Poezija

Dolazak

 

*

 

Ima li, kaži, života, izvan gledanja stalnog
u prozore koji se nikad ne otvore zrákâ da uđe?
Ili je postalo, kaži, svako, dnevno, normalno,
Živeti ispunjen mišlјu na ono, zauvek tuđe?
Biva li, reci, odah osim kad želuce pune
Stavimo nasuprot gladi za dodirom lišenim skrama?
Ili je – možda ja kasnim – gledati život gde trune
Unutar očiju naših, postalo svojstveno nama?
Može li, misli mi, zverov, ikamo lјubav povesti
Do li u gvožđa u snegu, odgrizle šape kraj svoje,
Jedared kad je u trku sebe poželeo sresti?

Vodiv je, lјubav nas vodi. Ostàli i ne postoje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

*

Istorija prestaje da postoji
Onda kad za se vežemo datume.
Naposletku, ona je samo
saldo stradanja i patvori i zlobe,
kojima ne treba dati na značaju
u našim povestima, knjigama što ih se
nadrasti ne da. Pre našeg počela:
traženje dlanova sa istim uvorima,
oči koje traže otisak duše
da prepoznaju na smetlištu strugane
vere, u danima koji sutra ne jemče.

Mnogo je prošlo od stvaranja sveta,
Čoveka se stvara još uvek.
Nebesa stvorena premudro, slike
kičmi u kamenu, i sve to mimohodi.

Pisalo jeste smrtonosnije od mača,
ali nije li bol i gori još?
A više ne borim reči međusobno,
niti, u poretku Tebe.

 

 

 

 

*

 

 

Šetač kad prestanem biti ove lјušti,
Priroda kad, kivna, proba da nam otme
Lepotu, a oči da zatvori u tušti –
Shvatiće, smrtni, da ne volim tek dotle

Do kad dopire nam svetlost zvezde, sužne
Kamenu ovome, na kom se umire
(Jedinom u kosmu kobi tako tužne),
Niti može sve, za daha što uvire

Da ispari veru – u prevaru dneva.
Koraknuv za tobom, sa sebe ću strti
Sve ono što sam, kad van tebe bih bio,

Jarmom držao. Od lјudskog, dalek, gneva,
Od sveg što se žiznju nagrdi, i krti,
Duši poću ti da, dušom bih te pio.

 

 

 

 

 

*

Redovi, samo, ovi, ostaju nepokapani.
Nijedno nije pregorelo slovo,
mada oči se pepele. Sada se sváni,
ali i pre toga sam se opredelio da ponovo
se otvaram, i vrata šire još (gde orkani,
gde promaje) da sobom neštedim držim.

Izaći će iz mene svaki đavao,
Izaće sva trulež srži,
i put što sam do sad popločavao
bez mene će da produži.

I, ako su mi reči date, znam da mi je dano
reči da date sobostju podam.
Nikada nije, nikada, rano
da podignem sebe, pod mišku, sa poda,

i pogled svoj da upravim gore
kolevci, oblaku, sa kojeg smo sišli:
ti si me poslala, da raspremim zore,
kako se ne bismo mimoišli.

Svakog ću dana raskriliti prsi
i iz njih će poći Helija kočija:
kako bi mraka iščileli dusi,
u lјubav, bez straha, kako bi kročila.

 

 

 

 

 

 

 

*

Poznajem dan, kad sumrak slatko umara.
Redikul kad maske prospe, licem na dole.
Omaru, što pod čelom otkucava, i udara
Nakislim mislima, u gorke alkohole.

Alemi mali lome se niz lice
Što odavno je očiju svojih mimo.
Ledenú skrama, na samom rubu dužice
I mrak svlači sve svoje nevidimô.

Senke poput, glas se na me spusti,
Modru – pod Mesecom – kožu da oživi, i vene
Otekle od nesna da zadamara. Tada smo dali

Nam lјubavi, sumnjom zbog lјudi nezasanjene.
Adena digla se patina sa pogledâ, u par se spojiše usti.

Stidlјiva, zora je došla. A Mi smo se dočekali.

 

author-avatar

O autoru Rastko Lončar

Rođen 1. oktobra 1993. u Kninu. Osnovno školovanje je završio u Kaću, srednje u Novom Sadu, a fakultetsko na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu gde trenutno pohađa master studije srpske književnosti. Interesuje se za književnu istoriju, savremenu poeziju, piše poeziju, prozu i dramu u širem smislu. Objavio je zbirku pesama Nervi od volframa u Brankovom kolu 2017. godine.

Back to list

Iz rubrike