Poezija

Obrisi tela

PREVIRANJA

Ulazak

 

Okreni ključ: vidi kako se praznina širi

dok ulaziš; kako joj tvoje prisustvo godi

dok pulsira i gasne

živahni vonj tvog parfema.

 

Prođi kroz druga po redu vrata,

kroz portal ustajalog vazduha,

ne gledaj u sobe sa s leva i sa desna,

idi stepeništem!

 

Tvoje cipele uzbunjuju prašinu koja se diže

u vidu kontrolisanih detonacija,

mulj eksplodira pod tvojim stopalima

kao da hodaš pod vodom.

 

Isprva ti se čini da se daviš,

uz osmeh koji tinja poput cigare

sa koje se otresa pepeo života

kojeg živi neko drugi.

 

Zanemari to što se jedva diše,

tako je oduvek bilo ovde:

čak se i ništavilo goji

kao površina upijača,

 

sa izobličenim, vlažnim otiscima,

lokvama otmene plave krvi,

vide se obrisi tela

oivičenog kuglicama naftalina

i nejasnim sećanjima.

 

Nameštaj avetinjski tihuje pod pokrivačima

no nedostajuće slike su još uvek tamo,

ocrtavaju se u okvirima od prljavštine

na zidovima belim poput kostiju

ispod istanjene, beživotne kože.

 

Ti si na svakoj od njih,

bez sumnje, na svakoj od njih,

ti si poslednji plamičak u ognjištu,

igračica u pozorištu senki,

koje će te, slutim, nekud odvesti.

 

Tenebris

 

Proklet da je proteizam stihova,

Njihov izluđujući, varljivi fluid.

Probadanje olovkom čije uvrtanje

Poput noža u rani

Ostavlja kratkoveke znake

Koji upućuju

Šta ostaviti,

Šta zaobići,

Gde bešumno uteći.

Kad se bolje razmisli

Oni jedino zjape nepojamnošću

Onoga za čim se traga

Unutar papirnog sveta

I van njega.

Ćute na pitanja

O svrsi ispravljanja

Nakrivo nasađenih stvari.

Ne suočavaju se sa talasom

Ogromno naraslim u vremenu

Poput svoda koji skriva

Tajnu davljenja solju i peskom.

Zarđali kompas

Na kojem nema

Ni juga ni severa

Sanja zaboravljenu obalu,

Truležnu morsku travu,

Napukli i zarasli žrtvenik

Za polaganje stihova.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prikaza

 

Ova se pesma mrvi.

Ova se pesma raspada,

Klizi kroz prste.

 

Hoću da je zgrabim,

Ukrotim,

I međ’ zidine vratim.

 

U ničiju zemlju,

U izlišni horizont,

Da pobodena stoji,

 

Kao davljenika veslo,

Kao spomen prolaska

Trajućeg u milosti vetra.

 

Ova mi pesma beži,

Grabljiva postaje,

Naleće, kljuje i uzmiče,

 

Okrvavljenog me ostavi,

Grozničavog i žednog,

I opet se vrati

 

Nežna i puna prekora

Bolesna od nepredivosti

Ustrašena od ponornica.

 

Raspline se ne rekavši

Smem li se

U neizvesno otisnuti,

 

Da li će magla pasti,

Da li će hridi kao

Obredni hleb biti,

 

Dok mi pesak usta puni,

Dok pod zubima škripi,

Dok me pesma …

 

 

author-avatar

O autoru Tomislav Pavlović

Rođen u Kruševcu 1960. godine i radi u zvanju redovnog profesora engleske književnosti i kulture na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu. Objavljuje književno-teorijske i kritičke studije i knjige iz oblasti engleske književnosti, prevodi poeziju angloameričkih i irskih autora i piše poeziju. Autor je knjiga pod naslovima „Ka unutrašnjim horizontima: Prilog proučavanju avangardne dramske poetike Harolda Pintera“ 2015, „Robert Grejvz između istorije i mita“ (2017) i drugih kao i brojnih studija od kojih izdvajamo „Neo - paganizam Ruperta Bruka“ (2015), „Because There is (no) Hope for Guido Cavalcanti and T. S. Eliot” (2022), „Intelektualac u zagrljaju distopije: Platonovi papiri Pitera Ekrojda“ (2024).