Putokazi

Vrijeme

Ne znam kako da pomaknem

Vrijeme na satu

Jer ni vrijeme na satu

Ne zna kako da se pomakne

Neprestano se vrti u krug

Kao kotač otpao s nekog vozila

I misli da je sretan

Jer ono se vozilo nastavilo dalje kretati

Još malo i završit će u jezeru

Javite ako primijetite  mjehuriće

Što se dižu s dna

To sam ja disao

Dok sam imao vremena

Nepovratno

Otvorio se pupoljak

Sada je zaista prekasno

Da se vrati unutra

Što bude

Već se dogodilo

Kraj svijeta

Svijet samo što nije svršio sam sa sobom

U kasno ljeto sve se događa nekako naopako

Na terasu u sumrak odnekud doluta stršljen

Omamljen alkoholom iz prezrela voća

Pada pa tetura po podu kao tvrdokorna pijanica

U mrak ga malo poslije šutke odnosi četa mrava

Odjevenih kao konobari u primorskom restoranu

Pred kraj radnog vremena

Noć, jutro, poslijepodne

U noći se koraci ubrzaju.

Ujutro sam već umoran.

Popodne, kad se počnem

zagrijavati za noć,

lagano, posve lagano

potečem iz slavine.

Papir i vrijeme

Daj mi da zgužvam papir.

Iz daske u podu da iščupam čavao.

Sa zida da sastružem slike.

Jesi?  Dobro.

Sad vodom isperi znoj.

Jesi li čist i suh?

Pripali mi, molim te, svijeću,

još su teška vremena.

Kraj Prvog svjetskog rata

A kad je počeo? Imam li se vremena presvući? Renata mi je rekla da požurim.

Reb

Prvo s fasade otpadne G, a onda se isto dogodi i sa Z. Vrijeme prolazi, dođe jesen, a ta riječ isturena iznad ulaza u zgradu posta krezuba i bez ikakva smisla, kao što je krezuba i zgrada na kojoj je ta riječ nekad blještala. A kad je bezglasno otpalo i A, moglo se napokon odustati od traženja smisla. Na onomu što je nekad bio hotel sad je stajalo tek REB, kao da se riječ vratila na svoje počelo, u svoje adamovsko rebro, u zagonetni orijent smisla.