Kako je nastala Gora od ćilibara

U Gori od ćilibara, živjeli su ljudi, svakog trenutka svjesni svoje smrtnosti.

Doduše, veliki broj njih nije više živio tu, ali je porijeklo sa ove teritorije duboko i suštinski, za cijeli život, odredilo i njih, i njihov put.

Oni bi, čim bi imali između  osam i deset godina, u zavisnosti od ličnog razvoja i odgoja, dobijali te, strašne i neprijatne informacije u nekoj vrsti školice, kursa, poduke, koja je trajala od mjesec, do tri mjeseca. Najčešće bi sačekali bar troje djece  prikladnog uzrasta, a kad ih je bilo i više, bilo je i bolje.

Tamo, na toj školici, kursu, postepeno i obazrivo, ali nedvosmisleno jasno, a samim tim i surovo i šokantno za djecu, objašnjavali su im  da su smrtna.

Kada bi im se u jednom trenutku  učinilo da su djeca spremna da doznaju konačnu istinu, onda bi nemjerljivo surovo, neispravljivo i nepovratno opisali svu konačnost  onog što ih čeka.

Počinjali bi pričom o opštim podacima iz geografije, istorije, kulture, posebno muzike i književnosti, pominjali i nabrajali poznate univerzitete, potom sport, i slično, dajući unaprijed mogućnost izbora, kutke utjehe i smisla koje bi mogli pronaći ovi dječaci i djevojčice, kada im budu konačnu istinu sasuli u njihovo malo i mlado biće.

Njihove konačne i završne riječi su glasile otprilike  ovako:

-Šta god radili, gdje god išli, putovali maker na kraj svijeta, pobjeći ne možete. Skrivali se u svili i kadifi, zlatu i dijamantima, ili u surovim i zabačenim pećinama, sakriti se ne možete.  Bili dobri, plemeniti, humani, ili najveći razbojnici i kriminalci, poštede nema. Bili vi vjernici, predani bogu i molitvi, ili bogohulnici koji ne poštuju nikog i ništa, milosti ni za koga biti neće!

Sve u svemu, predstavili bi im sve tako da je bilo jasno da su,  i da smo svi kao tempirana bomba koju, kad ima sreće, Džejms Bond uspije demontirati presijecajući glavnu žicu, i obavezno se uvijek dvoumeći – crvena ili plava, i uvijek pogodi – pravu!

Ovdje, nažalost nije postojao nikakav Bond, niti plava i crvena, niti ikakva druga žica, čijim presijecanjem bi odgodili, tj.prekinuli strašno odbrojavanje do trenutka smrti.

Svi smo, ali većina nas je, na sreću, to shvatala mnogo kasnije nego ova djeca, čim bi se rodili bili nalik tom mehanizmu koji je navijen od određenog vremena do posljednjeg trenutka, do smrti. Sreća je da niko od nas nije znao od kog broja dana, minuta i sekundi nas je neko programirao i koliko će mehanizam odbrojavati – do nule.

Ponekad bi se, spletom čudnih okolnosti, taj mehanizam i sat u njemu, i vratio nazad.

Najčešće je to bilo kad bi neko doživio kliničku smrt, pa se “vratio iz mrtvih”.

Međutim, sa osam godina, ili sa deset, svejedno, postati svjestan toga da ćeš jednog dana, bilo  kog, i za koliko dana i godina umrijeti, nije bilo nimalo lako ni svejedno.

Po načinu na koji su reagovala djeca su se razvrstavala u dvije grupe.

Jednima je to bio dodatni motiv i  motor za intenzivno učenje i djelovanje, postajali su ambiciozni, puni volje i ubrzanja, da daju sve od sebe. Iz njihovih redova su se regrutovali vrsni naučnici, talentovani i ostvareni umjetnici,  svjetski poznati sportisti, čak državnici i političari, guverneri drugih zemalja, i ambasadori  u drugim zemljama. Bili su nezadrživo ambiciozni i probitačni, kao silni uragan koji u svom kovitlacu briše sve pred sobom, ili  prisvaja ono što mu se dopada.

Oni bi bez većih problema upisivali željene škole, jer bi testovi za prijem bili besprijekorno i najbolje urađeni, a odmah bi bili prvi na listama. Pošto se već o njima pročulo, mnogi bi ih rado primili i bez testa, i bez prijemnog  ispita.

Kad je fakultet bio u pitanju, bukvalno su se otimali o djevojke i momke, koji bi dolazili iz Gore od ćilibara.

Drugi bi, pak, reagovali na sasvim suprotan način. Gubili su svaku volju i želju da bilo šta uče, rade, i posluju. Sjedili bi danima zagledani u daljinu, ili u jednu tačku, sa licem očajnika, ili gubitnika, potpuno neprimjerenog djeci tog uzrasta. Odbijali su da jedu i piju, da govore, da bilo šta čine.

Uzalud bi probali da ih razmrdaju, da ih nečim motivišu, da im učine podnošljivijom neprijatnu i tešku činjenicu koju su upravo primili na svoja nejaka pleća. Kod nekih bi to i uspjeli, ali je postojao izvjestan broj onih koje ničim nisu mogli utješiti, pokrenuti, i motivisati da išta rade. Bio je to, na globalnom planu, i na godišnjem nivou, za stanovnike  Gore od ćilibara, zanemarljiv broj, ali za samu djecu, i njihove roditelje, nepojamno veliki šok i gubitak.

Ta djeca bi nepomično sjedila na jednoj zaravni, proplanku, odjeljku  Gore, i danima odbijala hranu, piće, i bilo šta što ih je održavalo u životu. Nisu ni govorili, niti činili ikakav pokret.

Počeli bi na čudan način, poput voštanih  figura, da se naginju na jednu stranu, intuitivno tražeći oslonac, bilo neko deblo drveta, bilo neki topao kamen, istureni dio stijene i slično. Kad bi počelo to krivljenje, najčešće bi se u roku od dva dana  na neobičan način  “otapali” u smolu, u kojoj bi jedino bilo vidljivo srce, kako se još otima, i sve sporije, sa sve većim pauzama  u ritmu, kuca, dok ga ta providna lava  ne bi u potpunosti zaustavila. Sve to, izgledalo je upravo kao komad ćilibara, a  jedino vidljivo bilo je srce, kao kukac iz praistorije zarobljen u hladne i čvrste ralje jantarskog čudovišta. Tako su proširivali teritoriju čudnovate, i čudovišne  Gore od ćilibara.