Galop u mojoj zgradi

Probudio me kas koji je prerastao u galop. Kretao se od kata iznad našeg stana prema prizemlju. Činilo mi se neobičnim to što čujem taj zvuk kao da se sam glasa, kao da je on živo biće, a ne konj. Je li životinja uopće postojala? Je li izgubila sposobnost njištanja pa je topot kopita bio jedino čime je mogla progovoriti?

Konj na stubištu? Usred grada? Što li je tu radio? Zašto je tako munjevito uzmicao?

Na trenutak sam pomislila da je bio u posjetu stanaru na petom katu, čak tri kata iznad mene. On je jedini u zgradi bio nepoznatog porijekla i moguće je da je nekada imao veze s konjima. Ma ne! Pa taj je odviše praktičan čovjek, a slutila sam da ovo nije bio konj za prodaju. Pročulo se da je susjed kao izbjeglica završio na psihijatriji,  no vrlo brzo se snašao. Naučio jezik, zaposlio se kao običan radnik pa napredovao na poslu i tko zna kakvim makinacijama postao menadžer.

No slutila sam da je ovaj konj ponajmanje konj. Da bi nestvarna životinja na stubištu mogla biti simbol. Da se obični konji zasigurno ne bi uspeli ovim stubištem.

I sve mi je postalo prilično jasno. Bio je to Pegaz! Iako sumnjam da je u uskom hodniku imao dovoljno prostora za krila. Osim ako nisu bila kržljava, možda čak odsječena.

Izlazio je iz zgrade jer mi je inspiracija za pisanje iščezla.

Svaki put kad bi mi misli naselila suša i raspucala ih poput zemlje koja se još ipak držala na okupu, osjetila sam da se veza među njima gubi, suši se koncentracija, a osiromašena zapažanja vežu se samo u neku slabu i blijedu cjelinu. Bilo mi je jasno da satima mogu gledati u jednu točku sobe i ništa ne dohvaćati. I nemam snage prekinuti tu tupu radnju, ako se o radnji uopće moglo i govoriti. Gubila sam vrijeme, nisam se uspijevala pokrenuti, a toliko toga je trebalo obaviti. U takvim trenutcima stajali su čak i svi kućanski poslovi i, otrgnuvši se kontroli, bivali neovisni. No oslobođeni mojih kretnji, pažnje, samo su stajali, kao da su i oni postali nepokretni, bez volje da se podignu s tla ili ploha kućnog namještaja i bilo što započnu. Da barem proslave slobodu.

Bila sam kronično neispavana. To je doprinosilo mojoj tuposti i odugovlačila sam s okončanjem takvog otužnog stanja. Nekoliko puta utonula sam u kratak san, zavaljena na kauč, i dalje sjedeći i lamatajući glavom bez oslonca.

Prolazili su dani bez inspiracije. Suša me ožednjela i pokušavala sam doći u dodir s bilo čim lijepim i impresivnim što bi u meni izazvalo snažan doživljaj, kad već nisam mogla pisati ni poeziju ni prozu. Kad sam ostala bez doživljaja koje bi u meni izazvao tekst.

Pravila sam neuvjerljive skulpture od novina i glinamola, nizala raznizane kamene perle u ogrlice barem neznatno drukčije od onih koje sam ranije imala, fotografirala sjene… Silno mi je nedostajala osobnost koju sam ostvarivala kroz tekst. Izgubila sam se u poznatom prostoru, točno sam znala i gdje i zašto, ali to nije pomagalo pa sam prazninu pokušavala nadomjestiti čak i ukrašavanjem torti. No koža torte me pekla kao da je moja koža koja je dobila osip jer sam ju pogrešno tretirala. Kad sam pokušavala po njoj ostavljati nevidljiva slova, ona su se, čim ih je sustigla svijest, pretvarala u male rane.

Ako već nisam mogla pisati, gledala sam obilje ilustriranih knjiga o slikarstvu. O lijepim predmetima. Motrila sam bogati pjenušac neba koji se iz bijelih oblaka prelijevao u moje gladne oči, svaki dan zasipavane krivotvorinama prirode. Umjetnim cvijećem, travom i ostalim plastičnim kopijama.

Sve sam više prirodu željela gledati i na slikama. Sve manje apstrakciju koja je dominirala na zidovima našeg stana. Nisam, doduše, baš ništa imala ni protiv motiva čovjeka, prioritet sam davala mračnijim slikama na kojima su se samo nazirali ljudski obrisi u meditaciji. A privlačili su me i likovi smješteni u nenarušen krajolik kakve su slikali impresionisti.

Od prvih plaća davno sam nabavila nekoliko slika, uglavnom apstraktnih, koje su mi se sve manje sviđale. Njih nisu naslikali nepoznati slikari, bile su bez sumnje načinjene sa stanovitim umijećem, ali prema njima sam postala ravnodušna. Mislim da se nije radilo samo o tome da su s godinama postale neprimjetni dio inventara stana i prešle u našu životnu rutinu. One, zapravo, nikada nisu u meni izazvale snažan doživljaj poput slika u muzeju u Skagenu na kojima svjetlost na poseban način pada na obalu. Ili slika naslikanih u pariškim kavanama. Poput onih duboko meditativnih Stančićevih slika. Poput Steinerove Kiše.

Pegaz se nije pojavljivao danima, što je bio loš znak. Nedostatak inspiracije zamijenila sam intenzivnom usredotočenošću na zidove stana. Na nezadovoljstvo slikama koje godinama gledam i ostavljaju me praznom.

Pomislila sam na reprodukciju Monetove Žene sa suncobranom koju smo donijeli iz Givernyja i poželjela je gledati. Skinula sam je s ormara i konačno osjetila radost.

Razmišljala sam kakav bi joj okvir najbolje pristajao, a kad me majka nazvala, ushićeno sam joj rekla:

-Znaš, skinut ću onu sliku nad stolom za jelo. Dosadila mi je.

-Onu što tamo savršeno paše? – upitala je.

-Baš tu.

-I koju ćeš objesiti umjesto nje?

-Reprodukciju.

-Reprodukciju? – majka nije ni pokušala sakriti zapanjenost. – A toliki originali koje imaš?

-Želim gledati Ženu sa suncobanom – pojasnila sam joj.

Nisam imala razloga držati na zidu sliku samo zato što je original i pitala sam se jesam li zapravo godinama robovala konformizmu. Gledala sliku koju zasjenjuje reprodukcija jer sam nad stolom htjela imati skuplju, a ne ljepšu sliku. I to u stanu u koji malo tko dolazi jer ne pamtim kada sam imala slobodnog vremena. Za koga sam sliku koja je tamo visjela ranije objesila? Za one koje sam kanila pozvati, ali nisam, ili za vlastiti gušt? Je li se moj ukus toliko promijenio?

Prezirala sam konformizam i snobizam. Ponosno ću reći kako sam nad stol objesila reprodukciju koja, još i dok nije na zidu, u meni stvara nepobjedivu vedrinu.

Možda bih reprodukcijom mogla zamijeniti i jedan neupečatljiv crtež, pomislila sam.

Osjetila sam kako svjetlost i trava Monetovog prizora u meni bujaju u poeziju. Kako u nju ulazi pokret ženine suknje, gubi obilježja tuđe radnje, pretvara se u još jedno živo biće. Bila sam u nedoumici koja je vrsta riječi ovdje dominantna. Glagol kretati se prerastao je u imenicu pokret, a ono što još moram razumjeti svojstva su tog neživo-živog bića koje je u stanju zakoračiti u moje preokupacije i ukinuti sušu. Znala sam da će suša nestati tek kada pronađem pridjeve koji će pokret dovoljno dobro rastumačiti.

I u moje razmišljanje o zalepršaloj suknji upravo ulete drugi pokreti koji stvaraju kas, prerastaju u galop. Dopiru sa stubišta.

Jasno mi je da se Pegaz vratio.