Rođen je 24. oktobra 1970. godine u Sarajevu gdje je završio Filozofski fakultet na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine. Radio kao tehnički sekretar Društva pisaca Bosne i Hercegovine, srednjoškolski profesor i lektor u novinama. Zastupljen u brojnim antologijama bosanskohercegovačkog pjesništva u zemlji i inostranstvu. Poezija mu je fragmentatrno prevođena na češki, engleski, francuski, makedonski, njemački, poljski i slovenski jezik. Živi u Sarajevu.
Vaše ime?
Mustafa na arapskom znači odabrani, a ime sam dobio po amidži Mustafi, borcu čuvene 10. hercegovačke brigade. Negdje u istočnoj Hercegovini ranjen je u jednoj borbi 1944. godine pa ostavljen seljacima da se brinu o njemu. Neko je dojavio domaćim izdajnicima da se u kući nalazi ranjeni partizan. Za grob mu se ne zna. Njegova slika je stajala u neninoj kući u Gacku. Sa zida me je cijelo djetinjstvo motrio taj zagonetni i lijepi crnomanjasti mladić, blago osmjehnut na sve moje nestašluke.
Prva riječ koju ste izgovorili?
Vjerovatno mama.
Vaše prve igračke?
Plišani medvjedić – sjećam se da je bio smeđe boje sa bijelom njuškom, simpatični drug i saučesnik.
Vaše igre?
Fudbal je dominirao.
Kao dijete želeli ste da postanete?
Htio sam da budem fudbaler ili pisac. S deset godina sam ni od koga natjeran napisao roman od trideset strana koji se zvao “Pobuna na školskom času”, malo kasnije roman iste dužine koji se zvao “Dalmatinske oči” i koji sam sačuvao. Sačuvao sam i svoje prve pjesme. Kao dječak nisam bio tako lijen kao sada.
Šta Vas je rastuživalo?
Injekcije penicilina i još mnogo toga.
Društvo u najranijem djetinjstvu?
Knjige i lopta.
Prvi bicikl?
Zeleni “poni” s kojim sam cijelo djetinjstvo pokušavao da poletim.
Prva lopta?
Žuta lopta koju mi je otac donio iz Mađarske kad je bio tamo na terenu.
Šta je bilo najteže u školi?
Matematika bez ozbiljne konkurencije.
Učiteljica?
Nezaboravna Nadžida Šukalo zvana Kika. Ona je primijetila moj afinitet prema knjigama i pisanju. Podržavala me u tome.
Predjeli Vašeg djetinjstva?
Prvomajska ulica u kojoj sam živio prvih deset godina, zatim naselje Aerodrom, pogled s prozora na avione kako slijeću i polijeću.
Da li ste pisali ljubavna pisma?
Napisao sam nekoliko divnih ljubavnih pisama u mladosti, ali pogrešnim osobama.
Srećete li danas Vaše prve ljubavi?
Ne.
Vaš nadimak iz škole?
Miki.
Šta ste čuli o Vašim precima?
Mnogo toga dobrog.
Preci koje ste sreli?
Nisam sretao pretke, više sam ih zamišljao na osnovu nekoliko krhotina tuđih sjećanja.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
Potrošio sam je u kafani.
Da ste u prilici, šta bi upitali Bokača?
Pitao bih ga šta misli o Danteu.
Kako definišete bjelinu?
Umijeće je popuniti je nečim smislenim. Sastavni je dio teksta, njegov eho i snaga.
Šta se krije u Homerovom djetinjstvu?
Vjerovatno neke žene koje su ličile na sirene iz “Odiseje”.
Šta naučiti od Ronalda Harvuda?
Slabo poznajem njegova djela.
Šta upamtiti od Tolstoja?
Pisanje je smirenost i odsustvo svake vrste teatralnosti.
Mak Dizdar ili Skender Kulenović?
Obojica.
Kiklop ili Filip Latinović?
Oba romana su mi podjednako draga. Na “Kiklopu” sam diplomirao.
Sofka ili Koštana?
Sofka.
Vitmen?
Previše egzaltiran za moj ukus.
Bernhard?
Previše mrzovoljan.
Jesenjin ili Majakovski?
Nijedan.
Gdje Vam je ugodnije, u danima ili u noćima?
U danima. Bolje funkcionišem danju, s više svjetla i širine.
Zašto se ljudi zaklinju?
Jer vide da im sagovornici ne vjeruju.
A zašto proklinju?
Jer su ih ljudi iznervirali.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Da ne zavlada haos.
Kome vjerujete?
Što sam stariji, sve sam paranoičniji.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
Pred slikom “Odlazak” Emira Dragulja.
Kurosava ili Bergman?
Oba su genijalci, ali mogu im se neki kadrovi prespavati.
Halil Džubran?
Nije moja krvna grupa.
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladosti?
Valjda su me okolnosti, od kojih je iskustvo opsade Sarajeva bilo najradikalnije, tjerale da imam trijezan pogled na stvarnost. Nisam imao vremena za zablude. Spašavao sam goli život.
Začin?
Ima ih više.
64?
Držim se stare izreke: daj protivniku šah, možda će biti mat. I one talijanske poslovice: nakon bitke, kraljevi i pijuni idu u istu kutiju.
Vaši strahovi?
Imam ih mnogo i svi su realni.
Čega se stidite?
Malo čega.
Praštate li?
Praštati je najteže.
Tražite li da Vam se prašta?
Više molim.
Čime se ponosite?
Svojim sinom.
Ko Vas je razočarao?
Neki prijatelji.
Koga ste Vi razočarali?
Još se nije rodio ko nekoga nije razočarao.
Čemu uvijek dajete prednost?
Ljudskoj blagosti.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Možda sam bezbrižan na putovanjima. Povratak kući je uvijek surovo ateriranje u realnost.
Šta dalje?
Igram dok sudija ne svira kraj.
Razgovarao Enes Halilović
