

HELENA / DUŠAN: Ima neke božanske pravde u tome što je preskočena jedna generacija. Mora i nas amatera biti na svijetu… Ali, kad samo pomislim kakva velika djela tebe očekuju, ljubice moja, očinsko srce hoće mi načisto puknuti od ponosa.

PAULA: Oh, tatice, ne znam baš…

HELENA / DUŠAN: Vjeruj mi. Ti si izabrana, dušice.

Paula spusti medvjedića na pod.

Zadivlja u njoj poezija.

PAULA: Djede, spavaš li duboko / Djede, dođi jednom noću k meni! / Tako bih rado cjelivala tvoje ruke. / Ah, djede, zašto si morao umrijeti? / Što sanjaš sve ovo vrijeme? / Znaš li za mene u svom dubokom grobu? / Mlada sam žena. Tvoje krvi. / Ja sam kao ti, pjevam i puna sam žara. / Ipak sam slaba i bez potpore. / Moji osjećaji su divlji, a moj put dalek. / Što sanjaš sve ovo vrijeme? / Djede, ne budi mrtav!

Dok poezija predaka nadire iz kozmosa, majka to hladnokrvno spucava na zemlju.

Ali, prvo se rješava formalnosti šinjela.

HELENA: Paula, daj se sredi. Nisi više dijete, zaboga! Kako ti ne dojadi puniti glavu tim škrabotinama? Pogledaj se, sva si pogrbljena ko deva! To je sve od tog prokletog pisanja. Ni željezni steznik ti neće pomoći ako se pod hitno ne opametiš.

Energično ispravlja kćerino držanje tijela. Pregledava joj ruke.

HELENA: A, gle nokte! Crne se od mastila kao da te kuga napala. Još ćeš i oslijepiti, sačuvaj Bože…

PAULA: Mama, ti stvarno bježiš od čarolija kao vrag od tamjana. Neće te ugristi. Opusti se malo, sanjaj.

HELENA: Snovi se začas u noćnu moru pretvore. Od toga nema kruha, draga moja. Pisci krepaju od tuberkuloze ili od gladi, to je poznata stvar. Raspitaj se malo, ako majci ne vjeruješ. Brzo će doći dan kad će prosci zakucati i na naša vrata. I onda zbogom iluzije. Neće oni pitati umije li vaša kćer pisati pjesme nego hoće li znati kućanstvo voditi i hoće li mužu oslonac i hrana biti? A bolje ti je da sve to znaš, jer oni bez nas ne bi mogli disati ni sekunde.

Paula uzme šinjel. Zagnjuri lice u njega, mazi se.

PAULA: Blago tebi, tatice!

Nema Helena strpljenja za zajebanciju.

Otme joj šinjel.

HELENA: Ne ludesaj, nego slušaj što ti govorim.

PAULA: Evo, slušam.

Helena ispusti šinjel. Ode.

Brzo se vraća, noseći dva golema kofera. Na jedan kofer prebaci šinjel a na drugi sjedne.

Kuha planove.

HELENA: Dušane, krajnje je vrijeme da nešto poduzmemo. Sita sam tvog oklijevanja.

Doluta Irina.

Primi medvjedića u naručje.

IRINA: U mojoj zemlji iza Karpata ima puno medvjeda. Jednom sam u šumi pronašla promrzlog uplašenog medvjedića. Nije imao jedno uho, jadničak. Bio je sam i napušten, baš kao i ja. Krzno mu je bilo mekše od paperja. Htjela sam ga povesti sa sobom u sirotište. Nisu mi dali. Onda su ga lovci ubili.

Pomiluje Paulin obraz.

IRINA: Nemoj prebrzo odrasti, ljubimaja. Ne vrijedi.

PAULA: Neću.

IRINA: Obećaješ?

PAULA: Obećajem.

IRINA: Reci partije mi…

PAULA: Molim?

IRINA: Ništa, drugi put.

Irina joj preda medvjedića i nestane.

HELENA: S kim to pričaš?

PAULA: Ne pričam više. Bila je tu moja prijateljica sa zvijezdom.

HELENA: Opet buncaš!

Protrese rukav šinjela.

HELENA: Gospode Bože, ja ću poludjeti s tim djetetom…

PAULA: I tako… Djetinjstvo je progutano jedne kišne pulske večeri. Kao da ga nikada nije ni bilo.

HELENA: Slušaš li ti uopće što ja govorim, Dušane? Dosta je jalovog čekanja. Moramo malu pod hitno maknuti s Balkana. Ako već mi trunemo u ovoj kužnoj malaričnoj rupi, ona ne mora. Trinaest godina je napunila. Još malo pa će stasati za udaju. Zvono na uzbunu već zvoni. Ja ga čujem, ako ti ne čuješ, tamo gore u svojim oblacima. Dijete će zatupjeti ovdje. Atrofirat će joj mozak.

Paula nježno češka medvjedića po trbuhu.

PAULA: Oprosti, medenkoviću moj, ali moramo se rastati. Znaš da nisam ja kriva, mama je zabranila da te povedem…

HELENA: Detaljno sam se raspitala. Internat koji vode sestre Družbe Isusove u Sankt Pöltenu bit će prava efikasna škola da se urazume Paulini jogunasti svjetovi.

PAULA: Rekla je da tamo gdje idem nema igranja ni plandovanja, da si to izbijem iz glave, nego da me čeka prvi veliki ispit zrelosti.

Priđe majci i povjeri joj medvjedića.

PAULA: Moraš ga paziti i maziti. Jako je osjetljiv.

HELENA: Daj, Paula, saberi se.

Smakne šinjel s kofera na pod. Baci medvjedića na šinjel.

Paula uzima kofere.

PAULA: Gdje je tata? Neće me ispratiti?

HELENA: Službeno je spriječen. Ima neke manevre u Kotorskom zaljevu.

PAULA: Joj, baš mi je žao.

Teški su koferi.

HELENA: Bolje je tako. On bi samo sve iskomplicirao. Emocije ga posve blokiraju i onda nije sposoban funkcionirati.

PAULA: I njega moraš paziti i maziti.

HELENA: Zakasnit ćeš na vlak.

Dotakne dlanom Paulin obraz.

Pokupi šinjel i medvjedića. Ode.

Paula, ne ispuštajući kofere iz ruku, čeznutljivo gleda za majkom. Dugo.

Kreće na put…

djevojke, jezuiti

…tamo gdje je Bog rekao laku noć.

Spusti kofere u kut. Otvori jedan. Svega ima u toj prtljazi. Pronađe bezličnu crnu haljinu i oblači je. Šakama zahvati zrnevlje kukuruza i gusto ga prospe po kamenu ćelije. Zadigne haljinu do butina. Odlučno zabije koljena u oštrice kukuruza. Iz džepa izvadi jabuku. Poljubi je. Nježno joj se obraća.

PAULA: Gospodine moj, nisam te dostojna… Ali, nekako osjećam da me ne osuđuješ. Ni ti nisi podnosio farizeje. Jednostavno nisam mogla poljubiti nadbiskupov prsten. Bečki nadbiskup nam je na Veliki četvrtak došao u posjet i časna majka nadstojnica rekla je da je to povijesni događaj za cijeli grad Sankt Pölten. Izabrala je nas nekoliko djevojaka da u čast gosta otpjevamo „Tebe Boga hvalimo“. Rekla sam da mi se to ne čini fer, jer da bi se ta pjesma smjela pjevati samo tebi Gospodine. Časna majka nadstojnica odbrusila mi je da ne hulim. Poslije svete mise nadbiskup je vodio obred pranja nogu. Prao je noge gradonačelniku i još nekim važnim bogatim ljudima iz grada. Zatim nas je nadbiskup blagoslovio i darivao. Svaka cura je dobila sličicu Svete Obitelji. Kad je došao red na mene da poljubim nadbiskupski prsten, pogledala sam ga u oči i zapitala zašto nije suzama oprao noge siromasima i progonjenima, kao što si i ti Gospodine činio… U tom trenutku kardinalovo lice se napuhalo od bijesa i zadobilo je purpurnu boju njegovog pojasa. Nešto je prosiktao i brzo napustio i naš internat i grad. Časna majka nadstojnica skoro je pala u nesvijest. Zavapila je da sam gadno osramotila čitavu Crkvu. Odredila mi je dvadeset udaraca vrbovom šibom po dlanovima. Kazna je izvršena odmah, u kapelici. Zatim sam još dobila pokoru deset dana klečanja na kukuruzu i u te dane strogi post na starom kruhu i vodi. Eto, tako je bilo…

Ponovo poljubi jabuku.

PAULA: Nadam se da mi ne zamjeraš, Spasitelju. Oprosti mi grijehe što ne znam držati jezik za zubima. Ni ti nisi znao, je li tako?

Kažnjenica nije više sama.

Gerda je u istoj haljini. Kratko ošišane plave kose.

PAULA: Gerda moja. Hvala ti za jabuku.

GERDA: Ali nisi jela?

PAULA: Nisam.

GERDA: Odrali bi mi kožu da znaju.

PAULA: Znam. Od srca ti hvala.

GERDA: Vidjela sam kruh koji ti daju. Užas, tvrđi je od kamena.

PAULA: Ne brini, Krist je u tom kruhu.

GERDA: Nadstojnica nikako da se smiri. Još uvijek ima napadaje bijesa zbog tvoje tvrdoglavosti.

PAULA: Proći će je.

GERDA: Kaže da te Sotona iskušava.

PAULA: Nema šanse.

Jabukom dotakne čelo.

PAULA: Gospodin je štit moj.

GERDA: Kaže da ti je ipak spremna oprostiti ostatak kazne. Samo ako se iskreno pokaješ i povučeš svoje riječi… Paula, molim te popusti, reci joj da nisi tako mislila. Hoćeš da joj odem javiti da pristaješ?

PAULA: Ne razumiješ, nema kajanja zbog istine. Što bih ja sad trebala? Ugristi se za jezik i povući istinu, kao da ništa nije bilo… Neka, nema veze, izgurat ću kaznu do kraja.

GERDA: Nepopravljiva si.

Gerda iz džepa izvuče bočicu.

GERDA: Daj ruke. Ovaj balzam je čudesan.

Maže Pauline dlanove.

GERDA: Boli?

PAULA: Proći će.

Gerda joj poljubi prste.

GERDA: Jadno moje. Hoćeš malo predahnuti od klečanja?

PAULA: Neću.

GERDA: Čuvat ću ja stražu, makar malo da odmoriš…

PAULA: Neću varat.

GERDA: Baš me ljutiš.

Gerda nježno maže Paulina izranjena koljena.

GERDA: Bože, kao da na staklu klečiš.

PAULA: Pretjeruješ. Sve je to za ljude.

Šute.

PAULA: More mi jako fali.

GERDA: Ne znam kako je to. Nisam nikada bila na moru.

PAULA: Ne brini, doći ćeš kod nas u Pulu. Zaljubit ćeš se u more čim ga vidiš. I ostat ćeš koliko ti srce želi. Možeš i zauvijek. Ti si moja sestrica.

Gerda je poljubi u oba koljena.

Melem-usne.

GERDA: Sad će proći začas.

PAULA: Ludice.

GERDA: Da ukradem još jabuka iz magacina? Ili sira?

PAULA: Idi sad, da ne bi i ti na kukuruzu završila.

Gerda se povuče.

Paula piše kući. I kleči tvrdoglavo.

PAULA: Dragi tatice, tražim riječi da ti opišem kako se osjećam. Nisam sretna, znaš. Zapravo, jako sam tužna. Učimo puno, knjižnica je divno opremljena, nikad nisam vidjela toliko knjiga, ali to što naučimo, na kraju dana žele nam iščupati iz duše. Osjećam se kao maloumna. Tako nas ovdje drže, kao obične guske. Koliko puta sam dobila po prstima jer kažu da ispitujem gluposti. Bog je Pitanje, zar ne? Pa i dragi Isus je sumnje nosio, čiste kao krilo galeba. Ako ga ne slijedimo u tome, po drugi put ga razapinjemo. Ne brini, tatice, izdržat ću ja, ja sam tvoja velika curica, ali sve više mi fali naša božićna uvala. Nedostaju mi oni dani kada našoj magiji nije bilo kraja. Sjećaš se kako si me učio da zaklopim oči, da te uhvatim za ruku i slobodno se pustim. Hodali smo po moru kao što je i naš Spasitelj hodao i uopće nije bilo teško. Sol je ljubila moja usta kao da mi zahvaljuje. Držala sam te za ruku, a svuda oko nas je bilo neranjeno plavetnilo bez mrlje i težine…

Zagrabi još kukuruza i nabacuje ga pod koljena.

Helena nestrpljivo prebire po pismu.

HELENA: Dušane, jesi li čitao ovo? Kakve su to opet brljotine? Svaki put me iznova rastavi na komadiće. Pa to dijete će me stvarno u ludnicu otjerat. Moji nervi su na izdisaju. Upozoravala sam te, Dušane ne igraj se, ne puni joj glavu izmišljotinama, spusti se prvo ti na zemlju pa će i ona… Ali, ne, tebe neki vrag u halucinacije tjera, kao da si na opijumu… Cijela komanda ti se smije iza leđa. Ovdje Paula piše, crno na bijelo, da ste vas dvoje koračali po vodi kao Isus, sačuvaj me Bože! Zamisli da je ovo pismo nekom od nadležnih palo u ruke. Pa ti bi istoga časa dobio nečasni otpust. Hoćeš li da nas iz Crkve izopće?!!

Huji, bruji Helena, kao rijeka u kanjonu.

Dok se tako pjeni, oblači šinjel.

U džepu potraži teglu džema od naranče.

ljubav, rat

…odloži teglu pored Paulinih kofera.

HELENA / DUŠAN: Časnu majku nadstojnicu smo primirili izdašnim milodarom. Prodali smo sav nakit koji smo imali. I onaj mamin krizmeni broš. Mama ti šalje paket. Imaš džema od naranče. Dobro će ti činiti. Mama te pozdravlja i savjetuje da se smiriš. Biće gadno ako je ne poslušaš, to ti ona poručuje. Svijet ne voli usijane glave, i to je rekla. Znaš mene, ja mislim da pretjeruje.

Odlazi.

Klečanje je propisno obavljeno.

Paula posegne za jastukom i istrošenom vojničkom dekom. Internat ih jeftino nabavlja, tu ćebad, iz armijskih rezervi carstva.

Skutri se na podu. Pokrije se. Zapjeva. Tiho..

PAULA: Tko je, srce, u te dirn’o / Da si tako sad nemirno? / Kao pticu u zatvoru / Za svijetom te želje moru / Nije u svijetu nebo tvoje / Miruj, miruj, srce moje…

Gerda nosi svoju deku, jastuk i petrolejsku lampu. I plavu limenu kanticu za mlijeko.

GERDA: Donio mi otac mlijeka. Dotjerao stoku na vašar da prodaje. Spavao je u kolima. Kaže, neće pare bacat na svratišta. Hajde da probaš kako je fino mlijeko. Ima kožicu žutu i debelu kao maslac.

Spusti lampu.

Paula se podigne na koljena. Prihvati kanticu i pije.

Teče mlijeko niz bradu.

GERDA: Prasice mala.

Gerda joj nježno briše bradu krajičkom haljine.

Paula pođe po teglu sa džemom.

Nasmije se.

PAULA: Robna razmjena.

Gerda otvori teglu. Gurne prst u džem i slasno ga poliže.

GERDA: Predobar!

PAULA: Na nosu imaš džema…

Pokupi prstom džem s njenog nosa. Poliže prst.

PAULA: I onda sam ja prasica.

GERDA: Gica, da.

PAULA: Kasno je. Idemo spavati.

Legne i ušuška se u deku.

Gerda uzme svoj pokrivač i priljubi se uz nju.

PAULA: Kako to podnosiš, o srce, živjeti na rasprsloj zvijezdi? Nigdje sigurno, bez uporišta i oslonca?

GERDA: Molim?

PAULA: Kako ti se čini?

GERDA: Šta je to? Lijepo je.

PAULA: Pišem roman. O prabaki Pelagiji, majci moga djeda Petra. Bila je nevjerojatna žena, uboga seljanka a istinska heroina. Kao da sa livada narodnih legendi dolazi. Zamisli ti život na granici, usred vojne krajine. Ostala udovica s troje nejačadi, ognjište obranila, djecu na sisi othranila, nikad suzu nije pustila… Takve se žene više ne rađaju. Znaš, htjela bih uzeti njeno ime i ponosno ga nositi, ali majka bi me se isti čas odrekla. Zato ću napisati roman, zvat će se „Pelagija na rasprsloj zvijezdi“.

GERDA: Blago njoj. Sigurno te odnekud gleda.

PAULA: Valjda.

Šute. Noć teče.

GERDA: Spavaš?

PAULA: Ne spavam.

GERDA: Stvarno misliš da će me tvoji htjeti primiti u goste?

PAULA: Kao najrođeniju.

GERDA: Ne znam, vi ste ipak gospoda… Moji su roditelji obični seljaci. Vrijedni su i šparni ali ne znaju ni čitat ni pisat.

PAULA: Ništa ti ne brini. Tvoje je samo da dođeš.

GERDA: Kaže moj tata da su krave njegove knjige. I pun ambar žita. I da se od knjiga ne živi.

PAULA: E, vodit ćemo te, moj tata i ja, da vidiš našu tajnu uvalu. Tamo se more rađa. Toliko je čudesna. Vidjet ćeš. Plivat ćemo i roniti za školjkama…

GERDA: Ne znam plivati.

PAULA: Naučit ćeš. To je prirodno.

GERDA: A ako mi sol izgrize oči?

PAULA: Neće, ludice.

GERDA: Pa oslijepim…

PAULA: Onda ću ja biti tvoje oči.

Gerda se duboko zagleda u Paulu.

GERDA: Voljela bih imati takve oči. Čvrste i hrabre, a pune snova…

Paula dotakne Gerdin obraz.

PAULA: I tvoje su lijepe.

GERDA: Ništa posebno. Presitne su.

PAULA: Jasno vidim sebe u njima. Nije to malo.

Gerda privuče Pauline ruke i poljubi ih.

GERDA: Hladne su ti ruke. Drhtiš.

Grije ih poljupcima.

Povuče ih pod deku.

Paulu izda grlo. Jedva prošapće.

PAULA: Šta radiš? Nemoj…

GERDA: Osjećaš kako je toplo u mom krilu?

PAULA: Ne smijemo.

Gerda je ljubi.

GERDA: Smijemo, jedina…

PAULA: Kako ćemo…?

Uzvraća joj poljupce.

GERDA: Ne znam. Biće nekako.

Paula joj dodiruje grudi.

PAULA: Srce će ti puknuti…

I Gerda njoj.

GERDA: I tvoje…

Provali ljubav, zbunjena, čista i drhteća.

Za to vrijeme, svijet se ruši.

Zvona bjesomučno udaraju. Sirene se navijaju i zahrđalo tule.

Helena u panici bijesa.

HELENA: Krv je pala u Sarajevu! Ubili su nam princa! Ovaj zločin vrišti do neba. Ne smije proći nekažnjeno. Mučenička smrt nadvojvode i njegove supruge traži osvetu. Svi ćemo ići ako treba, da bagru privedemo pravdi.

Nervozno i grubo četka šinjel.

HELENA: Kurir te čeka vani. Kaže da se hitno moraš javiti u komandu. Požuri, Dušane, ne sramoti me. Trebao si prvi biti na prozivci. Nije vrijeme za oklijevanje. Gavrilo Princip je đubre kukavičko koje je ubilo našeg princa, nedužnog na pravdi Boga. Tvoj zemljak, Dušane, ja bih u zemlju propala od srama da sam na tvom mjestu. I uopće, kakvo je to ime Gavrilo? Kao neki prokleti gavran što kljuca duše. To je ta vaša pravoslavna izdajnička sojta. Balkanska posla. Hajduk do hajduka. Kosa mi se diže od toga. U srce carevine se taj balavi terorist usudio pucati. Sjeme mu se zatrlo, fuj! Diplomacija je za sanjare. Treba konačno skinuti bijele rukavice.

Oblači šinjel. Zakopčava se.

HELENA / DUŠAN: Ovo neće proći bez rata. Velikog rata. Svijet takvog nije vidio. Petnaest milijuna poginulih, dvadesetdva milijuna ranjenih.

Navuče gas-masku.

HELENA: Ne pretjeruj, Dušane. Skršit ćemo neprijatelja do Božića i to je sve.

Nestane.

Paula se prva izvuče iz klupka ljubavi.

Skoči po kofere.

Gerda joj priđe. Sva usplahirena.

GERDA: Baš moraš ići?

PAULA: Moram. Kaže tata da ovo neće bez rata proći. Moramo sada svi biti zajedno.

GERDA: Mi smo na selu sigurni.

PAULA: Nadam se.

GERDA: Kako ću bez tebe?

PAULA: Tu sam ja. U tvojim očima. I ti u mojim.

GERDA: Hoćeš mi pisati?

PAULA: Hoću. I ti meni, obavezno.

GERDA: Svaki dan.

Rastajat se valja.

PAULA: Idem. Pazi na sebe.

GERDA: Ovo naše… Kako da to zovemo? Ti si pametnija, ti ćeš znat.

PAULA: Ne znam. Lijepo je.

GERDA: Ja kao da sam se opet rodila.

PAULA: I ja.

Grla presuše.

Gerda se prva usudi.

GERDA: Volim te.

PAULA: I ja tebe. Ali ne smijemo, mislim, nije u redu, svijet nije tako uređen… Možda smo se prevarile? Mlade smo još…

GERDA: Da, šta mi znamo…

PAULA: Vrijeme će pokazati. Vrijeme je pametnije od nas.

GERDA: Čekat ću te.

PAULA: Ne moraš, dušo.

GERDA: Hoću.

Paula joj briše suze.

Utisne si poljubac na prst i njime dotakne Gerdin obraz.

PAULA: Ti si moje more.

GERDA: Srećice…

Gerda uzme kanticu za mlijeko i zazvekeće.

GERDA: Čuvaj se gladi.

PAULA: Ne brini. Daće Bog.

Gerda ode.

Paula ponese kofere…

bolničarka, bračno stanje

…pa ih spusti. Sjedne na jedan.

Helena dojuri.

HELENA: Zašto sjediš? Idemo, idemo! Požuri, ako misliš da se na vlak ukrcamo. Vlakovi se raspadaju, nema mjesta ni za iglu više… Sve bježi, rat nikog ne čeka…

PAULA: Gdje je tata?

HELENA: Radi svoj posao. Nisu više manevri.

PAULA: Zašto ga ne sačekamo ovdje u Puli? U našoj uvali. Tu ćemo biti sigurne. Ne da more na nas.

HELENA: Paula, nemam ni živaca, ni vremena za tvoje hormone.

PAULA: Ali, majko, ne razumiješ… Ako me sad otrgneš odavde, neću nikada više biti sretna.

HELENA. Koja sreća, nesrećo?!

PAULA: Možda ću se nekako i zakrpati, ono, improvizirati, ali nikad više zaista sretna. Vidjet ćeš.

HELENA: Tko je mene pitao jesam li sretna? Svijet ide dovraga! Penji se u vagon, smjesta! Pravac Beč. Tamo smo jedino sigurne, utuvi si to u glavu blesavu. Idemo!

Uprte svaka po jedan kofer.

Beč. Pribježište.

Iz kofera vade komade starog života i improviziraju novi.

Helena iz okrhnutog čajnika sipa čaj u zdjelice.

HELENA: Bože sveti, pijemo čaj iz rasparenih zdjelica. Posljednja vremena. Ali, ne tužim se. Samo neka sam ja ponovo među svojima. Da opet čujem njemačku riječ. Odrješitu a melodičnu. Kao melem za moje uši. Znaš, zakržljale su tamo na prokletom Balkanu…

PAULA: Kad nisi htjela slušati more šta ti govori. Nema ljepšeg jezika.

HELENA: Rat je, svi kukaju, a ja sam se preporodila.

Paula iz džepa izvadi bijelu traku na kojoj se crveni križ.

PAULA: Prijavila sam se na tečaj za bolničarku. Kod časnih sestara smo učili neke osnove, pa da nastavim.

HELENA: Konačno i od tebe jedna pametna.

Paula si pričvrsti traku na ruku.

HELENA: To će sad biti jako traženo zanimanje. A možda se i udaš za kakvog slavnog primarijusa. Nikad se ne zna.

PAULA: Dobro će mi doći da mogu pomagati ranjenicima. Idem na frontu kao reporterka.

HELENA: Isuse! Samo preko mene mrtve.

PAULA: Prijavila sam se. Neću da mi pisanje uzalud trune u ladici.

HELENA: Štete velike.

PAULA: Mi smo ono što su naše oči vidjele.

HELENA: Ništa te ja ne razumijem, kćeri.

PAULA: Jednostavno ne želim zatvarati oči. Opisat ću sve užase i patnje koje ljudi jedni drugima nanose u ovom ludilu. Boga pljuju dok se ovako u zvijeri pretvaraju.

HELENA: Joj kako si ti balava i naivna. Nije to isto.

PAULA: Isto je.

HELENA: Ne smiješ brkati nas i krvožednu bagru koja nas je napala. Bog jako dobro zna na čijoj strani je pravda. Naša Domovina je ušla u rat čista kao suza. Mi samo branimo naše vrijednosti.

PAULA: Sve su to ista govna i krv.

HELENA: Pazi na jezik, mlada damo! Gdje si te prostote pokupila? U našoj kući sigurno nisi.

PAULA: Mama, moraš me pustiti.

HELENA: Izbij si to iz glave.

PAULA: Moram. Ne bih sebi mogla oprostiti ako ne odem. Ne treba mi tvoj blagoslov.

Poleti šamar.

Paula izdrži udarac a da suzu ne pusti.

PAULA: Nemoj.

Uzme stari planinarski ruksak. Ubacuje stvari u njega. Nabije vunenu kapu na glavu.

HELENA: Samo idi… Tako se i drolje povlače za soldatima.

Oblači šinjel.

Irina utrči. Topot njenih blatnjavih gumenih čizama. Maše velikom crvenom zastavom sa srpom i čekićem.

IRINA: Početkom 1918. i do nas u Ukrajini stigla je vijest o pobuni mornara u Kotoru. Sjećam se jasno, iako sam tada bila mala curica, šta sam mogla bit, jedva tri godine… Zavidjela sam mornarima da imaju tako lijepi plavi grob. Voljela bih i ja počivati u moru, kad dođe čas. Upraviteljica sirotišta je okupila nas djecu u menzi i rekla da se klice komunizma šire kao maslačak. Nema natrag.

Ostavi zastavu. Priđe Pauli. Daruje joj okrajak kruha i konzervu.

Paula poljubi kruh. Spremi hranu u ruksak.

IRINA: Idi i smotri. Imaš muda.

Irina pokupi zastavu i omota se.

Paula uprti ruksak na leđa.

HELENA / DUŠAN: Ja sam zapovijedao streljačkim strojem na palubi krstarice Kaiser Franz Joseph, usidrene u Kotorskom zaljevu. Nitko od te djece nije htio da im vežemo oči. Gledali su izravno u cijevi pušaka, spokojni i ushićeni, kao da se na svadbu spremaju, i pjevali Internacionalu. Jedan od vojnika iz streljačkog voda odmah je pao u nesvijest. Dok smo čekali da ga zamijene i mene je oblio mrtvački znoj. Bilo me je strah da se i ja ne onesvijestim tamo pred admiralom. Podigao sam sablju, dajući znak vojnicima da nanišane. Ruka mi je sumanuto drhtala kao da nije moja… U tom trenutku jedan plavokosi mornar, nježnog lica i koraljnih usana, čvrstim glasom je zagrmio „Vi pucate u pravdu! Živjela sloboda!“ Naglo sam spustio sablju, a činila mi se vječnost dok nije odjeknuo plotun. Svi su pali mrtvi, samo je plavokosi sjedio naslonjen na zid. Krv mu je tekla iz rane na prsima a dečko je i dalje imao oči širom otvorene. Prišao sam mu, možda je postojala mršava šansa da se izvuče. Pogledah u admirala s nadom da će pomilovati pobunjenika, ali samo je hladno okrenuo palac prema dolje. Plavokosi je zurio u mene, kao da se poznajemo, kao da se od nekog svoga oprašta. Oborio sam glavu i podigao sablju. Čuo sam kako strijelci ubacuju nove metke u cijevi i zatim odjeknuše pucnji u posljednjeg mornara. Nikada neću zaboraviti te njegove oči. U grlu mi stoje i prže. Kao komadi lave.

Svlači šinjel. Ispusti ga na pod. Kao da mu se spaljena koža ljušti.

Irina odlazi. Pjevuši Internacionalu.

Helena ima što reći odbačenom šinjelu.

HELENA: Dobro je, Dušane. Neka je živa glava na ramenu. Glavno je da smo mi na okupu. Obitelj sve može pregrmjeti. Beč je divan, vidjet ćeš, kao da nema rata, proljeće je uranilo… Možeš lijepo šetati s Paulom uz Dunav.

Podigne šinjel, protrese ga i objesi na stolicu.

HELENA: Nemoj misliti da ne suosjećam s tobom. Znam da ti je teško, ali ne smiješ to osobno shvaćati. Radio si ono što ti je naređeno. Zamisli da je anarhija zavladala. Da su ti bezbožnici preuzeli vlast. Domovina sad mora biti zbijena snažnije nego ikada.

Priđe Pauli.

HELENA: Ne možeš ga sada ostaviti. Vidiš u kakvom je stanju. Srce bi mu puklo.

Paula spusti ruksak. Skine kapu.

PAULA: Ako sve ne opišem, opet će nam se isto ludilo ponoviti.

HELENA: Ne pretjeruj, Paula.

U majčinim rukama osvane bijeli nevjestinski veo.

HELENA: Primijetila sam da je mladi Herr Ernest zaljubljen u tebe do ušiju. Baš ste krasan par. Ugledni izdavač, iz časne i stare familije. Mnoga Bečanka bi bila počašćena. Moraš se odlučiti, kćeri.

PAULA: Drag je Ernest, da. I tako običan. Spokojna sam s njim u društvu. On je pravo sidro.

HELENA: Sidro, sjajno! To ti i treba.

Prebaci veo preko Paulina lica.

HELENA: Bit ćeš najljepša nevjesta na svijetu.

PAULA: Žao mi je da tata ne može ići u crkvu. Pusto će biti bez njega.

HELENA: A majka što je tu, nikom ništa.

Paula je zagrli.

PAULA: Daj, znaš da volim kad si uz mene.

HELENA: Ne znam.

Helena uzme šinjel sa stolice. Položi ga na pod. Složi rukave preko prsnog dijela, kao da su ruke prekrižene.

HELENA: Pusti ga. Potonuo mi je sav. Ramena su mu stalno obješena. Uzalud mu ponavljam: ispravi se Dušane, nije to držanje jednog časnika… Vratio se promijenjen. To nije Dušan. Sjedi satima na obali Dunava i gleda u vodu. Možda je i bolje da ne ide tako depresivan.

PAULA: Oporavit će se. Nije lako nositi sve te mrtve.

HELENA: Katedrala Svetog Stjepana ukrašena je poput raja. Jedva čekam da vidiš. Tako sam sretna da smo mogli ljiljane nabaviti. Samo što ne progovore. Nije lako u ovo ratno doba. I tortu, zamisli, na četiri kata, s vašim malim figuricama na vrhu. Jako vjerno su ih napravili. Kažu da je taj slastičar nekada kod samog Kaisera u službi bio.

Paula otkrije lice.

PAULA: Meni bi draže bilo da smo obred obavili u nekoj maloj kapelici u predgrađu… Ili još bolje: na obali mora, u našoj božićnoj uvali, gdje Bog tako snažno diše i čuva nas od hridi, kao svjetionik.

HELENA: Koješta. Na Balkan se ne vraćam ni u ludilu. A katedrala je katedrala.

Paula skine vjenčani veo. Ode.

Helena donese vijenac i položi ga na šinjel. Klečeći moli sklopljenih ruku. Dlanom nježno dotakne epolete.

HELENA: E, moj Dušane… Nisam te baš shvaćala. Ne zamjeri. Putuj sretno.

Ustane. Šuti.

Paula se vrati. Uplakanih očiju. Ima onog plišanog medvjedića u naručju. Približi se majci.

Helena nasloni glavu na kćerino rame. Neko vrijeme tamo počiva sklopljenih očiju. Jedan od onih trenutaka kad se majka i kći ipak osjete…

pivnica, rat 2.0

…a onda se odmakne. Izvadi bočicu i prska vodu po šinjelu. Zatim ponudi bočicu Pauli.

HELENA: Sveta voda. Daj sad ti, u ime Božje.

PAULA: Ja ću tatu poškropiti našim morem. Ne može svetije.

HELENA: Opet počinješ. Sad si majka. Misli na dijete.

PAULA: Baš zato.

Poprska šinjel iz svoje bočice.

Helena se demonstrativno udalji.

Paula spusti medvjedića pored šinjela. Sjedne na tlo. Obriše suze.

PAULA: Ovo je Otto, tatice. Onoga dana kad nam ga je Svevišnji podario, prvo sam ga tebi spustila u krilo, sjećaš se? Baš je krasna beba. Njegovo majušno srce veće je od svega što sam vidjela. Lijepo napreduje, snažan je i okretan, puže po stanu kao medvjedić, jedva ga stignem. Samo što nije prohodao. Žao mi je da ga nisi zaista upoznao. I ja sam uvijek patila što nisam djeda Petra uživo upoznala. Fali to djeci. Ostane neka praznina. Ali ne smijem se žaliti. Znam da ga tvoja duša i dalje u krilu njiše. Prvom prilikom odvest ću ga u našu uvalu. I pokazati mu kako smo po moru hodali. Bog će mi pomoći da i ja sina naučim. Zbogom, tatice. Čekaj me.

Zagrli medvjedića i nestane.

Helena se vrati. Pokupi šinjel. Objesi ga na zid.

Zapali svijeću podno šinjela.

HELENA: Neka uniforme. Kruha ne traži.

Ode.

Prebrzo leti vrijeme.

Gerda prolazi sa kriglom piva u ruci. Jede kobasicu.

GERDA: Nije bilo puno cura u toj pivnici. Većinom muški. I većinom nezainteresirani za išta drugo osim piva i kobasica. Mene je otac poveo. Išli smo na sajam čak u München. Obavili smo pristojan pazar, prodali smo jednu kravu i dva praseta. Ispod cijene, ali otac je bio zadovoljan. Ne smijemo biti bahati, ozbiljno je tumačio, ipak je neviđena kriza, ljudi umiru od gladi. Svijet se odrodio od Boga i zato srlja u propast, tako je rekao tata. Prvo smo posjetili prelijepu Fraunekirche, katedralu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, da se zahvalimo našoj Gospi na milosti… Onda je tata rekao da idemo pojesti po kobasicu i počastiti se pivom prije spavanja. Tek što smo naručili, na jedan stol se popeo muškarac nižeg rasta, uljem zalizane kose i sa tankim brčićima ispod nosa. „Kameraden!“, viknuo je glasom starog dobrog prijatelja. „Ovdje sam da blagoslovim sve vaše rane i osvetim svako vaše poniženje!“ Cijela golema pivnica istoga časa je utihnula. Čulo se još samo pucketanje peći. „Ja sam Adolf Hitler i nudim vam srce na dlanu, kao pričest novog njemačkog čovjeka“, prošaputao je, a čuli su ga i nerođeni. Imao je magične, kristalno čiste plave oči. Presijavale su se kao mudre zvijezde. U tom trenutku činilo mi se da sam na nebu. Plakala sam od ganuća. Pomislila sam: „Ovaj čovjek ima sve da postane kralj“. Kroz njega je sam Spasitelj govorio. I tatine oči bile su ispunjene suzama. Tada je taj Adolf visoko podigao desnicu a naše su ruke poletjele za njegovom. Sve do zvijezda.

Odmaršira.

Paula priljubi lice uz šinjel. Traži utjehu u naborima.

PAULA: Još uvijek osjetim tvoj miris. Ostat će u meni do sudnjeg dana. Vidiš li kakvo nam se ludilo sprema? Na vrijeme si umro, Dušane. Sad bi ti srce prepuklo. Ljudi su se povampirili. Bjesnilo se širi, malo je imunih. Blut und Boden jedino je mjerilo života, kao mantra luđaka. Rasni zakoni preko noći su odredili da je krv nekog ološa vrednija od poštenih ljudi. U ime rase, možeš zaklati bližnjeg kao da je životinja. I sve po zakonu. Zbunjena sam i bojim se. Strah me za sinove. Kako da im objasnim šta je zlo a šta dobro? Nisam sigurna da ću znati.

Ugasi svijeću.

Helena nosi bocu šampanjca i baca konfete.

HELENA: Anschluss! Anschluss! Austrija je napokon u krilu Njemačkog Reicha.

PAULA: Mama, nećeš valjda slaviti tu sramotu?!

Helena je euforično zasipa konfetama.

HELENA: Naravno da hoću. Ispekla sam i gusku.

PAULA: Austrijanci su slijepi. Nije ovo sloboda, nego put u pakao.

HELENA: Krv nije voda. Germanski narod je napokon ujedinjen. I tebi bih preporučila da pokažeš vedrije lice.

PAULA: Ne pada mi na pamet. I ako si pročitala Ernestov uvodnik u novinama, tamo ti sve piše: Hitler je klaun, ali nemamo puno razloga za smijeh. On je opasni klaun. Čisto zlo.

HELENA: Ništa ne razumiješ. Hitler će se brzo povući. To je samo privremeno rješenje.

PAULA: Aha, zato i urla o konačnom rješenju židovskog pitanja. Nemoj me, molim te…

HELENA: Netko je morao lupiti šakom o stol i povesti narod. Ovi mlitavci predali bi nas u ruke komunistima, bezbožnicima.

PAULA: Neće se Adolf povući, ne zanosi se. To je demon.

HELENA: Naše je da ne izazivamo i da budemo lojalni građani. Proći će ovo. I Ernestu reci da malo skrati jezik. Zabranit će mu novine, ostat će bez posla. Jedan djed mu je bio Židov, ti imaš slavenske krvi… Sutra mogu i po vas doći i djecu.

PAULA: Neka samo dođu. Bagra nacistička. Ja ih se ne bojim.

Helena hitne bocu o zid.

HELENA: Ali ja se bojim!!

Paula paralizirano bulji u majku.

Priđe i zagrli je.

PAULA: Dobro je, izdržat ćemo. Jake smo mi.

Zagrljene.

PAULA: Novi veliki rat. Najstrašniji ikad. Sedamdeset milijuna poginulih. Sedamdeset. Milijuna. Kažu da svaka generacija mora doživjeti dva rata. Mogli smo prekinuti tradiciju a nismo.

Helena se izvuče. Poljubi kćer u čelo.

HELENA: Jesu li dečki pisali?

PAULA: Ni glasa još.

Ode po kartonsku kutiju.

Pokaže kćeri čarape.

HELENA: Gle, grube su a tople. Nepoderive.

PAULA: Dobro će im doći na onoj zimi. Gangrena vlada tamo.

HELENA: Od jedne žene sam kupila, iz Bosne je, sama ih plete… Nije ni tridesetu navršila a izgleda kao da je moja generacija. Balkan začas pojede čovjeka.

PAULA: I baš su ih na Staljingrad morali poslati. Prokleti bili.

Helena će sad kao o ponosu ali nema u tom govoru ničeg uzvišenog, samo ravna gorčina.

HELENA: Bakini vitezovi. Otto i Friz. U elitnoj jedinici na Istočnom frontu.

PAULA: Nisu u elitnoj jedinici, mama, nego u kažnjeničkoj. Tamo bacaju sve koji su u spisima zavedeni kao protivnici režima.

HELENA: Obojica će zaslužiti Željezni križ, vidjet ćeš. Donijet će ih baki da ih posveti i čuva u posebnoj kutiji.

PAULA: Jučer su spalili cijelu nakladu Ernestovih novina. Hitlerjugend su doveli da naprave lomaču…

HELENA: Idem potražiti kobasicu. I to ćemo u paket. Moraju biti jaki, dečki naši.

PAULA: Ni jedan nije imao više od dvanaest godina. Bacali su baklje na svežnjeve novina i oduševljeno pljeskali kao da se u pijesku igraju.

Irina uzme paket.

IRINA: Sanjala sam tople piroge punjene mesom i lukom. Jebeno gladujemo. Jučer sam pojela cipele mrtve drugarice. Kuhala sam ih u kazanu deset sati. Navikneš se. Fašisti nadiru kao gladni vukovi. Puno djece šalju. Brkovi su im još stidljivi. Gledala sam jednoga kroz snajper. Prelijep je bio. Lice mu je bilo okovano injem kao da je od srebra. Peti mjesec već izdržavamo opsadu. Ali Staljingrad nikada neće pasti. Ovdje sam naučila i svirati violinu. Žice režu sleđene prste, ali lijepo je. Ne žalim.

Ode u epopeju…

Paula je polugola. Premazuje si lice i grudi krvavim tragovima.

PAULA: Ne znam gdje su mi sinovi, pustite me. Ne znam!! Zadnje pismo dobili smo od njih prije dva mjeseca… Neka su vam pobjegli, ima pravde! Ne znam, kunem se! Kako vas Boga nije strah?! Ja se rana ne bojim! Bože, daj mi snage…

Trza se pod udarcima.

PAULA: Ne dam ruke! Ne ruke!

Ispušta stravične krike.

Obnevidjela od bola, sklupča se na podu…

ilegala, krumpirište

…i žedno pije vodu iz majčine ruke.

HELENA: Polako, pustili su te. Kod kuće si. Sve će biti dobro…

Helena joj prahom posipa rane na grudima. Umotava šake zavojima.

PAULA: Gdje je Ernest. Jesu i njega pustili?

HELENA: Leži u podrumu. Pljuje krv od batina. Dvije kante sam napunila.

Paula naglo pokuša ustati.

PAULA: Moram mu pomoći…

HELENA: Smiri se, moraš odmarati, slaba si. Neki novinar je s njim. Donio je lijekove i zavoje. Ni jednog doktora nismo mogli dobiti. Boje se ljudi. Nije im zamjerit.

PAULA: Bičem su me udarali. Pa sol na rane… I… užarene igle pod nokte zabijali.

HELENA: Jadno moje…

PAULA: Ne osjećam prste. Kako ću pisati?

HELENA: Nećeš više, nadam se…

PAULA: Jezik pregrizla.

HELENA: Zašto si i ti morala lajat po novinama protiv vlasti? Preklinjala sam vas da se primirite. Da ne izazivate silu. Ali, briga tvrde glave šta baba priča.

PAULA: Ne možemo. Bilo bi nas djece sram. I Boga.

HELENA: Poludjet ću s vama.

Pokrije Paulu dekom.

HELENA: Spavaj.

Ode.

Paula ispuže iz deke. Ogrne se. Pjeva uspavanku.

PAULA: Vor den Kaserne / Vor dem großen Tor / Stand eine Laterne / Und steht sie noch davor…

S nekog ruba uzme dva medvjedića.

PAULA: So woll’n wir uns da wieder seh’n / Bei der Laterne wollen wir steh’n / Wie einst Lili Marleen. / Wie einst Lili Marleen…

Prislanja medvjediće na grudi.

PAULA: Čuvajte se, mili moji, gdje god da ste. Izdržite. Ilegalna borba je najteža. Najviše žrtve traži. Ponosna sam i tužna da ne mogu s vama.

Spremi djecu na sigurno.

Zbaci deku. Maže grudi novom krvlju.

Zgrči se na podu.

Bljesnu bijela košulja i crne čizme. Kukasti križ oko ruke. Gerda.

GERDA: Uh, uh, uh… Opet su pretjerali ovi moji batinaši. Sirovine. To zna samo razbijat.

Paula životinjski cvili. Ne diže glavu.

GERDA: Iskreno, užasavam se nasilja. Sve se dade lijepim postići. Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara. Ljudi smo, nismo životinje.

Priđe Pauli. Iz džepa hlača izvadi sendvič.

GERDA: Hajde, malo da se okrijepiš.

Paula podigne glavu. S mukom sjedne. Zgrabi sendvič. Gladno trpa u sebe kruh, salamu…

GERDA: Vidi je, ko gladna vjeverica. Polako, da ti ne naškodi.

Paula zuri kroz nju.

GERDA: Ne poznaš ti mene, je li?

Paula proguta ostatke.

GERDA: Zar sam se toliko promijenila? Na bolje, nadam se…

PAULA: Isuse, Gerda…

GERDA: Napokon, mala moja.

PAULA: Skoro te nisam… Koliko je vremena prošlo…

GERDA: Već sam se uplašila da ćeš me zatajiti.

PAULA: Kako…? Zašto s njima?

GERDA: Eh, čudni su putevi Gospodnji.

PAULA: Ne možeš, ne smiješ… Sigurno je neka greška.

GERDA: Nije greška i nećemo sad gubiti vrijeme na tričava pitanja. Imamo problem, draga. Gadan problem. Ovo ti je već treće hapšenje.Tvome mužu peto. Ne gine vam logor. Pokušali smo pedagoški, ali očito ne ide. Vi sistematski potkopavate temelje Reicha. Moramo nešto poduzeti oko toga.

PAULA: Ti nikad ne bi mrava zgazila. Ovo su ubojice.

GERDA: Nešto se ne sjećam da sam u mladosti dobila šansu za ljubav. Takva mi karma. Dakle, sve štima. Ne mogu drukčije.

PAULA: Možeš, možeš, kako ne… Nije kasno!

GERDA: Voljela sam te, Paula. Do bola.

PAULA: Bili smo djeca.

GERDA: Da, zato se i jesmo osjetile… Djeca su iskrena.

PAULA: Prođe život. Još uvijek imamo uspomene.

GERDA: Zajebi uspomene!

Iz džepa izvadi presavijeni list papira. Razmota ga.

GERDA: Ovdje imam naredbu za hitno upućivanje u koncentracijski logor Mauthausen. Kazna prisilnog rada u kamenolomu trebala bi biti primjerena preodgojna mjera zbog zločina veleizdaje i ilegalnog terorističkog rada. Na izvršenje kazne ideš u lijepom obiteljskom krugu, s mužem Ernestom i sinovima Ottom i Fritzom…

PAULA: Moji dečki?!

GERDA: Da, imamo i njih. Već su utovareni u vagon s ostalom marvom.

PAULA: Nije istina! Oni su negdje na sigurnom.

GERDA: Hoćeš da ti nabrojim sve mladeže koje imaju?

PAULA: Pusti mi djecu.

GERDA: Kakva djeca? To su opaki momci. Budi sretna da ih odmah nismo streljali. S obzirom na aktivno sudjelovanje u pokretu otpora.

PAULA: Streljajte nas, samo njih oslobodite.

GERDA: Nisam ni ja od kamena. I vidim da majčino srce krvari. Evo, u ime nekadašnje ljubavi, pružam ti šansu.

PAULA: Hvala ti!

GERDA: Ali ne mogu obojicu osloboditi. Moraš izabrati.

PAULA: Ne razumijem…

GERDA: Ti moraš reći koji ide u logor a kojeg puštamo.

PAULA: Ne dolazi u obzir! Ne mogu! Neću!

GERDA: Znači obojica. Dobro, samo još moj potpis…

Nasloni papir na zid.

PAULA: Neeeee! Nemoj! Čekaj!

GERDA: Ja sam tu nemoćna. Možeš barem jednoga spasiti.

Sluđena je Paula.

PAULA: Neka bude Otto, ne, ne, Fritz… Idem u pakao. Ne mogu, nemoj, molim te. Neću, neću…

GERDA: I ja sam preklinjala tebe.

PAULA: Oprosti.

GERDA: Ili još jedna mogućnost: da me ljubiš kako još nikada nisi. Pa ću možda razmisliti…

PAULA: Ne možemo vratiti vrijeme.

Gerda razdrlji grudi.

GERDA: Ljubi me posljednji put! Spasi ih sve!

Paula joj priđe. Polako spusti dlanove na njene dojke.

PAULA: Nije fer.

GERDA: Nije.

Zamrače u prošlost.

Helena tegli vreću sa zemljom. Istovari. Sjedne na zemlju. Zakopa ruke u grumenje.

HELENA: Primilo se nešto krumpira. To je dobar znak. Sad će brzo i kraj rata. Važno je imati krumpira.

Paula sjedne na sanduk. Ogrnuta je dekom. Dnevničari u raskupusanoj bilježnici.

PAULA: Beč, 5. aprila 1945. Od jučer živimo u podrumu. Strašno je tutnjalo cijelu noć. Njemačke jedinice bježe u panici. Crvena armija sve je bliže gradu. Njihova artiljerija raznijela je cijeli treći kat zgrade. Od našeg stana ostala je netaknuta samo mamina soba. Biblioteka je posve uništena. Nema više Goethea, ni Schillera, ni Heinea… Kad se razdanilo išli smo svi čistiti. Svi stanari. Na onom komadiću vrta iza zgrade, mami se primio krumpir. Našla sam je jutros kako sva sretna sjedi na gredici.

Helena sjedne pored kćeri.

HELENA: Imamo krumpira. Dobro je.

PAULA: Ernest je dobio tri konzerve ribe. Mali Hans mu je jučer ostavio, prije povlačenja. Ili kako esesovci vele: pregrupiranja za konačni juriš do pobjede.

HELENA: Koji Hans?

PAULA: Onaj narednik. Ja mislim da on još nema petnaest…

HELENA: Rat je najgori na kraju.

PAULA: Valjda će preživjeti, miš mali.

HELENA: Jesi li išta čula za naše dečke?

PAULA: Ništa. Oni su sigurno već u Švicarskoj. Osjećam to.

HELENA: Sjede na obali jezera i jedu čokoladu.

PAULA: S lješnacima i alpskim mlijekom.

HELENA: Srećice bakine.

Šute.

Paula piše.

HELENA: Raspala ti se bilježnica.

PAULA: Nije. Drži se.

HELENA: Jel ima nešto o meni?

PAULA: Ima.

HELENA: Samo gubiš vrijeme.

Irina pegla crvenu zastavu.

HELENA: Šta ćemo ako nas siluju?

PAULA: Tko?

HELENA: Rusi. Ova crvena kopilad.

PAULA: To su priče.

HELENA: Nisu.

PAULA: Ne znam. Ja im živa neću u ruke.

HELENA: Ni ja.

Irina euforično vitla zastavom.

IRINA: Za Rodinu! Uraaaa, pobjeda!

PAULA: Rat je gotov.

HELENA: Gotov.

PAULA: Svijet slavi.

HELENA: Proći će ih.

Irina energično priđe. Prijeteći maše kalašnjikovim.

IRINA: Brzo u kut, mater vam fašističku!

PAULA: Nismo fašisti.

IRINA: Gdje je oružje?! Bombe?!

HELENA: Nemamo oružja.

PAULA: Ništa ne krijemo. Slobodno sve pregledaj.

IRINA: Čije je ovo?!

Strgne šinjel sa zida. Gazi ga čizmama.

HELENA: To je samo uspomena.

IRINA: Lažeš!

Dotakne iskrzani rukav Irininog džempera.

PAULA: Ja kao da sam te već vidjela, na morskoj plaži. Bila sam djevojčica…

IRINA: Nikad nisam bila na moru.

HELENA: Paula, ne pričaj gluposti. Zaklat će nas Ruskinja.

IRINA: Ja sam Ukrajinka.

Izvadi papir ispod džempera.

IRINA: Tu piše da je ovo sad moja kuća.

HELENA: Banda crvena.

PAULA: Mama, svladaj se.

IRINA: Nikad nisam imala kuću.

Helena podigne šinjel.

IRINA: Ostavilo me u kutiji od cipela. Partija mi je i otac i majka.

Helena iznosi šinjel u naručju. Kao da mladoženju nosi…

himna, more 2.0

…dok Irina donosi medvjediće.

IRINA: Kažu ovi da su vaši.

Paula poleti i grli medvjediće. Shrvana od ganuća.

PAULA: Djeco moja, mili moji… Hvala ti, milostivi Bože! Opet smo svi zajedno.

Helena se pridruži veselom klupku.

Paula se izvuče iz zagrljaja.

PAULA: Rokovi!

Nasloni bilježnicu na koljena i brzo, nervozno piše.

Helena postavi medvjediće na sanduk. Tapše ih po ramenima.

PAULA: Land der Berge… Land am Strome…

Križa nešto. Piše dalje.

PAULA: Land der Äcker… Land der Dome…

Irina jede iz konzerve.

IRINA: Lijep je njemački.

Paula oduševljeno hitne bilježnicu u zrak.

PAULA: Mama, pobijedila sam! Bože, jedva dišem.

Briše suze.

HELENA: Kakva je to buka, dušo? Zašto plačeš?

PAULA: To su suze radosnice, mama. Još uvijek ne vjerujem. Mora biti da sanjam…

HELENA: Polako, sredi se, hoćeš čašu vode? Gdje si pobijedila?

PAULA: Na natječaju za austrijsku himnu.

HELENA: Ma nemoj, nisam ni znala da si se usudila…

Irina pegla zastavu.

PAULA: To je ogromno priznanje za moje pisanje. Hej, mama, pustili su me u muški Partenon! Možeš li pojmiti koji je to presedan?

HELENA: Smanji euforiju, dušo. Bit će ti teže kad padneš. Ja ću ti reći u čemu je stvar. Vjerojatno tjeraju sprdnju s tobom.

PAULA: Ne bi se šalili s tako ozbiljnim stvarima. Dobila sam službenu obavijest. Ima grb i predsjednikov potpis.

HELENA: Iskreno, to sa himnom je tek parodija. Imat ćemo himnu a nemamo državu nego okupacijske zone. Mogli smo tako i ovu malu kozakinju zamoliti da nam začas nešto na ruskom sklepa.

Irina uredno složi zastavu u trokut. Kao za sprovod palih boraca.

HELENA: Ionako smo njeni taoci.

PAULA: Žao mi je, majko, da ne vidiš koliko mi to znači. Ostavljam nešto iza sebe… Konačno me doista cijene.

HELENA: Da sam bar te noći slavila i ludovala s njom. Skakala do neba…

Paula sjedne na pod. Umorno nasloni glavu na zid.

PAULA: Kaže doktor da ovako nešto još nije vidio. Da me rak proždire a da ja uopće ne osjećam bolove.

Helena sjedne pored nje. Obriše joj znoj sa čela.

HELENA: Zaslužila si da te ne boli.

Nasloni Paulinu glavu na svoje rame.

HELENA: Nisam bila dobra majka.

PAULA: Jesi.

HELENA: Ne smije se lagat.