Proza

Mene sve boli ovog sveta bole

 

 

Mene boli što ne prežive sve ptice što se zapute na jug. I brine me usamljeno nebo kad nema oblaka da mu bude drug. Žao mi je kiše kad o beton tresne snažno. I tužna sam često, jer mi je sve na svetu važno. Ponekad mislim o tome da li je listu hladno kad dune košava. I žao mi je kad mi neko zbog toga kaže da sam šašava. Žao mi je kad čujem urlike vetra, jer verujem u to da plače. A kad u mraku dune tišina, bude mi žao još jače. I imam loš odnos sa satom, jer mi je žao dana koji u nepovrat odlazi. A onda mi je žao i sata. Jer ipak nakon njega neki novi dan dolazi. Žao mi je čoveka koji se ne obraduje kad vidi zvezde. I često se pitam gde se onda njegove misli gnezde. Žao mi je glasa koji zločince brani. Jer taj glas da je tuđi, ne bi morao žrtvu da rani. Volela bih da se radujem pričama o pobedi u ratu onih što su ih proživeli. Ali ne mogu, jer stalno mislim o tome kako ima i onih koji taj rat nisu preživeli. Žao mi je trave kojom su tenkovi prošli. I često mislim o onima koji su nakon njih na tu travu došli. Žao mi je zidova od streljane fasade. Pod tim zidovima su se mogle pevati balade. Žao mi je ruke što je opaliti hitac morala. Jer da je mogla – ona to verovatno ne bi birala. Teško mi je da gledam osmehe na licima onih koji za ubice važe. Jer ne mogu da izbacim iz glave majke koje tela svoje dece i dalje traže. Teško mi je i kad jedem obrok što mi spada u rutine. Jer se onda uvek setim gladne dece Palestine. Ja nikad ne bih mogla da u rat pretvorim mirnu luku. Jer bih ja i svom neprijatelju pružila ruku. Drago mi je kad neko slavi borce i s ponosom ih se priseća. Ali mi je žao što orden ne dobije i onaj koji ume da saoseća. Žao mi je srca koje je verovalo previše. Onoga što nakon toga sledi mi je žao najviše. Meni je teško zbog svake neizgovorene reči koja u čoveku uvene. A žao mi je. Žao mi je i mene.

 

 

 

 

author-avatar

O autoru Petra Častven

Rođena 20. 1. 2001. godine u Novom Sadu. Apsolventkinja je komparativne književnosti sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Pored pisanja, često se posvećuje i pozorištu, recitovanju, muzici, omladinskom radiju, a trenutno piše i muzičke tekstove. Pisanjem se bavi već dugi niz godina. Poeziju piše na srpskom i slovačkom jeziku. Njeni radovi na slovačkom su višestruko nagrađivani na književnim konkursima poput „Píšeš? Píšem!” (Je l pišeš? Pišem!) i „Čo dokáže pekné slovo?” (Šta sve može lepa reč), a njeni radovi su objavljivani i u slovačkim omladinskim časopisima "Zornička" i "Vzlet". Njene pesme su bile objavljivane i na srpskom jeziku, i to u zbirkama poezije „Šraf” i „Književne vertikle”, kao i na književnim portalima „Poenta” i „Lola magazin”, na umetničkom portalu „Samo nežno prema sebi” i u studentskom onlajn časopisu „Vesna”. Godine 2022. objavila je svoju prvu proznu knjigu na slovačkom jeziku, čiji naslov glasi „Posledný domov Zoltána Hajdu” (Poslednji dom Zoltana Hajdu).