Eckermann pita

Borba do pobede

Aleksandra Jovičić Đinović, rođena je u Prištini, odrasla u Orahovcu. Diplomirala je na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti Univerziteta u Beogradu, masterirala na Departmanu za srpsku književnost i jezik Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Objavila je sledeće zbirke pesama: Lutanja (Slovo Gorčina, Stolac, Bosna i Hercegovina, 2018), Naše male smrti (Književna radionica Rašić, Beograd, Srbija, 2020), Tridesete nisu ono što smo zamišljali (Biblioteka Milutin Bojić, Beograd, Srbija, 2022), Dok ne postanem kost (Privatni kulturni centar ,,Akvarijus” iz Kosovske Mitrovice i Dom kulture Gračanica, 2025) Osvojila je mnogobrojne književne nagrade: Tragom Nastasijevića – druga nagrada za esej ,,Čudo sa hiljadu glava kraj crvene vode: grad u poeziji Momčila Nastasijevića (Gornji Milanovac, 2016); Mak Dizdar mladom pjesniku za najbolju neobjavljenu knjigu poezije na bosanskom, srpskom, crnogorskom i hrvatskom jeziku (Stolac, Bosna i Hercegovina, 2017); Rade Drainac – nagrada za najbolji esej ,, Grad je krematorij za nevine duše – Slika grada u poeziji Rada Drainca” (Blace, Srbija, 2018); Ulaznica 2020 (druga nagrada na poetskom konkursu, Kikinda, Srbija, 2020); Milutin Bojić (najbolji neobjavljeni rukopis, Beograd, Srbija, 2021); Miodrag Borisavljević (najbolja kratka priča, Apatin, Srbija, 2022); Milo Bošković (treća nagrada na poetskom konkursu, Kolašin, Crna Gora, 2023). Poeziju, prozu i eseje objavljivala je u gotovo svim relevantnim književnim časopisima u zemlji i regionu (Letopis Matice srpske, Povelja, Beogradski književni časopis, Strane, Život…) Kao selektorka poetskih radova učestvovala je na internacionalnom festivalu Zana u Kosovskoj Mitrovici, a bila je i članica žirija na konkursu ,,Milo Bošković“ u Kolašinu.

 

Šta je to reč?

 

Reč je pelin, ali i med, zavisi na koji način je doživljavamo i upotrebljavamo. Ljudi često zaboravljaju kolika je moć reči, pa ih olako razbacuju oko sebe ne razmišljajući o različitim slojevima značenja koje svaka od njih skriva. Po staroj narodnoj: da se reči kupuju, manje bi ih bilo.

 

O priči i pripovedanju?

 

Različite priče (a i pripovedanje) za mene su način da proživim hiljadu života živeći ovaj jedan jedini koji imam. U mestu u kome sam odrasla večito su se ispredale najneverovatnije priče, ispod vinove loze, dok se pekla rakija ili paprika, dok se čistio grašak. Slušala sam o svojim hrabrim precima, slušala sam narodne i druge bajke, pričalo se o svakodnevnim, naizgled, trivijalnim događajima, a sve te priče su se svijale u klupko koje pokušavam da razmotam, da ih jednu po jednu ispričam i tako sačuvam od zaborava.

 

 

Vaše ime (kako ste ga dobili)?

 

Moje ime, Aleksandra, što znači zaštitnica ljudi i ta simbolika mi se oduvek dopadala.

Nadimak Saška, koji doživljavam kao drugo ime jer me većina ljudi koje poznajem tako zove, dao mi je brat od tetke da bi mogao da me zove Saška Vaška i na taj način me rasplače. 😊

 

Prva reč koju ste izgovorili?

 

Mama kaže da su mi prve reči bile: mama i tata, a da sam sebe zvala Aka dok sam se gledala u ogledalu.

 

 

Vaše igre?

 

Imala sam puno igračaka u detinjstvu, prve su mi bile one gumene lutke Crvenkapica, Baja Patak, fudbaler i slične, a najdraže svakako barbike i igračkice iz kinder jaja. Nisam imala nijednu ,,pravu“  Matelovu barbiku i za tim do danas žalim.

 

Prve igre kojih se sećam bile su igre sa mojom babom koja je bila učiteljica, tada već u penziji. Najdraža mi je bila prodavci i kupci (ili kupovci, kako sam tada govorila). Sada razumem da je htela da me nauči da računam, ali kao mala nisam shvatala da su sve igre sa njom imale edukativni karakter. 😊 Kasnije smo se na ulici igrali klikerima, igrali smo lastiš, preskakanje konopca, kule, ,,tapke-lapke“, ,,kr kr“, vrteli čigru.. Nikad nisam bila previše uspešna u igrama koje zahtevaju fizičku spretnost, to moram da naglasim.

 

Kao dete želeli ste da postanete?

 

 

Kao dete koje je odraslo okruženo knjigama, pre svega sam želela da i sama napišem knjigu. Osim toga sam u jednom trenutku želela da postanem detektivka ili svetska putnica. Nisam želela da postanem doktorka, što se obično očekuje od dece lekara.

 

Prvo slovo koje ste naučili?

 

Igre sa babom i dedom koje sam pomenula u jednom od prethodnih odgovora podrazumevale su i edukativne materijale koje kao učitelji koristili u školi. Kuća je bila puna kartonskih kartica na kojima su bila ištampana slova i istih takvih plastičnih sa magnetom koje su mogle da se zalepe za frižider, tako da sam kroz igru naučila i latinicu i ćirilicu prilično rano.

 

Šta Vas je rastuživalo?

 

Ono što me rastužuje i danas: nepravda, i kad moram ranije kući, a taman smo se zaigrali.

 

Otac?

Kada danas razmišljam o svom ocu, shvatam da je on za mene više mitska ličnost nego realna osoba. Umro je mlad i, budući da nisam stigla da ga dobro upoznam, postao je književni lik kome se pripisuju najfantastičnije osobine. Njemu je posvećena moja prva zbirka pesama ,,Lutanja“ i ta posveta glasi: Ocu, umesto spomenika.

 

Društvo u detinjstvu?

 

Brat od strica Bane, živeo je u kući pored naše i provodili smo puno vremena zajedno.

 

Prvi bicikl?

 

Bio je to bicikl ,,Violeta“, potpuno nov, kupljen samo za mene. Jako sam bila ponosna na svoj prvi bicikl, imam i fotografiju na kojoj poziram čvrsto držeći volan, kosa mi je vezana u dva repa, nosim roze suknju sa volanima i sedim na svom narandžastom biciklu sa crvenom trubicom.

 

Šta je bilo najteže u školi?

 

Iskreno, ništa, volela sam da idem u školu i svakog 31. avgusta ležala budna od uzbuđenja što je sutra prvi dan škole.

 

Učiteljica?

 

Moja učiteljica Slađana i dalje radi u školi, mi smo bili njena prva generacija i bili smo beskrajno uobraženi zbog toga što imamo najlepšu učiteljicu u školi. Ona prati sve što radim i objavljujem, često se čujemo i pruža mi neizmernu podršku.

 

Da li ste pisali ljubavna pisma?

 

Više ljubavne sms poruke, jer su ljubavna pisma već izašla iz mode dok je moja generacija stasala za njih.

 

Sećate li se prve ljubavi?

 

O, da, sećam se. Moja prva simpatija bio je dečak iz komšiluka, imala sam pet godina i baš sam dobila na poklon neki ljubičasti metalni aviončić koji se navije i onda ide dvorištem, pa sam molila mamu da ga pozove da dođe kod nas na sok i da vidi kako imam super igračku.

 

 

Vaš nadimak iz škole?

 

Saška, Sale

 

Šta ste čuli o Vašim precima?

 

Prema svedočanstvima, naša porodica se u Metohiju doselila početkom devetnaestog veka. Postoji knjiga ,,Hronika porodice Jovičić“ koju je napisao moj rođak, u njoj sam pronašla vrlo zanimljive priče o krvnoj osveti, o jednoj baba tetki koja je pobegla od kuće da bi se udala za čoveka koga voli, o teškom životu pod okupacijom. Ponosna sam na činjenicu da porodicu Jovičić pominje i Grigorije Božović u svojoj  knjizi ,,Kosovske priče“.

 

 

Preci koje ste sreli?

 

Babe i dede sa tatine i mamine strane, i dedina maćeha nana Mitra koja je jedina prababa koju sam upamtila. Do kraja života je nosila tradicionalnu metohijsku nošnju i ostala mi je u lepom sećanju.

 

 

Rodni grad?

 

Rodila sam se u Prištini, ali sam odrasla u Orahovcu. Rodni grad je čest motiv u mojim pesmama. Orahovac, kakvog se sećam, bio je pitom i topao gradić, okružen vinogradima, ispresecan strmim ulicama, koje je isprva prekrivala kaldrma, kasnije kocka. Bio je to gradić u kome se živelo mirno i sporo, ispredale su se brojne priče, čuvali se stari običaji. Iz današnje perspektive, taj period mog života deluje kao nešto što sam pročitala u knjigama ili izmislila. Ono što sam kasnije shvatila jeste i činjenica da je to bio sasvim podeljen grad, mesto u kome su Albanci i Srbi živeli jedni pored drugih, ali gotovo sasvim odvojeni. Tada mi to nije delovalo neobično, prosto je bilo tako.

 

 

Gde je otišla Vaša prva plata?

 

Moja prva plata otišla je na novi laptop.

 

 

More?

 

MORE

Kao pred Bogom
koji me stvori
da budem tren
ja pretrnem
pred morem
pred morem mrem

 

Kruno Quien

 

 

Poezija ili proza?

 

 

I poezija i proza

 

 

Da ste u prilici šta biste pitali Danila Kiša?

 

Danilo Kiš je jedan od mojih omiljenih pisaca i mislim da bih zanemela pred njim, samo bih ga slušala. Možda bih ga zamolila da nešto odsvira.

 

 

Šta upamtiti od drevnih pesnika?

 

Koliko je važna narodna tradicija.

 

 

Andrić Ili Crnjanski?

 

I Andrić i Crnjanski su za mene podjednako značajni.

 

 

Sofka ili Koštana?

 

Sofka

 

 

Tolstoj ili Dostojevski?

 

I Tolstoj i Dostojevski, zavisi od raspoloženja i životnih okolnosti.

 

 

Šta je za Vas stvaralački proces?

 

Stvaralački proces za mene predstavlja oslobađanje od unutrašnjih nemira, način da izrazim svoje viđenje sveta, moć da stvaram nove svetove.

 

 

Gde Vam je ugodnije, u danima ili noćima?

 

Ugodnije mi je u danima, inače sam ranoranilac i omiljeni deo dana mi je rano jutro kada uz kafu razmišljam šta sve treba uraditi ili ne uraditi u narednim satima.

 

 

Zašto se ljudi zaklinju?

 

Zato što im se ne veruje.

 

A zašto proklinju?

 

Zato što su nemoćni da urade nešto konkretnije

 

Čemu služe milioni zakona i propisa?

 

Zakoni i propisi uglavnom služe da se njima ugnjetava i maltretira pošten svet i da zakomplikuju život.

 

Kome verujete?

 

Najviše sebi.

 

Pred čijom slikom ste najduže stajali?

 

Od svoje dvanaeste godine na radnom stolu držim sliku na kojoj smo tata i ja, pretpostavljam da je to slika koju sam najčešće gledala u životu.

 

Kako danas izgledaju zablude iz Vašeg detinjstva?

 

Mislim da zablude iz mog detinjstva još uvek nisu sasvim dobile status zabluda. Postoje stvari u koje tvrdoglavo i slepo verujem i dalje, iako me je život bezbroj puta demantovao. Možda bih mogla da izdvojim kako sam bila u zabludi da ljudi u tridesetim godinama znaju šta rade u životu, što se ispostavilo kao netačno, otuda i naslov moje treće zbirke ,,Tridesete nisu ono što smo zamišljali“.

 

Začin?

 

Moj omiljeni začin je vegeta, pored vegete poslednjih godina često koristim japanski začin togarashi koji daje poseban ukus jelima, pomalo ljutkast i pikantan. Nisam neki majstor u kuhinji, iako verujem da mogu da spremim bilo šta ako se dovoljno potrudim (osim možda da savijem sarme).

 

Vaši strahovi?

 

Bojim se da nikada neću dovršiti roman koji sam započela.

 

Čega se stidite?

 

Stidim se preteranih izliva emocija, ne volim da budem ranjiva pred drugima, ponekad se stidim i za druge kad vidim da oni nemaju stida.

 

 

Praštate li?

 

Ne. Bikovi ne praštaju, prelaze preko stvari, ali ne praštaju, samo prave spiskove u potaji.

 

 

Tražite li da Vam se prašta?

 

Dajem sve od sebe da ne dolazim u situacije koje zahtevaju oprost, ali, budući da sama ne opraštam, ne očekujem to ni od drugih. Prihvatam svoje greške i trudim se da ih ne ponavljam, kad već nisam mogla da ih sprečim.

 

Šta je najlakše u životu?

 

Najlakše je povrediti nekoga.

 

Šta je najteže?

 

Najteže je živeti u skladu sa etičkim i moralnim normama.

 

 

Ko Vas je razočarao?

 

Trudim se da ne očekujem previše od ljudi, tako da me retko razočaraju.

 

 

Koga ste Vi razočarali?

 

Verovatno one koji su od mene previše očekivali.

 

 

Čemu uvek dajete prednost?

 

Prednost uvek dajem istini.

 

Da li ste ikada bili bezbrižni?

 

Mislim da ne, postoje neke priče u mojoj porodici kako sam odmalena delovala zabrinuto zbog nečega, čak i kada nisam umela da pričam kako treba. Nekad u šali kažu da sam rođena ozbiljna, a ozbiljni ljudi su retko bezbrižni.

 

Šta dalje?

 

Borba do pobede.

 

 

Razgovarala Jelena Kostić

author-avatar

O autoru Aleksandra Jovičić Đinović

Rođena je u Prištini, odrasla u Orahovcu. Diplomirala je na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti Univerziteta u Beogradu, masterirala na Departmanu za srpsku književnost i jezik Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Objavila je sledeće zbirke pesama: Lutanja (Slovo Gorčina, Stolac, Bosna i Hercegovina, 2018), Naše male smrti (Književna radionica Rašić, Beograd, Srbija, 2020), Tridesete nisu ono što smo zamišljali (Biblioteka Milutin Bojić, Beograd, Srbija, 2022), Dok ne postanem kost (Privatni kulturni centar ,,Akvarijus” iz Kosovske Mitrovice i Dom kulture Gračanica, 2025) Osvojila je mnogobrojne književne nagrade: Tragom Nastasijevića – druga nagrada za esej ,,Čudo sa hiljadu glava kraj crvene vode: grad u poeziji Momčila Nastasijevića (Gornji Milanovac, 2016); Mak Dizdar mladom pjesniku za najbolju neobjavljenu knjigu poezije na bosanskom, srpskom, crnogorskom i hrvatskom jeziku (Stolac, Bosna i Hercegovina, 2017); Rade Drainac - nagrada za najbolji esej ,, Grad je krematorij za nevine duše - Slika grada u poeziji Rada Drainca” (Blace, Srbija, 2018); Ulaznica 2020 (druga nagrada na poetskom konkursu, Kikinda, Srbija, 2020); Milutin Bojić (najbolji neobjavljeni rukopis, Beograd, Srbija, 2021); Miodrag Borisavljević (najbolja kratka priča, Apatin, Srbija, 2022); Milo Bošković (treća nagrada na poetskom konkursu, Kolašin, Crna Gora, 2023). Poeziju, prozu i eseje objavljivala je u gotovo svim relevantnim književnim časopisima u zemlji i regionu (Letopis Matice srpske, Povelja, Beogradski književni časopis, Strane, Život…) Kao selektorka poetskih radova učestvovala je na internacionalnom festivalu Zana u Kosovskoj Mitrovici, a bila je i članica žirija na konkursu ,,Milo Bošković“ u Kolašinu.