Mile Stojić, Hercegovac, rođen je 21. siječnja 1955. godine u Dragićini. Gimnaziju završio u Ljubuškom, a Studij južnoslavenskih književnosti i jezika diplomirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Pjesnik, prozaist, kritičar, antologičar, novinski kolumnist.
Bio je urednik Naših dana, Lica, Odjeka, Oslobođenja, Tjednika, Dana; deset godina kao lektor predavao južnoslavenske kniževnosti na Bečkom sveučilištu, a više od deset godina pisao redovne kolumne u spltskom Feral Tribuneu i u sarajevskim Danima..
Objavio četrnaest knjiga poezije, te osam knjiga proze i esejistike. U Sarajevu su mu objavljena Izabrana djela u šest tomova (2015), a u Zagrebu kompletan pjesnički opus u knjizi Muze i Erinije (2021). Knjige su mu prevedene na engleski, njemački, mađarski, talijanski, bugarski, španjolski, poljski, slovenski i makedonski, a pjesma Hatidža čak na devetnaest jezika. Dobitnik je desetine domaćih i međunarodnih književnih nagrada, među njima Brankove (1978.), Goranove (2007.), te Ratkovićeve (2012.). Dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Živi u Sarajevu.
Vaše ime?
Ime sam dobio po djedu Mili Stojiću (1900 -1954), kojeg nisam upamtio. Staro slavensko ime, koje je nastalo od pridjeva mio, dragi. Novinarka sarajevskog Ljiljana u jednom zlobnom članku meni posvećenom pitala se: otkud Mile u Bosni?, a odgovor je, da je znala, mogla potražiti u zemljopisu. Mjesto Mile (današnji Arnautovići, pored Visokog) stolno je mjesto srednjevjekovnih bosankih vladara..
Prva riječ koju ste izgovorili?
Ja nisam bio vunderkind, da bih mogao odgovoriti na to pitanje.
Vaše prve igračke?
Moj otac je dugo radio kao gastarbajter u Njemačkoj, tako da smo uvijek dobijali za ono vrijeme sofisticirane igračke, male automobile što se pokreću na baterije, minijaturne muzičke kutije na navijanje… Najdraži mi je bio majmun – dobošar, koji, na stiskanje gumenog balona udara u bubanj. Ponekad mi se učini da sam i sam taj majmun, kojeg pokreće neka nevidljiva ruka, a on bubnja li bubnja.
Vaše igre?
Od najradijih dana poezija je bila moja najveća igra, kolo u koje sam se uhvatio kad sam bio nevin i ta igra traje sve do današnjeg dana.
Kao dijete želeli ste da postanete?
Vlakovođa, jer je jedan moj daljnji rođo radio na željeznici i putovao u strane zemlje. i pričao o gradovima, zemljama i ženama koje je vidio.
Prvo slovo koje ste naučili?
Prvog školskog dana učiteljica nas je izvodila na ploču da povučemo jednu crtu. Ja sam se potpisao. Moja baba Milica naučila me je pisati i čitati prije no što sam pošao u školu. Znao sam sva slova. A moja rodna kuća u Hercegovini nalazi se među stećcima, sa kojih sam sricao slova bosančice.
Šta Vas je rastuživalo?
Spisak bi bio beskrajan. Previše je tuge i svijetu.
Društvo u najranijem djetinjstvu?
Moj brat Ivan, koji je izvanredan talent za tehniku, na čemu mu zavidim i danas. On je sam sazidao vrlo modernu kuću sa svim sistemima, a ima brata kojemu je najveći tehnički uspjeh promijeniti pregorjelu žarulju.
Prvi bicikl?
Na kraju osmog razreda za odličan uspjeh otac mi je poklonio bicikl „Pretis“, proizveden u tadašnjoj sarajevskoj tvornici. U gimnaziji mi je kupio češki motocikl „Jawa“, koji je tad koštao, dobro se sjećam, tisuću i pol tadašnjih njemačkih maraka. Jednom sam s njim zglajzao i završio u mostarskoj bolnici.
Prva lopta?
Ja nisam šutao krpenjaču, bile su to lopte raznih boja koje je proizvodila Jugoplastika, uvijek sam ih imao. U mladosti sam navijao za Velež, a sad ne pratim nogomet, osim kad igra reprezentacija.
Šta je bilo najteže u školi?
Matematika. Pao sam na popravni iz matematike u trećem razredu gimnazije. Kasnije sam saznao da je Ivo Andrić iz matematike pao na godinu, i time sam se tješio.
Učitelj?
Mirko Kovačić, bio je profesor, završio je književnost u Sarajevu, a zaposlio se u našoj maloj seoskoj školi. U petom ili šestom razredu osnovne škole poklonio mi je knjigu Šimićevih stihova i čitajući je, ja sam tad shvatio da je književnost kozmos, tajanstveni planet, nedokučiva tajna.
Predjeli Vašeg djetinjstva?
To je jedan potopljeni svijet, svijet koga više nema nigdje, osim u mojim pjesmama.
Vaš nadimak iz škole?
Moji su nadimci bili Milenko, Miljenko, Milan, Milutin, Milun, a nikad Mišo, a pjesme meni posvećene u veselom društvu najčešće su bile, a i dans su “Poji Mile volove…“ i „Ide Mile lajkovačkom prugom“, što me u mladosti izluđivalo, a sad me čak i zabavlja.
Šta ste čuli o Vašim precima?
S očeve strane svi su bili ratari, vinogradari. Proizvodili i pili vino, i jedno i drugo u ogromnim količinama. Prvi visokoobrazovani predak bio je don Jure Stojić, rođen 1743.,u prvoj polovici osamnaestog stoljeća. S majčine strane svi su bili pjesnici. Mamin brat Miljenko Mandžo bio je profesor francuskog jezika, objavio četiri zbirke poezije, te ušao u Hrvatsku književnu enciklopediju.
Preci koje ste sreli?
Josip, brat mog djeda Mile, vratio se iz Amerike počekom šezdesetih. Cijeli život lutao je Amerikom, a duge godine proveo je u državi Ilinoj, odakle nam je slao „baule“ pune nekih američkih drangulija i svoje, uglavnom, rabljene robe. Budući da je rastom bio viši od mog oca, majka bi prepravljala njegova odijela na svojoj, u miraz donešenoj, singerici, a otac se gizdao u tim „odijelima od kamgarna“. Za mene je did Josip govorio: „ovaj će mali biti profešur“., a kad bi se naljutio psovao je „pana boga“, jer je dobar dio života proveo u rudniku s Poljacima. Nedugo nakon povratka iz „Nevijorka“ umro je i pokopan na starom Stojića groblju.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
Ne sjećam se više. Dugo sam radio kao honorarac po raznim redakcijama, pisao članke, kazališne i književne recenzije, radio lekture, pa čak i dizajn, od kojih para sam se školovao. Nisam pohlepan na novac. Ne znam što bih s tim parama da na lotu dobijem milijun. Uvijek sam imao novaca onoliko koliko mi je u tom trenutku bilo potrebno. Tako je i danas.
Da ste u prilici, šta biste upitali Bokača?
Budući da ne znam talijanski, u znak poštovanja skinuo bih šešir, naklonio se i rekao „Pronto maestro!“.
Kako definišete bjelinu?
Stari pisci počinjali su zlatnim parkerom. Kad ne bi išlo, zagrijavali su se opisom mrlje nastale dugim držanjem pera na jednoj točki bjeline papira. Nekad bi na tu mrlju sletjela muha, ili dolutao mrav. Dobar dan, muho!, govorili su. Pleli su oko muhe mrežu misli i asocijacija, kao zli pauci. Mrav bi ih odmah podsjećao na La Fontainea, kojeg su uvijek ironizirali, a zapravo ga potajno mrzili. Mrava. Ili su od kapi tinte što je tvorila mrlju pravili metaforu svemirske rupe, koja će progutati svijet. Mladi pisci počeli su na višem stupnju. Njihova ploha zlokobno svjetluca pred očima, a na njoj se ne može ugledati mrlja, već samo nečujno pulsiranje kursora, srca vremena. Nema elemenata za asociranje, tek hladna praznina koja uokviruje uzaludnost misli. Na nju neće sletjeti muha niti dolutati mrav.
Šta se krije u Homerovom djetinjstvu?
Ne zna se je li Homer uopće postojao, a ako je i živio, nije imao djetinjstva, jer ništa nije mogao vidjeti, bio je slijep. O njegovu apokrifnom grobu na obali Sredozemlja sjajno je pisao Christoph Ransmayr. Ali, takav „nepostojeći“ slijepac napisao je dvije najveće poetske knjige u povijesti čovječanstva. Docnije su mu se, po usudu, na neki način malo približili Milton i Borges.
Šta naučiti od Ronalda Harvuda?
„Dobar pisac, mudre knjige, nijesam čitao“ (Ćamil Sijarić).
Šta upamtiti od Tolstoja?
Pored Ane Karenjine, koja je po mom skromnom mišljenju jedan od najvećih romana ikad napisanih u zapadnoj hemisferi, valja pročitati Rat i mir, i sve, ama baš sve od ovoga genija. Posljednje što sam čitao u vrijeme korone je prekrasna priča Smrt Ivana Iljiča. Naklon do zemlje.
Mak Dizdar ili Skender Kulenović?
Obojicu sam čitao još od malih nogu. Ne mogu reći koji je bolji, jer su različite poetike. Skenderovi „Soneti“ i Makov „Kameni spavač“, po mom mišljenju Olimp su moderne poezije na bosanskom, srpskom i hrvatskome jeziku. Ali penjali su se različitim strmim stazama. Uz opasku da je Skender i vrhunski romanopisac i dramatičar (”Ponornica“, „Djelidba“).
Kiklop ili Filip Latinović?
S Marinkovićem sam se družio prije rata i u ratu. Živio je dugo, a napisao relativno malo, taman onoliko koliko treba. Jedna drama (Gloria), jedna knjiga priča ( Ruke) i jedan roman (Kiklop). Sve savtšeno. Tokom rata više puta pio sam kavu s njim, kad sam bio izbjeglica iz Sarajeva, nudio mi je svoju vikendicu na Visu da se skrasim s obitelji, na otoku gdje se on rodio i skrasio vječno. Pošto imam poveći stomak, jednom me je sreo u Zagrebu, upitavši me: „Boati Stojiću, pišeš li ti za Globus?“ Na moj zbunjeni odrični odgovor, rekao je “Pa šta će ti onda taj globus”, uprvši kažiprst u moj trbuh. O Krleži su napisani tomovi.
Sofka ili Koštana?
Svakako, jedan od najznačajnijih pisaca našega jezika, prilično zanemareni i u Srbiji. Iz Stankovićeve “Nečiste krvi”, Koštane”, “Pod okupacijom” i drugih njegovih djela, po mom mišljenju, iznikao je Ivo Andrić. Evo što je Bora Stanković u jednom novinskom intervjuu, govorio prije gotovo jednog stoljeća, 1926. godine, a kao da govori danas: „Posle ovih grozota, kako mora onome koji je video svu nesreću i razumeo je, koji je video krv, srušene varoši, pomrlu decu, poubijane muževe, upropašćene žene, kako mora onome da izgleda ništavan sav čovekov napor. Kakva umetnost, kakva književnost! Šta ona tu može da učini, kako da oplemeni ono što se ne da oplemeniti: iskasapljene ljude, prosuta creva, krv?“ Čitam ga i čitat ću ga dok sam živ.
Vitmen?
Whitman je jezična oluja, pjesnik koji je hvalio američko mnoštvo, a cijeli život pisao svoju travnatu knjigu, vlat po vlat. Razarao je tradicionalne poetičke obrasce, oslobodio stih, a u nas ga je, ni malo slučajno, među prvima prevodio Tin Ujević.
Bernhard?
Isuviše ciničan, samotnik i osobenjak. Prezirao je austrijsko poslijeratno društvo, a od svih institucija kulture cijenio jedino Bečku operu. Izmislio je tužnu povijest o sinovcu Ludwiga Wittgensteina. Testamentarno je zabranio izvođenje svojih djela u Austriji, znajući da će ta naredba biti prekršena, što je posljednji njegov cinizam. „Heldenplatz“ se ne skida s repertoara bečkih kazališta. Mizantrop i vrhunski stilist.
Gdje Vam je ugodnije, u danima ili u noćima?
Dane sam provodio po redakcijama, noćima sam pisao. Jedno je bilo borba za tijelo, za kruh, a drugo za dušu. U mladosti sam noći znao provoditi i po kafanama, a dane na poslu. I to je bilo lijepo, ali to je za mene danas imperfekt, prošlo svršeno vrijeme.
Zašto se ljudi zaklinju?
Vjerojatno što su svjesni da će te zakletve pogaziti. Ljudi se zaklinju na vjernost u braku, na odanost prijateljima, vjeri, domovini i uglavnom sve to iznevjere.
A zašto proklinju?
Jer su nemoćni da pravdu uzmu u svoje ruke.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Da bi vlastodršci stvorili privid pravde i prava. A dovoljno bi bilo držati se samo Deset Božjih zapovijedi.
Kome vjerujete?
Odgovorit ću stihom Vojislava Ilića: Ja više ništa ne verujem, ništa / Il bolje reći – ja verujem sve.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
Pred slikama Käthe Kollwitz u Berlinu, u njen muzej išao sam nekoliko puta, kao da sam u tim ekspresijama gledao slike moje tužne domovine.
Kurosava ili Bergman?
Teško je reći, još teže ih je porediti, ali ja sam više gledao Bergmana. Neke njegove filmova gledao sam po nekoliko puta i uvijek ih ponovno doživljavao i proživljavao.
Halil Džubran?
Pjesnik za široke narodne mase, emotivnost i religija. Idealan za pouke, i postove na Fejsbuku.
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?
Vjerovao sam u bratstvo jedinstvo, i ne stidim se tog, jer i poslije zvjerskog bratoubilačkog rata, ja u to i danas vjerujem.
Začin?
Sol.
64?
Crne i bijele figure, pomicali su ih satima moji rođaci i bliski prijatelji u dugim jesenjim i zimskim noćima; moj rođak je bio velemajstor te igre, ali je ona bila i ostala premudra i preteška za mene.
Vaši strahovi?
Ima ih na stotine, a prednjači akrofobija, strah od visine. Živio sam dugo u stanu na sedamnaestom katu i čim sam mogao budzašto smo prodali taj stan. Mrzim oblakodere.
Čega se stidite?
Stidim se trenutaka kada sam morao reći „ne“, a ja sam šutio, ili još gore kroz zube promrsio idiotsko „da“.
Praštate li?
Moja je pokojna mati govorila da je umijeće praštanja najveća umjetnost u životu. Slijedeći taj njezin nauk, ja sam oprostio svima koji su mi činili pakosti i zlo, ali neke stvari nikad neću moći oprostiti samome sebi.
Tražite li da Vam se prašta?
Da, tražio sam ponekad oprost, ali ga najčešće nisam dobijao. Ali i to ja opraštam, jer čovjek u mojim godinama mora izmiriti račune sa svijetom.
Čime se ponosite?
Ponosim se svojom obitelji, svojom djecom. Sve ostalo su trice i kučine, kao što kaže Propovjednik, sve ostalo je taština nad taštinama i sve je ispraznost.
Ko Vas je razočarao?
Neki ljudi koje sam smatrao prijateljima, a koji su o meni širili i objavljivali laži.
Koga ste Vi razočarali?
Ljude koji su mislili da ću ih slijediti na putevima koji su meni bili strani i neprihvatljivi.
Čemu uvijek dajete prednost?
Dobrom raspoloženju.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Bilo je mnogo takvih trenutaka, koji su rijetkost nama koji živimo na Balkanu. Ja sam, uopće uzevši, uživao u životu, uvijek kad mi se pružila prilika za to.
Šta dalje?
Opet Bora Stanković: “ Stvar je u ovome: ako čovek ne može da daje uvek nešto bolje i jače nego što je ranije davao, najbolje je da ne daje ništa.“.
Razgovarao Enes Halilović
