Poezija

Tuđa zemlja

 

 

Toliko sećanja

 

Sada odgovara na sve što ga podseća na nju,

kolevku što se ljulja, okružen licima

što grakću na njega. Ne može da gleda

niti može da zatvori oči. Razdvaja noć

hodajući između kukuruznih polja, korača

kao da ide ka onome što nikada neće naći.

Pogledaj kako opipava svoje telo,

kako mu se ljušti koža. Nakon preplakane noći,

oseća njene udove u dlanovima,

stihotvorene, nije od mesa;

nije od koske. Otvara um

i dopušta lišću da postane koža

i dopušta pesmi da padne u drugu pesmu:

oponaša glas njegove ćerke.

 

 

Komplikovana radost

 

Rekla mi je da će leptir što imitira pticu patiti.

Na dasci za surfovanje surfer što imitira delfina

udaviti. Pogledaj mi šake, muka predaka

 

zakopana je u njihovim linijama; to je reka. To što teče,

mirno, to je njihova krv. Ne možeš preplivati

okean. Ne možeš zakoračiti u tihu sobu

 

i zahtevati glas. Hodao sam i zastao tamo

gde su mahune ciganskog perja, nalik kukuruzu, ličile na dve

zaljubljene ptice poljuljane vetrom na suvoj grani.

 

Nisam znao, u petlji mašte

šta to znači nositi odeću, sve dok nisam obukao

nešto što me je ujelo za kožu. Kosti predaka

 

su sada radost što treperi pod mojom kožom.

Vetar je stresao šišarke na goli asfalt.

Možda nedaleko peva oluja na nebu.

 

Pesma mi se prevrće u ustima. Komplikovana radost,

proslava života preminulog.

 

 

Smrt senki

 

Na jutarnjem svetlu, vrteći se

i pored tišine sa kojom sam se nosio

poprilično lako tokom noći,

moje senke su povorka

 

neuzvraćenih ljubavnika što se igraju

po prolaznosti moje usamljenosti –

Sećanja me, kao proganjajuća zver,

obmanjuju nostalgijom

 

dok se skupljam kao željno telo

u sigurnost dove. Usamljeniji sam

od belog bora. Barem

vetar južnjačke zime dolazi

 

da protrese njegovo granje. Iako se

zadržavam na litici

ljubavi koja me želi, odbijam

da padnem. Otvaram usta, širom,

 

i gutam svetlost radosti.

 

 

Tuđa zemlja

 

U snovima se uvek vraćam.

 

Svetlo u očima je

noć domovine – šta da radim, sem da pevam? Šta

može ples da izleči, sem mog života.

 

Kako sam kriv zbog odlaska,

tako nisam ispustio iz vida

svu ljubav moje majke umetnutu

 

u molitvu sastavljenu da mi srce

poželi povratak i izgradnju hrama

u njeno ime. Nasledna je molitva voljenih.

 

Nasledno je svetlo. Učinio sam

šta sam mogao – ovako živiš

kada si u tuđoj zemlji.

 

 

Prevod: Nikola Radosavljević

 

 

 

author-avatar

O autoru Sadik Džukogi

(Saddiq Dzukogi) jeste nigerijsko-američki pesnik, esejista i profesor kreativnog pisanja. Rođen u Minaji (Nigerija), dugi niz godina živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegova poezija objavljivana je u brojnim uglednim američkim časopisima, kao što su The Cincinnati Review, Poetry, The Kenyon Review, Oxford American, Guernica i drugi. Autor je zbirki Inside the Flower Room(2018) i Your Crib, My Qibla (2021), koja je ušla u uži izbor za nekoliko prestižnih nagrada. U njegovoj poeziji prepliću se teme izgnanstva, tuge, duhovnosti, tela, rase i porodičnog nasleđa. Džukogi piše iz perspektive pesnika koji stoji „između svetovaˮ – nigde potpuno svoj, a svuda duboko ukorenjen. Njegova zbirka Your Crib, My Qibla (2021) predstavlja potresan dijalog oca sa ćerkom koja više nije živa, ali koja u pesmama nastavlja da živi kao glas, senka, svetlost i pesma. Zbirka je dobila Derek Walcott Prize for Poetry i ušla u uži izbor za The Nigerian Prize for Literature 2022. godine.