Poezija

Homullus absconditus

Istanbul

O’nun eli

 

Provukla je ruku kroz gustu i previše crvenu kosu

rijetka temena pred nama u gužvi pod muzikom koja je već

80-tih bila zastarala. Noć je već odavna bila jutro.

Mislio sam na tijela njihova, oznojena i mišićava ispod sjaktavih kostima,

njezina je ruka lako na mom bedru počivala

”She’s got a wonderful voice”

”Yeah, she’s great that girl”, ali tvoja ruka

koja nikad neće naći dojke pod mojom košuljom, dugački i tvrdi bedreni

mišić pod tkaninom, i

koji gore u ovom gubitku, ti nikad iživljeni životi koje neprekidno gubimo moj

dom su u svijetu, u jeziku

 

Istanbul, taj morni ton u pjesmi. Lica u gužvi,

ljudi centralni u svojim životima isto kao i ja u mom, ali bezimeni. Trgovinski pogled gori u mržnji i strahu od ropstva. Ko bi želio biti vladajuće grožđe u tvojoj šaci? Zbog tebe gubim dah, dugi nizovi

 

tišina svete mudrosti. Moje

klimavo pamćenje baca se nenadano o zid u jednoj  uličici gdje otisak

neke ruke još svijetli crno.

Sjećanje na pjesmu,  na Dīwān ili na put ovamo dok kao opijen mislio sam

samo da dodirujem

tvoje kukove

 

Šta je sreća?

Ne sreća, već mjesta u blizini svega što nikada nisi bio?

 

A ovako ide šala:

Lovac koji se vratio sa afričkog safarija u svoje kurdijsko selo kaže:

„Upucao sam jednu žirafu.“

„Šta je to žirafa?“

„Zamisli jednog magarca, ali sa tri metra dugim vratom.“

„Još nešto?“

„Jednu zebru.“

„Šta je zebra?“

„Zamisli magarca, prugastog magarca.“

„Još nešto?“

„Jednog pitona.“

„Šta je piton?“

„jesi l vidjela magarčevu stvar?“

„Vidjela sam.“

„Zamisli je sad osam metara dugu, ali bez magarca.“

Svi želimo nestati, zar ne? Oni dole što se kupaju u znoju, plešući.

Sva

lica, sve sudbine i svi oni kojih ne bi. Da, i ja sam se volio sa sjenkom

mijenati,

ali dok se saginjem da pertlu privežem, i dlanom ti dotičem list, taj

nagovještaj bijega, želim biti samo

to smrtno tijelo, ta ruka što u kajanju podrhtava

 

Beyuglo februar 2010

 

 

Hieronymus i Augustinus

 

O laži mislim što i Hirenomus da je to granica. I

jedna granica je takođe plac. Ali na svakom takvom placu može se povući crta,

kojoj uvijek stojimo s jedne ili druge strane, ili obje,

 

ne, kaže Hijeronimus, laž jeste ta crta!

 

Vjerujem

u ono neistinitio, u ono nepropisno

vjerujem samo u govor koji iznutra povlači tu crtu laži, vijugavu između krikova,

gestova i zvjezdica,

 

vjerujem u prijevode, kompromise, komentare,

te slučajne istine. Udarci, a ne signature.

 

U strašnome trenu

vjerovati možeš samo u one koje si lagao ili su te lagali

 

U strašnome trenu Augustinusova lampa je ugašena

i kad podigneš lice kako bi te istina njegova cjelivala

maska je prazna i jezik igra u ničemu.

 

 

πότνια Αὔως

 

Koji od vas

u ovoj nestvarnoj sparini. Koji

krvavi džin zapada zube u moj struk i trmsi me

 

karibijski neobuzdan?

– Te echo de menos

– Pa ja sam ovdje. Pa ja sam

ovdje, ali tvoje tijelo koje čudesno pleše iznutra

njeno tijelo,

mala ližuća glista, sjena ljuljajuća

 

To nije to

nevjerstvo položiti ruku na takav kuk. Nije

izdajstvo  dozvoliti dlanu da, slično ptici stravljenoj u gnijezdu, leti

duž platna haljine. Ne!

Najdraža, tvoje usne u njenim usnama, tvoj jezik uz njen, gmizavi

bijesovi jedan uz drugoga. Tvoj

pol uza njezin

 

pol, entre los piernas. Četiri para stidnih usnica, dvije glatke perle užitka, dvije vrste vlažnosti,

vonja i otvora.

 

I docnije kad sam se na podu probudio nalik mršavom poludivljom psu u sunčevom svjetlu

koje nije moje,

ošinu talas pustinjske vreline u bubne opne.

 

Oblizujem svoju ruku, ljubim, ujedam

dlan kao što sam prije, kad je sve minulo, običavao ljubiti tvoj najdraži

vrat

 

***

Je li ovo san?

 

Zbog čega onda vidim svoje lice noćnocrnim granjem izgrebano kao da je

tuđe?

 

Lice nije mjesec, nema stražnju stranu

 

Velimir Chlebnikov u jednoj pjesmi govori o onim koji sa svojom djecom oružje

pune. Kako jednu takvu sliku iščitati?

 

Moja noć, moj san. Moje djetešce koje ne priznajem.

 

Tvoje lice sad je ka tlu okrenuto

Ne postoji tlo. Ne postoji sad

Juli 12

 

  

Jedno ja u padu

 

Iz ničega

ka ničemu

Vi koji vašu stvar temeljite na ničemu u bespomoćnost se uvijate. Svijet,

sve ono izvrnuto, vičuće, sve rašireno. Mala

 

drhtava svjetiljka lica

 

to zadnje što, kažu, napušta čovjeka. Ono najzatomnije u apstraktnom

 

Nada je

nešto, jeste

 

zapravo stvar očaja, jedno ja u padu, zar ne?

 

Za vas koji počinjete u Ne nema nikakve nade, postoji samo vrtoglavica bacanja, bezdno,

ambis

 

Vjerujem u nadu i sumnju, vjerujem u ono

što jest i ono što nije

 

Postoji budućnost i u tome da može izostati. Da!

I možda to izostalo

 

Takođe je prostor

 

gdje ne-gradovi moraju se izgraditi

u iščekivanju na nepoznate,

 

neljubljene

 

barbare

 

 

Država

 

Podigni svoj šator, ne postoji

nikakva ničija zemlja, nikavke G-tačke, fri-zone zone. Granica s državom prolazi kroz

tvoje srce. Čuvaj

 

je! Ona

tebe čuva, mala

 

sramežljiva ubivstvena-ljubičica

 

 

Borba

 

Predmet same borbe?-

Mala kajasica sline, svjetlucava historijska buka borbenog trenutka,

puževljev trag slučajnosti. Više

 

od toga nije,

 

vezivna sluz koja dopušuta čovjeku da tegli čovjeka preko pobjeda i smrti

 

Izbliza – jedino stvarno – borba je samo strah, umor ili olakšanje

Ali historija cakli poput ledne Severni pol-avenije

 

Pletivo blistavih borbenih niti, borbenih-

suze, niko od nas ne podnosi skoro

 

ništa, podnoseći

skoro

 

sve

 

sa švedskog Refik Ličina

author-avatar

O autoru Magnus William Olsson

rođen je 1960. Godine. Uz poeziju, piše prozu i esejistiku, prevodi modernu i klasičnu poeziju (Sapfo, K. Kavafi, A. Gamoneda, g. Getviz, itd.). Osnivač je i vođa Slobodnog seminara u književnoj kritici (Fria Seminariet i Litterär Kritik) koji okuplja brojne skandinavske stvaraoce. Urednik je i ugledne edicije Internationell Poesi u izdavačkoj kući W&W. Važnije izbirke: O´, 1987; Och att skugga, 1991; Att det ur din eld, 1995; Biografi, 2000; Ögonblicket är för Pindaros ett littet rum i tiden (izbor pjesama) 200&; Ingersonneter, 2010 i Homullus absconditus, 2013; Eremitkräftans sånger, 2016 i Inget är alltid för sänt, 2020.

Back to list

Iz rubrike