Vranac u lancima

Psi i konji su bili moja prva fascinacija. Tim redom. Psi od moje treće godine, konji od četvrte. Dva bijela lipicanera upregnuta u čeze: Na kožnom tapacuranom sjedištu, sredovječan čovjek markantnog lica i uredno štucovanim brkovima, u elegantnom odijelu i fesom, drži uzde u rukama. Ovi lipicaneri sa fotografije mog djeda snimljene oko 1920 godine, bili su prvi konji koje sam vidio. Ušli su – bolje reći, ujezdili su gizdavim korakom u svijet mojih maštarija. Imao sam tada nepune četiri godine. Isti takvi, timareni, graciozni ,bijelih vratova kao labudovi, jezde ovi lipicaneri i danas u mom sječanju. Kobila mog amdže Šemse, jahaće grlo  rase bosanskog brdskog konja, sedam uzastopnih godina pobjednik svih trki na kojima je učestvovala od Žepča do Modriče, bila je prvi konj kog sam vido u živo. I dodirnuo. I taj dodir uzdrhtalih mišića ispod svilasto sjajne kože boje meda, još osjećam pod jagodicama prstiju.  Dva vojnička azgin pastuha koji su me, jednog sunčanog aprilskog jutra mimoišli na cesti do osnovne škole u Donjem Vakufu (prvi razred osnovne škole, drugo polugodište), i zaista izbijali iskre iz kamene kaldrme, bili su najveći konji koje sam do tada vidio. Kad god  zatvorim oči, čujem topot kopita i vidim ih kako poigravaju i potkovicama izbijaju iskre iz kamena kaldrme, tako uvjerljivo da mahinalno posegnem za napunjenom lulom duhana i sa tim iskrama  pripalim trud na duhanu! Ukratko,  nije mi prošao neprimjećen ni njedan tovarni konj sa samarom, ni jedna zaprega seoskih kola sa okovanim drvenim točkovima i paocima od kuhane bukovine, ni jedno grlo iz krda konja puštenih da preko ljeta sami pasu po planinskim  pasištima, a da ih nisam pomno osmotrio.

Na Podzidu, visoko iznad dubokog kanjona Drine, uprezali su konje, ali tamo nije bilo čeza. Nije bilo čak ni seoskih kola sa drvenim točkovima. Tamo sam  prvi put vidio tegleće konje upregnute u tregere prišvršćene lancima kako kroz dubok glib vuku balvane, šibani do krvi pletenim kamdžijama od volujske kože. Vidio sam i ljude koji sebe ne žale i ne štede ništa više nego konje. Vidio  sam konje do trbuha utonule u žitki glib,  mokre od znoja i pjene, konje koji bolno hržu dok im se kamdžija usijeca u kožu,  konje koji njište u agoniji. Vidio  sam i   ljude kako bez milosti tjeraju konje  do poslednjeg daha,  ali sam se i uvjerio da  su ti isti nemilosrdni ljudi znali biti duboko privrženi svojim konjima, voliti ih i tugovali za njima kao što se tuguje za najboljim prijateljem.

Tamo na Podzidu, tamo i nigdje na drugom mjestu, vidio sam konje upregnute u lance i tregere! Tregeri su bili načinjeni od  jakih kožnih hamova sa prikačenim debelim lancima za gvozdene klinove zakovane u posječena debla borova, jela i smrči, dužine od 8 do 10 metara, okresanih grana i oguljene kore. Tako  pripremljena debla izvlačili su iz šume ovi konji upregnuti u tregere, i vukli ih, jednim dijelom prema pilani do šumske željeznice u Podzidu, a drugim dijelom prema mjestu koje se zvalo Točilo. Sa stanice, malom željeznicom, balvani su prevoženi prema Han Pijesku i Olovu, gdje su pretovarani u onaj veći voz na redovnoj  uskotračnoj pruzi, odakle su tešku kompoziciju teretnih vagona do fabrike “Krivaja“ u Zavidovićima vozile dvije lokomotive – nekad “Bosna“, nekad “Mira“, a najčešće, zbog težine tereta dugačke kompozicije,  obadvije.

Sa vrha Točila, balvani su žlijebom, niz vrtoglavu strminu spuštani 400 metara niže, gdje su padali pravo u Drinu, odakle su plutali do narednih odredišta. Na koju će stranu  zaprega sa tregerima biti usmjerena,  zavisilo je od toga koje od ova dva mjesta je bilo bliže mjestu sječe. Put od mjesta sječe do Točila, bio je krajnje opasan jer je jednim dijelom vodio preko kose goleti koja je naglo završavala na rubu vertikalne provalije kanjona  dubokog preko 400 metara. Na dnu je hučala zelena Drina. Osim toga, u to vrijeme nije bilo motornih pila, pa su stabla obarana dugo, ponekad i satima, teškim sjekirama,  uz dopunsku upotrebu dugačkih “žaga“ – testera za dvojicu,  kojima su vješte drvosjeće sinhrono rukovali usklađujući ritam naizmjeničnim povicima.

Debla su većinom vukli veliki, krupni, izuzetno snažni belgijski konji. velikih kopita  preko kojih su padale guste rese mekše dlake svijetlije boje, nalik na  krznene čizme. U šumi, na mjestu sječe, tog dana osjećala se posebna napetost! Fijukale su kamdžije pletene od sirove volovske kože, dovikivali su se ljudi, odjekivali su udari sjekira, brujale su metalnim zvukom dvoručne “žage“, njištali su i hrzali konji upregnuti u tregere!  Tu se iz sekunde u sekundu odigravala drama – osjećalo se to i u ljudima i u konjima, prosto je lebdilo u zraku kao slutnja  zle kobi! – drama koja se svakog trenutka mogla završiti tragično! Dva para  konja upregnutih u tregere   pokušavaju izvući ogromno deblo pričvršćeno lancima,  uglavljeno u duboki masni glib kolotećine u koji, zbog ogromnih dimenzija, nije moglo da se uglavi cijelim obimom. I dok su se nemilosrdno bičevani  konji naprezali, trošeči poslednje atome snage,  naizmjenično trzajući i cimajući deblo lijevo i desno da bi ga uglavili u žlijeb i probili put kroz gusto blato, deblo je prednjim dijelom iznenada iskočilo iz preuske blatne kolotečine u koju se više nije moglo uklopiti i počelo se opasno zanositi prema strmini! Munjevito reagujući,  gonič konja, jedan mlad čovjek preplanulog lica, razdrljene košulje zasukanih rukava, baci kamdžiju i viknu gromko: “Isprežite konje!“ U jednom skoku skoči pred drugi par konje i uhvati ih za oglave. Bili su to krupni belgijski konji mirne ćudi pa su se, uprkos zamora, zadihani i oznojeni, odmah smirili i zastali.  Dva čovjeka koja su priskočili da pomagnu (jedan od njih je bio visok, mlad momak, još dječak,  od najviše 14-15 godina), prekoračili su lance tregera pričvršćene za klinove zakucane duboko u  džinovsko deblo,  sa namjerom da ispregnu  i oslobode lanaca prvi par konja koje je navaljeni balvan svojim zategnutim lancima počeo vući, opasnom nizbrdicom  prema rubu duboke proalije.

Prekasno! Samo što su nekako ispregli jednoga,  u istoj  sekundi ogromno deblo se cijelom dužinom prevali preko ruba uglačanog kaljavog žlijeba i sasvim polako, kao da se dvoumi, polegnu  na travnatu strminu. Onaj čovjek nazad već je ispregnuo druga dva konja iz ćetvoroprega i u dva skoka se stvorio kraj pvpg trećeg, još neispregnutog konja. Upravo u trenutku kad je uspio da ispregne iz tregera ovog konja i dok se spremao da ga oslobodi lanaca kojima je još bio privezan za balvan  – balvan se, oslobođen tregera sporo prevrnu  o zakotrlja niz strmu livadu gnječeći bokore rascvjetane jagorčevine.

Čovjek dohvati onog dječaka i hitnu ga snažno preko lanaca nazad, dalje od strmine kojom se počeo valjati balvan pravo prema provaliji! Gotovo u istom trenutku fijuknu otkačeni lanac kojim su bili vezani tregeri ona dva ispregnuta konja prednjaka i promašivši za dlaku momka kog je onaj čovjek u poslednji čas izvukao iz zaprege.  uplete se u lance kojima je  još bio prikačen za deblo ova četvrti konj iz zaprege – jedan lijep, mlad vranac, bosanske brdske rase.

U međuvremenu, balvan se poče sve brže kotrljaati strminom, ostavljajući za sobom širok trag zgnječenog niskog grmlja šimšira, zdrobljenog kamenja i polegnute trave,. sa buketima jagorčevine utisnutim u glib kojim je bio oblijepljen glatki oguljeni trupac ovog stoljetnog šumskog diva i vukući za sobom  vranca u lancima. Dok se vranac očajnički otimao, onaj isti čovjek, razdrljene košulje i zasukanih rukava, hitro potrča niz strminu i uhvati vranca za oglav. Drugom rukom pokuša da otkopča kopču kojom su lanci bili pričvtšćeni za za oglav a na drugom kraju svezani za gvozdeni klin zakucan u deblo. Uzalud! Lanac je već bio previše zategnut, udaljenost od ruba provalije prekratka, vremena premalo, a strmina suviše oštra da bi mu to odmah uspjelo!

Prije nego što je stigao otkopčati halku lanca sa konjskog hama, ubrzano inercijom,  ogromno deblo se dokotrlja do kraja kratke strmine, za trenutak kao da se zaustavi pa se, prednjim, težim krajem prevali preko ruba litice kao brod koji tone  i nevjerovatno brzo – cijelo isčeznu iz vida!

Na sceni ostade da svjetluca odsjaj plavkastog čelika olabavljenih kaljavih lanaca u izgaženoj travi. Na samom rubu provalije dvije siluete  urezane u bakropis plavog neba: blistavi vranac razvihorene grive, nabreklih mišića, nogi čvrsto ukopanih u mehku ugaženu zemlju i pognuti čovjek zajapurenog znojnog lica – jednom rukom grozničavo steže kopču lanca na halki oglava, a drugom očajno vuče oglav prestravljenog konja gledajući ga pravo u oči.

Jedan  beskrajno kratak trenutak, kao zamrznuta, zadrža se ta slika na sceni ove tragedije:

Odjednom, bez najave, magiju ove zamrznute slike razbi u paramparčad oštri zvuk  lanca zategnutog i povučenog teškim balvanom preko kamenitog ruba provalije. Sve se ponovo pokrenu, kao prenuto iz nekog katatoničnog sna.    Nesrećni vranac se prope na zadnje noge, pa oboren na bok naglim trzajem lanaca  prikačenih za deblo, poče sve brže kliziti prema rubu preko kog je iščezao ogromni balvan. Još uvijek uzdignute glave okrenute prema čovjeku, povijenog oznojenog vrata, blistavih pramenova crne grive kao bajraka, sa klupkom nogu savijenih pod trbuhom i vranac je gledao čovjeka pravo u oči!   Istrgnut oštrim trzajem iz ruke skamenjenog čovjeka, slobodni kraj lanca zavijuga kroz gustu povaljanu travu kao velika tamna zmija.  Povučen tim zadnjim udarom čelične zmijurine, čovjek  se zatetura, saplete i najzad nekako usporeno, kao u koreografiji tragične pantomime, pade na koljena; ruka iz koje mu se otrgnuo lanac,   ostade ispružena prema konju,  zaustavljena u kretnji, kao da mu poslednji put salutira  odranim krvavim dlanom.  U drugoj ruci, neprirodno savijenoj i kao iščašenoj u laktu, ostade da se njiše, lelujavo, kratko parče otkinuto sa oglava.

Kao čarolijom, onako kako  se i pokrenula, ova pantomima završi.  Scena sa strme livade na rubu provalije ostade prazna. Odmah za ispolinskim deblom pradrevnog bora, optočenog zlatnim ornamentima jagorčevine, oblijepljenog blatnim mrljama humusne crnice iz koje je, prije mnogih vijekova niklo –   sa plave pozadine neba,  isčezoše i konj,  i zmijoliki šibajući lanci. Sasvim u prednjem planu scene, na samom rubu strmine, iznad bezdana,  još je klečao čovjek. Beskrajno  kratak trenutak zavlada mukla tišina, a onda iz dubine provalije doprije vrisak vranca u lancima, sve dalji, sve dalji, sve dalji…