Spisateljice dijaspore

Skandinavija kao spisateljska destinacija

U Zlatnoj gredi, uglednom novosadskom časopisu za kulturu i umjetnost, ništa manje ugledna književna kritičarka Dragana V. Todoreskov ocijenila je još 2014. godine (Zlatna greda, novembar/decembar, st. 72) da književnost srpske dijaspore bilježi lijep uspon na mnogim poljima. Štaviše, pojedini pisci upravo iz tih redova „unose neophodnu svežinu u već zasićeni tematski brevijar, postali su pravo osveženje za savremenu srpsku književnost“, stoji u njenom tekstu(Zlatna greda, st. 73). Pored novina u tematskom brevijaru, tu su i nova životna iskustva, kao uostalom i susret sa drugim, manje poznatim književnim tradicijama, što sve skupa predstavlja svojevrstan odmak u odnosu na već obrađivane teme i motive kojima se domaća književnost bavila u tom trenutku, poentirala je ova kritičarka i teoretičarka svoj sud o književnosti dijaspore u tom momentu.

Naravno da je ovdje potrebno dodati jednu vrlo važnu opasku koja se tiče činjenice da je već odavno poznati kliše o razgraničenju između književnosti matice i književnosti dijaspore na način kako smo na to gledali još donedavno, u slučajevima Crnjanskog, ili Dučića i Rakića, uveliko napušten. Ne zbog toga što su to sami pisci htjeli, već zato što se promijenio istorijski, kao i svaki drugi kontekst, unutar koga nastaju savremena književna djela. Prije svega, putuje se više nego ikada do sada, tako da je granica između matice i dijaspore postala poroznija, isto tako kao nikada do sada. I ne samo to, nego je i volja da se politički progone oni koji drugačije misle ublažena, tačnije, olabavila je, kako bi se to reklo u savremenom uličnom žargonu. Ali, kao što to često biva, književnici i mislioci ne samo da su trpili pozitivne posljedice promjena na širokom, opštem planu, nego su morali da se suoče i sa onim posljedicama koje su stavile njihov naročit status u društvu pod upitnik. Pomalo uzvišen status i poštovanje koje su mnogi pisci imali, gotovo pa automatski i nekako podrazumijevajući se,  jednostavno je nestao. U dijaspori se desilo isto, pa je naprosto nemoguće navesti nekog pisca koji uživa nepodijeljen i neupitan ugled te iste dijaspore koja bi se najvećim djelom prepoznala kroz djela jednog, ili nekolicine takvih pisaca. Sa nestankom uloge žrtve, svejedno da li režima ili ideologije, što je shvaćeno kao obligatoran kriterij nečeg vrijednog i uzvišenog, ambijent u kom je djelovala, i još uvijek djeluje, većina savremenih pisaca dijaspore, radikalno se promijenio. Uostalom, izazovi su novi i drugačiji u odnosu na vrijeme poslije Drugog svjetskog rata. Iako, može se slobodno reći, da je i ovaj posljednji balkanski rat, koji se odigrao 90-tih godina prošlog vijeka, imao snagu tektonskog poremećaja gotovo ravnu onom prethodnom, u svakom slučaju kad su u pitanju narodi koji žive na Balkanu, a talas poremećaja zahvatio je po zakonu spojenih, preciznije rečeno, jezičkih sudova i samu dijasporu. Mi ćemo se, naravno, tog društveno-istorijskog konteksta držati u onoj mjeri u kojoj to traže napisana djela i njihovo razumijevanje. Da se radi samo o djelima napisanim perom književnica naše dijaspore, ili još preciznije, djelima naših spisateljica koje žive i rade u Skandinaviji, posve je prirodno, obzirom na naslov teksta koji obavezuje.

Gledano iz današnje perspektive, sve što se dešavalo 80-ih i 90-tih godina prošlog stoljeća, odvijalo se nevjerovatnom brzinom na mnogim planovima, pa tako i na književnom. Ali uprkos toj, gotovo nevjerovatnoj i često haotičnoj brzini, nastao je dosta zanimljiv literarni opus koji je imao sreće, može se slobodno reći, da bude stavljen pod lupu književne kritike i istorije književnosti. Pritom mislimo na književna djela nastala u samoj matici. Zahvaljujući radovima velikih entuzijasta kao što je Radmila Gikić Petrović, koja je u vidu zbirke intervjua sa većinom main strin srpskih pisaca i spisateljica, od kojih je, usput rečeno, veliki broj imao iskustvo života u inostranstvu i u svom književnom opusu reflektovao ta ista „inozemna“ iskustva, dobili smo na jednom mjestu ne samo njihovo mišljenje o njihovoj poziciji u srpskoj književnosti, nego smo saznali i brojne detalje relevantne za taj period naše književnosti, što nas u velikoj mjeri kao istraživače i ljubitelje te književne epohe oslobađa dugog lutanja i traženja brojnih relevantnih činjenica vezanih za nju(Radmila Gikić Petrović, „Tokovi savremene proze“, Novi Sad, 2002, g.). Tu su i radovi Vladislave Gordić Petković, koja je ukazala na postojanje fenomena ženske književnosti 90-ih godina prošlog vijeka. Svojim istraživanjem i ocjenama V.G. Petković zaokružila je taj period kao nešto što je ne samo određeno vremenskom konotacijom, nego je i čitav literarni opus nastao u tom periodu ocijenjen kao nešto što ima i solidnu literarnu vrijednost (Vladislava Gordić Petković, „Na ženskom kontinentu“, Novi Sad 2007.g.).

Dragocjeni i temeljno napisani kritički osvrti na pjesništvo ovog perioda, istina ne samo na stvaralaštvo pjesnikinja tog perioda, nego i na stvaralaštvo većine relevantnih pjesnika tog doba, od strane već pomenute književne teoretičarke Dragane V. Todoreskov, učinili su da ovaj period bude zaokružen i vrednovan s više strana(Dragana V. Todoreskov, Telo pesme, Zrenjanin 2013.g.).

Nažalost, neke od ovih pripremnih radnji nisu obavljene u slučaju književnosti naše dijaspore. Istini za volju, postoji jedan broj dobro i kritičkim aparatom solidno opremljenih književnih prikaza pojedinih djela napisanih od strane pisaca dijaspore, ali generalna je ocjena da ova književnost tek čeka da bude valorizovana, a ponegdje i da bude samo uočena i iznešena na svjetlost dana. Da upravo tu književnost neka magica lanterna, kako to pomalo patetično kaže švedski režiser Ingmar Bergman u svojim istoimenim memoarima, prinese čitaocu i ubijedi ga da prihvati činjenicu njenog postojanja. Poslije bi, naravno, slijedila i valorizacija i istinski interes književne kritike. A da je situacija još gora i nedefinisanija kad je u pitanju ona književnost koju su stvorile i stvaraju žene-pisci naše dijaspore, ne treba posebno ni isticati. To kao da se nekako podrazumijeva.

Nepostojanje formalnih grupa i književnih grupacija

Nije nikakva novost ako ustvrdimo da književnost dijaspore trenutno nema nekog naročitog grupisanja, i to ni po kakvom osnovu. Pa tako isto nema ga ni kod spisateljica Skandinavije koje su u ovom tekstu u naročitom fokusu interesovanja. Valjda je previše  vremena prošlo u borbi protiv vjetrenjača, u individualnim naporima da se nešto uopšte napiše, a najposlije i objavi. Rad poput ovoga trebalo bi, ako ništa drugo, a ono bar da podrži daljnji rad ne samo književne kritike i teorije književnosti, nego i rad samih spisateljica. A prije svega, trebalo bi da pomogne da se stabilizuje sama svijest žena pisaca ovog dijela svijeta da nije uzaludno pisati i boriti se za stvaralački prostor, te za kakav-takav čitalački interes, i napokon za pažnju renomirane književne kritike koja se, bar zasada, uglavnom bavi književnim djelima nastalim u samoj matici.

Pored ove, uveliko aktivističke strategije, koja bi trebalo da podrži nastavak spisateljske aktivnosti i izbori se da književnoj produkciji nastaloj iz pera ovih književnica osigura recepciju od strane čitalaca i književne kritike, kako smo to u gore navedenom tekstu naveli, moramo ipak pokušati da načinimo neku vrstu sistematizacije unutar ovoga što definišemo kao zaseban diskurs, ovaj koji obuhvata naše spisateljice u ovom, sjevernom dijelu Evrope.

To možda i nije tako opsežan i naročito težak zadatak, obzirom da broj naših spisateljica u Skandinaviji i nije tako veliki, ali doći do neke konačne ocjene o vrijednosti napisanog opusa tih istih spisateljica i nije baš lak zadatak. Može se, naravno, radi sistematičnosti i preglednosti usvojiti neki od principa koji će garantovati solidan uvid u sve ono što se na književnom polju događa kad su u pitanju ove spisateljice i njihova djela. U ovom tekstu odlučili smo se da to bude neka vrsta kombinovanog principa, onog koji će osvijetliti uslove u kojima djeluju ove spisateljice, te reći nešto o dilemama i izazovima s kojima se susreću u svom radu, a prije svega, kako sve to transponuju u svoja književna djela. Naravno, ova koja su dosada objavljena i dostupna nam kao čitaocima i kritičarima.

Dolazak u Skandinaviju

Sadašnje, istina malo divlje, ali sočno i puno diverziteta, kako bi se to aktuelnim klima i eko-jezikom reklo, stvaralaštvo spisateljica Skandinavije koje pišu na našem jeziku, čekalo je najmanje dvije decenije da počne istinski florirati u ovom današnjem obliku.

Iako je većina današnjih spisateljica stigla u ove sjeverne krajeve 90-godina prošlog stoljeća, trebalo je da prođe neko vrijeme akomodacije, što prije svega podrazumijeva razumijevanje sredine u kojoj su se, manje-više, slučajno našle. Neke kao izbjeglice de facto, poput Ljiljane Bulajić, ili pak kao ekonomske migrantkinje koje su razloge i motive za napuštanje Srbije našle u činjenici da je pritisak ratnog okruženja, a onda i ekonomskih nedaća kroz koje je Srbija prolazila, bio prosto neizdržljiv. U ovu posljednju grupu, koja, moramo naglasiti, nije homogena, obzirom da su lične priče i lični motivi ovih spisateljica različiti, ubrajamo Jelenu Milu, te Vesnu Mitić i Milenu Stevanović. Ovoj grupi dodajemo i Vesnu Stanišić, čiji je slučaj ovu priču o razlozima naših ženskih migracija, još dogradio pričom o sukobu sa vojnim establištmentom ondašnje Jugoslavije. Vesnu Ćurčić Bjelicu, kojom zatvaramo trolisnu djetelinu skandinavskih spisateljica koje se zovu Vesna, izdvajamo kao jednu od rijetkih spisateljica koje su se zatekle u Skandinaviji malo prije ratnih 90-ih godina prošlog vijeka.

Slučaj pjesnikinje Milene Rudež ostavljamo za kraj ovog predstavljanja iz dva razloga. Prvi je taj što se radi o pjesnikinji koja je u Dansku došla kao neko ko je već imao objavljenu pjesničku zbirku izdatu na našim prostorima( Dnevnik slijepog putnika, Sarajevo 1987. g.). Osim toga, ona je rijetka dvojezična autorka čije pjesme izlaze paralelno na našem, kao i na danskom jeziku.

Motiv dolaska u Skandinaviju kao okvir za prvi roman/priču, pjesmu

Svakako složeno, traumatično i bolno iskustvo dolaska u novu sredinu, inspirisalo je većinu naših spisateljica u Skandinaviji da od te, čisto medicinske indikacije koju možemo podvesti pod definiciju post traumatskog stresa, napišu svoja prva djela. Čak i onda, kada direktno o tome ne govore, stranice i stranice, mahom njihovih proznih djela, zapravo su pokušaji da se izađe iz tog tunela. Kolika je dubina tog osjećanja i koliko je značenje tog iskustva dolaska u novu sredinu, govori i činjenica da su mnoga djela napisana u tzv.“ ja formi“. Svjesni tog činjeničnog stanja i snažne uzročno-posljedične veze između nastalih djela i samih okolnosti koje su ih podspiješile, ostavićemo za neki drugi put, onda kada ovaj pionirski rad bude iza nas. Naravno, ovo nije slučaj koji je specifičan samo za ove spisateljice kojima se u tekstu bavimo, nego je već viđen spisateljski postupak. Sjetimo se na pr. Ivančice Đerić, autorke koja je svoju priču dolaska, najprije u Švedsku, a potom i u Kanadu, pretočila u roman „Zemlja u zrnu kafe“, izašao još 2003. godine u Nišu. Namjerno kažemo, još 2003. godine, obzirom da su autorke s prostora kojim se bavimo, malo kasnile. Istina, prvi romani Ljiljane Bulajić „Kopenhaške vještice“ i „Dobro jutro, gospođo predsednice“, izašli su 2006. i 2007. godine, ali književni uspon, izražen kako u kvantitetu, tako i u kvalitetu napisanog iz pera naših „skandinavki“, došao je nešto kasnije.

 Vrijeme uspona

U nastavku našeg bavljenja temom naših spisateljica u Skandinaviji, osvijetlićemo njihov pojedinačni doprinos kroz dosad napisana djela. Nastojaćemo da ove spisateljice osvijetlimo kroz tematski brevijar koji ih zaokuplja, kao i kroz književne forme koje koriste da bi kao pisci uopšte progovorile. Neke od tih tema su nove, a neke su dio onog tematskog kompleksa koji je već dobrano korišten i obrađivan ranije, ali kako se uvijek ima nešto novo napisati i dodati, obzirom na novu poziciju samog pisca, tako i u ovom slučaju postoje razlozi za obnovljeni interes, upravo zbog toga da se sazna nešto na šta ranije nije usmjerena ni piščeva, a ni čitaočeva pažnja i percepcija.

Uzbudljivu i dosta originalnu priču o fenomenu Golog otoka, obzirom na brojne implikacije koje je on imao po naše ondašnje društvo i pogotovo na tragične sudbine onih pojedinaca koji su prihvatili Staljinovu rezoluciju iz 1948. godine, vrlo uspješno je konektirala s vlastitom tačkom postojanja u Skandinaviji Vesna Mitić, unuka jednog takvog golootočkog kažnjenika, u ove hladne skandinavske krajeve pristigla 2002. godine. Njena zbirka priča izašla je u Paraćinu 2024. godine pod nazivom Priče iz beskraja i figurira kao svojevrsna porodična saga. Čitalac se u jednom trenutku upita, i to s pravom upita, šta ima ova već uveliko eksploatisana tema sukoba s famoznim Informbiroom i posebno Golim otokom, koji je bio odgovor s naše, jugoslovenske strane, sa pozicijom glavne junakinje koja je situirana u jedno uveliko pacifizirano društvo kakvo je švedsko u vrijeme kada su nastale ove priče. Obzirom na višeslojnost poruka koje spisateljica Vesna Mitić provlači kroz ovu svoju zbirku koja je, može se slobodno reći, po formi i roman, obzirom na koherentnost koju posjeduje, najprije od ideološke razine, zatim glavnih likova koji povezuju priče, te problematizacije zla koje je u mnogo čemu implicitno pojmu čovjeka, nas u ovom tekstu zanima upravo ta konekcija između onoga što se dogodilo u ta teška i tragična vremena sa Skandinavijom i Švedskom posebice.

Porodično okruženje, koje je isto tako prožeto traumatičnim iskustvom pomenutog Informbiroa i Golog otoka, u stanju je, kako nas autorka uvjerava, da još uvijek pruži glavnoj junakinji, koja se sama samcijata obrela u novoj, od domovine hiljadama kilometara udaljenoj sredini, solidan oslonac. U stanju je da podrži integritet i identitet iste te junakinje, koja u uslovima usamljenosti i gotovo apsolutne okrenutosti sebi, preispituje mnogo toga u svom životu. Tim prije, što je ona u tom preispitivanju vrlo stroga prema sebi, što se posebno vidi kod ocjenjivanja samog čina napuštanja svoje zemlje, koji ocjenjuje prije svega s moralnog i etičkog aspekta. Eksplicitno rečeno, vidi ga kao svojevrsnu izdaju. „I pored toga što se u ovom vozu, sa svim mojim mislima, vozi i ovaj današnji mir i današnja sloboda, ipak me stalno podseća da sam ja od nečega pobegla. Podseća me na to da ne živim u svojoj zemlji. Jer ja sam prije nešto više od petnaest godina, odlučila da uđem u neki životni voz za bekstvo…“(V.M. „Priče iz beskraja“, st.10), oštra je i krajnje samokritična glavna  junakinja Vesne Mitić.

Ovo ulaženje sebi pod kožu, kako bismo slobodno mogli da nazovemo ovaj, prilično grubi i totalno ogoljeni ugao gledanja na motive vlastitog djelovanja i čina donošenja životno važnih odluka, uravnotežuju svojevrsne poetske slike koje ne nedostaju ovoj zanimljivoj prozi. Kao primjer izdvajamo onu metaforu o vozovima. Vozovima iz nekoliko različitih epoha koji će se ukrstiti u jednom trenutku, u tački koju projektuje švedski voz u kom glavna junakinja sjedi i opsumira jedno veliko lično i kolektivno iskustvo.  „Lice mi greju neki čudni zraci hladnog švedskog sunca koji mi javljaju da je na moje rame, uz (pesmu)Đurđevdan, sletelo neko čudno proleće. Na Stokholmskoj centralnoj stanici, zajedno sa mnom, iz neke duboke ljudske tame, kroz ovu priču izlazi moja svest o tom dedinom putovanju vozom davne 1952. godine i neki veoma mali, ali važno osvešćen delić istine o ljudima u stočnim vagonima“(V.M. „Priče iz beskraja“, st.12.).

Ova metafora o vozovima iz različitih vremena pretvara se tako ne samo u konekciju različitih svjetova, prošlosti i sadašnjosti, nego i u neku vrstu razrješenja i pomirenja, ona je pokazatelj da kroz ispričanu priču dolazimo do konačnog pomirenja sa samim sobom.

Priče Milene Stevanović „Moj deda/deka pripoveda“, izašle u beogradskoj Novoj poetici 2023. godine, zanimljive su iz više razloga. Prije svega zato što se obraćaju mlađoj publici i mogu se čitati kao priče za laku noć, ali i kao „ozbiljna“ literatura za odrasle. Neka vrsta šaloozbiljnosti u stvari je spisateljski manir ove autorke.

Ove priče nude mnogo zanimljivih epizoda koje su prilog za analizu trauma nastalih u djetinjstvu, ali se ne zadržavaju isključivo na tim traumatičnim osjećanjima, naprotiv, ispunjene su toplinom i ljubavlju koju oko sebe širi njihov glavni junak deda Hrane, čija neposredna relacija i pripovjedački talent daju osjećaj ušuškanosti i udobnosti onih koji se kreću oko njega i čije djetinjstvo i mladost su oplemenjeni upravo njegovom autentičnom ulogom dede. Od posebnog je značaja autorkin prilično distancirani, i rekli bismo originalni pristup pojmu neprijatelja. U priči „Bratko Bugarin“, Stevanovićeva nas na pomalo djetinji naivan, ali prilično originalan  način, podsjeća da na kategorije kakve su izdaja, pa onda na pojam vjekovnog neprijatelja, nešto što su već postale okoštale, i u životu ustaljene, nažalost, krajnje limitirajuće kategorije, imamo obavezu da djeci ne prenosimo samo stečena i uglavnom negativna iskustva. Štaviše, dužni smo da perspektiviramo nadu i viđenje onog već viđenog i okoštalog, iz jednog novog, i po mogućnosti pozitivnog ugla.  „I onda…bugarski oficir poče da plače. A ovom dedi laknu istog trena. Uvideo je da je ovaj oficir ipak neki dobar čovek, te se onda malo opustio i oslobodio, dok je Bugarin nastavio sa svojom žalopojkom: ‘I moj Stojan’, tako mu se valjda zvao sin’ , sad je ovako mali. I ne zna on gde sam ja i šta radim u tuđu državu…“(M. S. Moj deda/deka pripoveda, st. 15), kaže autorka, podržavajući ovaj stav, ne samo o potrebi, nego i o mogućnostima da se stvari radikalno promijene i krenu u novom pravcu.

Osebujna figura spisateljice, te vrijedne filmske i pozorišne radnice Jelene Mile, potvrđuje koliko je rada i truda potrebno uložiti da bi se u ovim, prilično tvrdim uslovima koje Skandinavija nudi našim kulturnim djelatnicima, uopšte nešto postiglo. Polazeći  upravo iz jedne takve pozicije osvijetlićemo upravo tu njenu zaokupljenost da ne samo našoj, nego i švedskoj, kako pozorišnoj, tako i čitalačkoj publici, predoči naše kulturno naslijeđe. U svojoj monodrami „Čelične ratnice“( Beograd 2014. g.), koja je u jednoj zbirnoj knjizi izašla na srpskom, pa onda i na švedskom, norveškom i engleskom jeziku, Jelena Mila se, pored svega ostalog, obavezala i da pronađe onaj ugao gledanja koji će biti na nivou optike koju danas imaju skandinavska publika i skandinavski mediji. Ovom prilikom svjesno ne ulazimo u raspravu koliko, i u kojoj mjeri, su pisci i spisateljice na našem jeziku s životnim kontekstom koji je uronjen u skandinavski životni kontekst, obavezni da vode računa o ovoj činjenici. Iako, moramo napomenuti da je ta strategija koju je izabrala Jelena Mila izraz svojevrsne hrabrosti. Nije, doduše, posve izvjesno da će takav pristup biti i adekvatno nagrađen, osim što će, sigurni smo, biti pozdravljen od strane onih koji zagovaraju multikulturalizam i diverzitet kulturne scene Švedske, i uošte Skandinavije.

Kad ovo kažemo upiremo prstom na dvije stvari koje monodramu „Čeliče ratnice“ preporučuje skandinavskoj, ali i našoj publici koja o izvjesnom broju ratnica ima predznanje još iz školskih klupa: 1. U prvom redu Jelena Mila našla je načina da poveže nacionalno-religiozni princip sa žensko-feminističkim principom i tako je učinila ovo svoje djelo aktuelnim i zanimljivim, obzirom na popriličnu disonantnost ova dva principa u modernoj istoriji. Kroz lik naše avangardne slikarke Nadežde Petrović, koja u periodu kriza uoči Prvog svjetskog rata osniva Kolo srpskih sestara(1903.g.) blisko Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ova dva principa doživljavaju kulminaciju svoje kohabitacije u toku samog rata i upravo taj momenat dodira koji u sadejstvu sa drugim faktorima rezultira pobjedi Srbije u tom sudbonosnom ratu, autorki je pošlo za rukom da ga obasja kao jedan od kulminacionih. Uostalom, lik Nadežde Petrović je smješten centralno kao lik  broj  6, što govori da je njime nekako doživljen klimaks ove interesantne monodrame. Samom liku Nadežde Petrović dato je da kaže i jednu od najvažnijih replika ovog dramskog teksta, a koja upravo sublimira dilemu pred kojom se našla žena s umjetničkim porivima na početku 20-og vijeka: „Slikarstvo je bilo jedan od glavnih razloga zbog kog sam se odrekla ličnog života, braka i materinstva. Majci sam pisala: O mojoj udaji nema govora više, ja hoću da sam slikar, a ne žena. Žena ima dosta…ako mi zaista želiš sreću, onda ćeš ti od mene očekivati da budem slikar, a ne udavača…“(J.M. Čelične ratnice, st. 27).

2. Kako drama u cjelini aktuelizuje ove, više od sto godina stare priče o ulozi žena u Prvom svjetskom ratu, naravno da je cjelishodno upitati se o smislu aktuelizacije jedne ovakve, već poprilično obrađvane teme. Osnovna misao je u tome što se kroz monodramu „Čelične ratnice“ Jelene Mile želi pokazati da je srpski doprinos ovoj važnoj epohi svjetske istorije  upravo u tome što je srpski narod bio na nivou svjetske i evropske moderne tradicije, kao i da je pobjeda u tom ratu izvojevana upravo korištenjem tih principa, između ostalog i uvođenjem žena u velika istorijska zbivanja, kao što je uostalom bio ovaj svjetski rat.

Kako ovaj tekst ima okvirni karakter, to će reći, on ima za cilj da što cjelovitije predstavi naše spisateljice u Skandinaviji i njihov stvaralački opus učini što kompletnijim, mi ćemo poštujući upravo taj princip, dodati da se Jelena Mila predstavila i kao autor jedne zbirke pjesama. Zbirka „Tišina od bola i neprebola“ izašla je u Beogradu 2016.godine.

Vesna Bjelica Ćurčić predstavila se literarnoj javnosti pjesničkom zbirkom “Maštolet i ostale umočvorije – za male i velike“, izašloj iz štampe 2009. godine u Beogradu. Zbirku preporučuju, kao se već iz samog naslova vidi, dakle od samog početka, jezička invencija i vratolomnost, te hrabro otiskivanje u svijet gdje je moguće sve ispreturati, a da sve opet ima nekog smisla. Onog smisla koji stvarima daju djeca i njihov hrabri iskorak upravo u zemlju „maštoleta i umočvorija“.

Ova autorka dala je i pokroviteljstvo za jedan „odrasli“ projekat kakav je bila zbirka satiričnih priča pod nazivom „Srpska satira u dijaspori“, za koju je  napisala uvodnu priču, tačnije, neku vrstu preambule. Čitava zbirka, koja je u izdanju Ježa izašla 2008. godine, obuhvatila je autore iz cijelog svijeta, bukvalno sa svih destinacija gdje su se Srbi našli prije, a pogotovo nakon ratova 90-ih godina prošlog vijeka.

U šaloozbiljnom, satiričnom tonu, Vesna Bjelica Ćurčić obrušila se na neke, dosada malo, ili nedovoljno problematizovane pojave u dijaspori, a pogotovo oštro i krajnje upitno targitovala je predstavljanje srpskog kulturnog, kao i svakog drugog naslijeđa koje u ovom trenutku preferira da bude njegova reprezentativna slika predstavljena svjetskoj kulturnoj javnosti. Dakle, onog što zovemo srpskim brendom. „Kao rođena Beograđanka, Srpkinja, a vegetarijanac sa punim radnim stažom, u praiskonskoj želji da pobegnem daleko od mesa, a pre svega od bilo kog oblika klanja, nisam ni slutila da ću baš u „truloj“, a državi Danskoj, svoj potpuni nacionalni preporod doživeti baš u trenutku kad je objavljeno da je konačno, osim Noleta, i leskovačka pljeskavica proglašena za nacionalni brend. Ej! Pitam se gde bi nam bio kraj da smo isto uradili sa crevcima na žaru, svadbarskim kupusom,  pilećim paprikašem, paradajzom jabučarem, letnjim pasuljom,….“( Srpska satira u dijaspori, st.5), počinje Vesna Bjelica Ćurčić. svoju savremenu priču o onom što je danas reprezentant, ili brend, srpske kulture i tradicije u svijetu. Ili tačnije, onog što su sami kulturni misionari predstavili kao najvažniji dio tog naslijeđa.

Ne libeći se da sa krajnjim sarkazmom i neviđenom otvorenošću definiše pojam dijaspore kao težak i sumoran zabran, autorka o njemu donosi neku vrstu definicije: „Dijaspora je kao astma – skup sitnih čestica, koje dugim nizom godina postaju snažni usisivač duše“.(Vesna B. Ć, Srpska satira u dijaspori, st 6).

Tek njeno razumijevanje ženske pozicije unutar tog, mnogo čime vrlo limitiranog zabrana kakav je život u dijaspori, predstavlja ovu autorku u najboljem svjetlu. „Ostvarujući san miliona, igrajući na dobitnu kombinaciju dream-team – a što podrazumeva biznis na Zapadu, ženu sa Balkana – doživela sam u stvari sasvim privatno, izlaskom u inostranstvo, svoj potpuni intelektualni, mentalni, a pre svega duhovni preporod prave srpske, a ne više samo američke domaćice, zaglibivši se do guše u profesiju – „suporting wife“(Vesna B. Ć. Srpska satira u dijaspori, st. 6).

Spoj krajnje kritičnosti prema svemu, životu u dijaspori, te ženskoj poziciji određenoj ograničenjima te iste dijaspore, kao i enormnom prilagođavanju koje ona zahtijeva, sa lirikom i svijetom fantazije izraženim kroz poeziju Maštoleta, pokazuje i dokazuje da orijentacija prema kulturi i literarna inklinacija ne moraju i nužno imati povoljne uslove. Naprotiv, ženska, srpska književna  dijaspora pokazuje upravo nešto drugo, nešto suprotno, kad je u pitanju ova autorka. Možda je pretjerano reći da Vesna Bjelica Ćurčić. pliva kao riba u moru zvanom dijaspora, ali se može slobodno reći da je doživljava kao izazov i trajnu literarnu inspiraciju svojih djela.

I Ljiljana Bulajić je sa svojih pet objavljenih romana zaokupljena dijasporom i problematizacijom života u uslovima koje određuju dijaspora i njena utopljenost u široko, nedijasporično okruženje. U dvadesetgodišnjem periodu rada iz štampe su izašli njeni romani: „Kopenhaške vještice“(Beograd 2006.g.), „Dobro jutro, gospođo predsednice“(Beograd 2007.g.), zatim „Freja“(Novi Sad 2014.g.), pa roman „Maska je imenica ženskog roda“(Novi Sad 2017. g.), a 2024. g. izašao je njen posljednji roman Stand by(Banja Luka 2024,g.).

U žiži interesovanja ove spisateljice su razni sociološki i kulturološki fenomeni koji traju, ili preciznije rečeno, Ljiljana Bulajić se bavi izazovima koji su relevantni ne samo za pripadnike naše dijaspore, nego su fundamentalni i za opstajanje sadašnjih evropskih društava u okviru kojih se i odvija drama postojanja većine junaka njenih romana. Neke od tih procesa kojih se ovaj romaneskni opus dotiče navešćemo eksplicitno: pitanje integracije između domicilnog i došljačkog stanovništva, dileme identiteta, ratne traume, pojedinac i radno tržište, te pitanje relacija među ljudima koje su istovremeno kad i izvor sukoba i nesporazuma, i mehanizam neophodne socijalne dinamike koja je uslov društvenog kretanja, bilo da to isto društvo i pojedinca vode naprijed ili u stagnaciju.

Većina njenih romana inspirisana je nekim od modernih društvenih teorija, poput relacione teorije Nijemca Aksela Honeta(Axel Honneth), te fenomenom vlasti i dominacije kojima se bavi Mišel Fuko(Michele Fuko), pa još i Ervinom Gofmanom(Erving Goffman) i njegovim ukazivanjem na životne nastupe koji su neka vrsta scenskog nastupa. Nastupa koji u svojoj kompleksnosti zahtijevaju svojevrsno prilagođavanje pojedinca i  kreiranje vlastite uloge upravo u okolnostima koje su definisane stalnim promjenama i nužnosti prilagođavanja.

Uprkos zaokupljenošću i težnji da osvijetli neke od najvažnijih savremenih društvenih procesa, Ljiljana Bulajić ostaje vjerna osjećajno-poetskom protežeu u svojim proznim djelima. Uz sve to, ona je još nadahnuta i specifično skandinavskom suptilnošću kad je u pitanju registracija tih procesa, što kad se sve sabere, ovom romanesknom opusu daje poseban ukus i vjerodostojnost. Tako je na pr. roman „Freja“, koji se u najvećem svom dijelu bavi izazovima dvojnog identiteta, mjestimično pretvoren u letargično–poetsko štivo čiji junaci prosto plivaju u izmaglici te iste letargije. „Istina, nastupali su i periodi zamora, melanholije, pa i depresije. Periodi u kojima je Hana ličila na onu Hanu od prije. Onu,koja je, onako nemoćna i utonula u plavičasti dim svoje cigarete, tražila od okoline ako ne pomoć, a ono bar empatično učešće u njenom bolu i osjećanjima.“( Lj. Bulajić, „Freja“, st.53.).

Osim pisanja romana Ljiljanu Bulajić zaokupljaju novinarstvo i istorija književnosti. Po različitim novinama i časopisima objavila je više od 100 tekstova koji se bave aktuelnim temama društveno-političkog života i književnom kritikom.

Dosta kasna, ali vrlo važna kao dokaz da pisana riječ u ovom trenutku bilježi  značajan uspon kad su u pitanju naše spisateljke u Skandinaviji, je pojava Vesne Stanišić. Ova autorka je na književnom nebu svojim romanom prvijencem „Ukus sunca“ (Beograd, 2025.g.) napravila sebi mjesto kako u matici, tako isto i u okvirima naše književnosti  ovdje u dijaspori. Iskustvo antiratne aktivistkinje i novinarke, a prije svega iznimno hrabri čin jedne žene, uz to u fazi visoke trudnoće, da se suprotstavljajući vojnom establišmentu nekadašnje Jugoslavije, bukvalno usudi da zamalo kidnapuje svog muža, stacioniranog na jednom od najžešćih žarišta ondašnjeg ratnog sukoba, pa da onda kada se to i desi – istina, malo drugačije nego što je to predviđao prvobitni plan – skupi još i hrabrost da se otisne u isto tako neizvjesnu odiseju put Skandinavije i Švedske, pretočiće u ovu zanimljivu i dobro napisanu prozu. Iako priča romana, ispričana detaljno i s puno fakata predstavlja svojevrsni antiratni manifest, „Ukus sunca“ je potvrda da dobar roman ne može bez misaonog i poetskog umijeća. Već i sam odgovor na činjenicu da naslov romana ima jedan krajnje poetičan ton, svjedoči o tome. „Do putovanja za Stamsund i Andenes živela sam obuzeta nespokojstvom zbog trošnosti čoveka i sveta, zbog naše nestalnosti, prolaznosti. Bog, ljubav, sudbina – u svakom slučaju plemenita sila koja upravlja našim postojanjem – uzvraćala mi je pogled dok sam posmatrala večito sunce na kraju sveta. I u tom pogledu čitala sam sve naše povezanosti i u vremenu i u prostoru.

Pogled mi je i dalje bio prikovan za rađajuće sunce kada su tople, slane suze dodirnule moje tople, slane usne, i ja sam prvi put u životu osetila ukus jedne zvezde.“(V. Stanišić, Ukus sunca, st. 314).

Iako je pripovjedni sloj romana dovoljno dramatičan sam po sebi, autorka nalazi dodatne načine da ga još pojača. Tako na pr. dobro plasirani kontrasti: svijet prije rata i svijet izbjeglištva, mi i oni, tj. izbjeglice i švedske vlasti na raznim nivoima, pa onda različita tradicija kad su na pr. u pitanju važni događaji kao što je recimo rođenje djeteta, da ne govorimo o srazu pojedinca i kolektiva, nešto što se nadvija kao permanentna opasnost koja prijeti da uguši pojedinca, poništavajući  njegovu individualnost. Ta nevoljko prihvaćena transformacija vlastite ličnosti, one od prije i u toku izbjeglištva, pa još nekoliko prekompozicija te iste ličnosti, s krajnjim ciljem da se preživi i obezbijedi minimalan životni prostor za svoju porodicu i sebe lično, to potiranje sebe koje je dovedeno do krajnjih granica, kada se mora potražiti opsežna stručna, ljekarska pomoć, opisana je uvjerljivo i plasirana taman tako da romanu da dodatnu slojevitost i metatekst učini izvorom najdublje zapitanosti o smislu ljudskog postojanja.

Treba dodati da je autorka „Ukusa sunca“ u mnogo čemu multidisciplinarna umjetnica, uzevši u obzir njenu bliskost drugim umjetnostima, pogotovo vrlo bogatoj aktivnosti u okvirima dramske umjetnosti unutar koje radi poslove dramaturga, te prevodioca i pozorišnog producenta. Za njom je preko 50 predstava za djecu i odrasle, izvedenih u tri zemlje: bivšoj Jugoslaviji, Srbiji i Švedskoj. Vesna Stanišić je bila i jedan od najvažnijih nosilaca saradnje Narodnog pozorišta iz Beograda i Kraljevskog dramskog pozorišta Dramaten iz Štokholma u vrijeme kada je nakon ratova i sankcija trebalo obnoviti tkivo i međunarodne veze naših pozorišta.

Milena Rudež je pjesnikinja i prevodilac za koju smo već rekli da je u Skandinaviju  došla kao jedna od rijetkih naših spisateljica koje su iza sebe imale objavljenu zbirku pjesama i prije nego što su došle u ovaj dio svijeta. Možda baš zato što je imala iskustvo pisanja i objavljivanja, njen slučaj je malo drugačiji od ostalih slučajeva žena pisaca koje su ratne 90-te godine izbacile na ove sjeverne strane da tek tada progovore kao pisci i stvaraoci. U prvom redu vidljivo je da u slučaju ove autorke period adaptacije i pripremanja literarnog nastupa nije ni izdaleka tako oprezan i dugo pripreman. Gotovo po samom dolasku ona se uključila u ovdašnje, danske književne tokove, dajući ovima svojevrsni podsticaj i svježinu. Kao članu danskog nacionalnog udruženja pjesnika i pisaca Dansk  forfaetterforegninga,Rudeževa je po priznanju samih članova ovog istog udruženja bila svojevrsno osvježenje i motor koji je aktivnostima upravo tog udruženja, pogotovo pjesničkoj sekciji, dao novu dinamiku.

Iako sa izbjegličkim statusom, Milena Rudež se još od tih ratnih 90-ih godina prihvatila organizacije kulturnog života naših ljudi smještenih po izbjegličkim centrima, nastojeći da tom životu vrati kakvu-takvu civilizovanu formu. Jedan od rezultata tog rada je i književni časopis „Poet“ koji je izlazio neko vrijeme.  Promjena izbjegličkog statusa i ulazak u redovne civilne tokove Danske, koji su došli po završetku rata, obilježeni su velikim usponom u njenom stvaralaštvu. U naredne dvije decenije, izaći će tako iz štampe nekoliko zbirki njenih pjesama: „Slijepi putnik iz Sarajeva“/“Den blinde rejsende fra Sarajevo“(Kopenhagen 2002, g.), „Svijet iza stakla“/“Verden bag glasset“( Banja Luka-Beograd 2010.g.), pa onda još i zbirke „Lica i gradovi“(Novi Sad 2015.g.) te zbirka  „Pejzaž bez ljudi“(Tešanj, 2021. g.), „Skyggedigte Soldiigte“ izlaze 2022, dok je zbirka haiku poezije izašla pod nazivom „Oblak u vodi“/“Skyen i vandet“,  isto tako 2022 godine, dopunjavajući ovaj bogati pjesnički opus. Milena Rudež je i priređivač jedne pjesničke antologije na danskom jeziku: „Ny lyrik fra Bosnien-Hercegovina“ izašle 2018. godine, predstavljene kako u Kopenhagenu, tako i kod nas.

Zbirka pod nazivom „Iz kovitlaca“ /“Fra Hvirvlen“, izašla 2024. posljednja je u nizu njenog dosadašnjeg pjesničkog rada.

Motivi kojima se bavi ova poezija, pisana uglavnom slobodnim stihom, brojni su i zaista pokrivaju širok dijapazon pjesnikinjinih opservacija i osjećanja.

Taj pjesnički opus počinje gotovo epskim slikama ratnog Sarajeva 90-tih godina, u čijim okvirima koji vrijede za sve njegove stanovnike, pjesnički subjekt nalazi i opijeva svoju pjesničku istinu (Slijepi putnik iz Sarajeva). Ta pjesnička istina se dalje usložnjava novim životnim iskustvima nakon dolaska u Dansku, od kojih je susret sa novim jezikom imao sudbonosan karakter. Ovo tim prije, što se pjesnikinja usudila da otvori um i srce upravo tom novom jezičkom iskustvu i da kroz svoju dvojezičnu poeziju ukaže na nove, dotad neslućene i neotkrivene poetske potencijale.  Milena Rudež je tako doprinijela da se kroz njenu poeziju susretnu dvije poetske tradicije, uz to još obogaćene njenim profesionalnim iskustvom arhitekte, stvarajući neku vrstu poetskog amalgama koji ukazuje koliko je nepredvidivo i poetski intrigantno upućivati se novim i neistraženim putevima.  „Ti si moj tinitus/voz iz daljine i/proljećne pjesme ptica//koje se čuju dan i noć/Ti si drvce jabuke/što širi svoje grane/ka jagodama skrivenim u travi/Ti si moja nova kuća/u kojoj pokušavam naći/dom“, piše pjesnikinja u pjesmi „Novi jezik“, prihvatajući upravo taj izazov nastanka nečeg novog iz susreta dvaju jezika i dvije poetske tradicije koje, nimalo slučajno, simbolično predstavljaju drvce jabuke i jagode skrivene u travi. Sam izbor pjesnikinje da se ovakvom poetskom slikom u kojoj voćke kao simboli plodnosti predstavljaju dva jezika, nagovještavaju da se u jedan takav dodir vjeruje, kao i da iz tog traženja i susreta onoga što je na prvi pogled različito može roditi nešto novo – novi jezik. Novi jezik koji će samim time što je novi pjevati neku drugačiju poeziju nego što su je pjevali jezici iz kojih je nastala.

Ovom pjesničkom opusu treba dodati i zahuktalu prevodilačku aktivnost koja je trajna orijentacija i ide uz već pomenuto vlastito stvaralaštvo. Ta aktivnost rezultirala je najprije prevodima poznatih dječjih rima Halfdana Rasmussena(2002.g.) i bajki H.C.Andersena(2005. i 2026. g.), te prevodom istorijskih knjiga o Keltima iz pera Toni Liversajdž( Kelti u Evropi, kod nas izašla 2005. i Velika boginja, objavljena 2010. g.). Prevod autorskog teksta o Meši Selimoviću uvršten je u projekat antologije svjetske književnosti pod nazivom Svjetske priče(Verdenshistorier).

Prevodilačka aktivnost koja je išla u oba pravca, što će reći, u prevođenju s naših jezika nasljednika nekadašnjeg srpskohrvatskog na danski, i obrnuto, s danskog na naše jezike, obuhvatila je mnoštvo savremenih danskih pjesnika. Pjesnici Niels Hau, Marianne Larssen, Erik Stinus, Thorvald Berthelsen, te Pia Tafdrup i Karsten Bjarnholt, dobili su priliku da se svojim pjesničkim zbirkama kroz prevode Milene Rudež predstave našoj čitalačkoj javnosti.

Njena prevodilačka aktivnost proširena je i na neke pjesnike s tzv. etničkim zaleđem, koji su poput Iračanina Muniama  Alfakaera(Neočekivana radost, Brčko 2014. i Odijelo bez tijela, 2019. g.) predstavljeni našoj literarnoj javnosti upravo prevodilačkim perom ove vrlo angažovane prevoditeljke.

Iz suprotnog pravca savremene srpske prozaistkinje poput Grozdane Olujić i Jelene Lengold dobile su priliku da se predstave danskoj čitalačkoj publici u prevodima Milene Rudež i njene prevodilačke radionice koja je proširena vrsnim prevodiocem kakva je slavistkinja Jane Kabel.

Za kraj. Projektovanje budućnosti

Na kraju treba dodati i činjenicu da je ova književnost, nastala uglavnom u posljednja dva desetljeća, dosta uspješno integrisala i neke spisateljske tradicije zemalja domaćina, pritom ostajući autentična, pa može se reći i vjerna onim tradicijama na kojima je nastala savremena književnost na našem jeziku u samoj matici. Ona nije pretjerano kitnjasta, kao što je to na pr. književni opus jednog od najvećih pisaca srpske dijaspore Dejana Tijaga Stankovića, koja često posrće od velikog broja likova, pretjeranih činjenica i sporednih rukavaca u samoj radnji, postajući tako nalik božićnom drvetu koje na sebi nosi previše nakita. Naprotiv, ona je u skladu sa dobrim skandinavskim minimalizmom izabrala da bude dobra i sa manje nakita, ali sa solidnim tematskim određenjem i dobro plasiranom osjećajnošću, što su elementi koji čine njen fundament i kvalitativno određenje. Ona, ta književnost naših skandinavskih spisateljica, progovara kad zatreba vrlo glasno i angažovano, kao što je to slučaj sa krajnje nečovječnim prilagođavanjem savremene žene uslovima radnog tržišta, kao što to radi Ljiljana Bulajić u romanu „Maska je imenica ženskog roda“, ili pak promptnog protesta protiv rata izrečenog u romanu „Ukus sunca“ Vesne Stanišić. Ta ista književnost ima za svoj zaštitni znak oporu satiru i osudu onih pojava koje u pogrešnom svjetlu predstavljaju srpsku kulturu i tradiciju na svjetskom planu, što je isto tako svojevrstan spisateljski angažman koji dolazi iz pera Vesne Bjelice Ćurčić.

Tu je i pokušaj da se već obrađivanim temama da novi sjaj, poput teme o ženama ratnicama u Prvom svjetskom ratu, kao što to multidisciplinarno radi Jelena Mila, ili pak obradi famozni Informbiro kojim se u svjetlu svoje nove, švedske i skandinavske pozicije bavi Vesna Mitić. Svemu treba pridodati lakoću kojom Milena Stevanović obrađuje velike istorijske i egzistencijalne teme, poput tema odnosa prema vjekovnom neprijatelju, ili pak rudimentarnog straha koji nam je kao ljudskim bićima imanentan.

Poetski opus, iako je izražen kroz stvaralaštvo manjeg broja autorki, daleko je od toga da bude skroman po obimu i kvalitetu. Naprotiv, on je razgranat i ambiciozan kad se sagleda njegov tematski, stilski i svaki drugi domet. Pjesničko stvaralaštvo Milene Rudež, Vesne Bjelice Ćurčić i Jelene Mile propituje stvarnost u njenim najdubljim i najfinijim slojevima, pretačući ta ista poetska saznanja u zanimljivu poeziju za djecu i odrasle.

Organizacije kulturnih manifestacija oduzimaju i preusmjeravaju znatan dio kreativnih snaga ovih spisateljica. Osim toga, većina njih su dio netverka koji povezuje i osmišljava našu dijasporu, dajući njenom životu upravo onu interakciju koja doprinosi oslobađanju kreativnih snaga. Od Osla, Geteborga, Kopenhagena, pa do Pariza, Malte i Temišvara, Švajcarske i Njemčke, te Češke i Slovačke,  kroz različito koncipirane književno-literarne manifestacije osjeća se prisustvo ovog djelovanja skandinavskih spisateljica. Ugrađene u sve veći i sve bolje organizovani netverk naše dijaspore, ove autorke osiguravaju kvalitet i uspon tog i takvog književno-literarnog djelovanja.

Pa ipak, ne treba zaboraviti da ova književnost stoji i pred svojevrsnim izazovima od kojih su neki vezani za njenu budućnost, pa i sam njen opstanak. Poseban izazov za ovu književnost je u izboru samih tema, koje u situaciji djelimične izolovanosti i pogotovo sticajem okolnosti da je publika koja se pojavljuje kao konzument svega što je obuhvaćeno kulturnom produkcijom uopšte, pa tako i književnom, prilično ograničena u dijaspori kao takvoj, uz dodatnu otežavajuću okolnost da je protežiran repertoar koji ima prigodničarski karakter. Ne treba biti mnogo pametan pa vidjeti da je to često zamka u koju se lako upada. Upada da bi se uopšte došlo do kakve-takve čitalačke publike i njene recepcije. Strah da se javni nastupi ovih književnica mogu pretvoriti u estradne nastupe realni su, iako je sama želja da se javnosti predstave kao stvaraoci i umjetnice istinska i autentična.  Uostalom, većina njih dugo je čekala da dođe njihov trenutak, da objave svoje knjige, a kad se to i desi, da skupe snage da osmisle svoj daljnji angažman. A prije svega da napišu i objave još neki od značajnijih autorskih tekstova koji će ih utvrditi kao stvaraoce.

I na kraju, uputno je zamisliti se nad sudbinom ove književnosti u cjelini. Da li će izabrati da ostane na nivou zabrana, jezičkog i tematskog, kao što je u najvećem dijelu slučaj sada kada egzistira po principu „i tamo i ovdje“, ili će se otvoriti i integrisati u ovdašnje, skandinavske književne tokove, pa u slučaju takve orijentacije kao trajne, na sadašnje dvojezične autore treba gledati kao na literarnu prethodnicu ovakve njene budućnosti, ostaje da se vidi. U svakom slučaju, kvalitet dosegnut u dosad napisanim djelima kazuje da je fundament napravljen i da se ima na čemu graditi, bez obzira na nastavak daljnje gradnje i nadogradnje.