Tri sirene*
za Christinu Pluhar
Pustio sam glasove sirena da me vode,
i započeo novi dan. I ne znajući riječi
znam – tako se pjeva o ljubavi i slobodi.
Prošli smo dug put, od jutra do mraka.
Režimi su se mijenjali kao godišnja doba,
ljudi opadali kao lišće. Još su Odiseju rekli:
začepi uši, zavest će te! Oduvijek su govorili
svašta, porobljavali pričajući o slobodi.
Jave: umro u zatvoru, na vješalima, pred
streljačkim vodom. Prešute, da umro je slobodan,
da se iz starog mraka rađa novi dan, i da
na ovom svijetu ćorsokak nije jedini put.
U tunelu strave, od ulaza do izlaza, svega je
nekoliko desetina koraka, koje optičke iluzije
i jeftini trikovi čine teškim. Da bi vidio moraš
naučiti da ne vjeruješ vlastitim očima.
U labirintu ogledala nećeš naći svoje lice, izađi
– i kriva će se slika svijeta raspasti. Odveži se
od jarbola lađe, za koji si se sam privezao, izvadi
vosak iz ušiju, ne boj se umilnog pjevanja sirena,
sklopi oči, i slijedi lepet krila izgubljenih ptica.
(Syracuse, 31.12.2022. – 1.1.2023.)
Brodski dnevnik slijepog putnika
Danas je sve virtualno, pa i naša putovanja po Mediteranu
kojim produžavamo kratke zimske dane i kratimo duge noći.
Jutros, uz prvu kafu koju pijemo po mraku, otkrili smo
idealnu destinaciju: Hotel villa Fraulo Ravello. I dok sjedimo
u našem stanu, pred očima nam se prostire pogled s terase hotela
na okolna brda i Tirensko more. Pustimo da nam pjeva
Lucilla Galeazzi ili Vincenzo Capezzuto, pustimo što nam srce
poželi, i patimo za Italijom u kojoj nikad nismo bili, za mjestima
u koja nikad nećemo stići. Odmor završi kad popijemo kafu.
Brzo doputujemo u stvarnost, i s radošću radimo, od mraka
do mraka. Navečer opet putujemo, na sobnom biciklu. Fatima
ima svoje trase, ja krenem iz Watertree dr 215, pa preko Habrove
na Žižkovu, sve do posječene aleje jablanova u Maglaju, ispod kojih
sam odrastao. Onda po Route 66 projurim kroz prošlost i budućnost.
Ne tražim put do Indije, ne otkrivam svjetove. Vozim bjesomučno
i bezobzirno ne bih li pregazio svoj odraz u mraku stakla na prozoru.
Vozim kao konj dolap, u krug, navodnjavajući znojem riječi, kao polje.
Vozim – kao da ću negdje stići – slijedeći krike što ih divlje guske
povazdan prosipaju za sobom da se ne izgubim. Vozim kako i kamo
hoću, dok se ne umorim – a onda sjednem. I sjedim tu gdje jesam.
(januar 2023, Syracuse, NY)
Neočekivani susret
Cijelu noć i onda cijeli dan kiša strpljivo lije
i zalijeva sibirsku samoću uzgajanu na farmi
u Freeville u državi New York. Na YouTubu
slušam predavanje Ivana Wernischa kopajući
u njegovoj boji glasa po svojoj prošlost, iako
znam da je već sada cijela naša vrsta davna
prošlost: kao svijet srednjovjekovnih bogumila,
srednjoevropskih Jevreja, civilizacija Inka ili
pleme Cayga. Arheologija je nezahvalna nauka,
kao poezija, čeprka po onome što je prepušteno
zaboravu, i nema drugog izbora nego ići pod zemlju,
po slike okamenjene duboko u prošlosti, da bi rekla
nešto o onome što više niko ne žele da čuju. Ipak,
prijatelju, nisi, sa svojim stihovima, ovom svijetu
sasvim stran. Nisi izgubljen u pustinji, pripadaš joj,
– kao oaza. I dok te gledam na ekranu, kao nekad
za kafanskim stolom, uživam u melodiji tvog glasa
ne obraćajući pažnju na značenje riječi. Smisao se
ionako ne može naći, bitno ga je ne izgubiti. Kao što
riječi s vremenom gube značenje: nakon toliko
promijena prebivališta moram uvijek iznova izlaziti
napolje da provjerim značenje riječi ovdje, i kod nas…
vraćati se zemljopisu, opet učiti nazive potoka, i brda
koja me okružuju… pa astrologiji, i zvijezdama
koje su preostale na nebu… Ne znam više
ni šta mi znači sada dok gledam snimak na kojem si
– iako stariji – mlađi od mene danas. Niti znam
da li se sve okrenulo naopako ili je oduvijek tako:
od nepomirljivih suprotnosti skladno sačinjeno?
Ne znam. Radim što mogu, s onim što imam.
Još kao dijete bio sam takav, gdje me spuste
tu se igram: na podu komšijskog stana, kao u svojoj
dječijoj sobi… Kao kockica bizantijskog mozaika
na podu čikaškog Art instituta. Na tuđem podu,
u svom svijetu, dio lijepe slike, jedne stare priče…
Čekajući svoju dušu
za Dominiku Křesťanovu
Dragi Wayles, vratio sam se sa dugog puta.
Iz Praga me ispratila i u Syracuse dočekala kiša.
Je li to nebo plakalo zbog mog odlaska ili povratka?
Ili to ja običnom pomjeranju s mjesta na mjesto
pokušavam dati neki patetični viši smisao?
Avion je s lakoćom uzletio, probio se kroz kišu
i podigao nad oblake. Sivi i tmurni, gledani odozdo,
oblaci su sad blještali bjelinom. Htjedoh napisati:
gledajući oblake iz ptičije perspektive – ali
odmah shvatih da ih ptice nikad tako nisu vidjele
– samo se gordost čovječija toliko uzdigla.
Zaslijepljen strahom od letenja, blještavim suncem
i aureolom oblaka, plovio sam nebeskim plavetnilom,
kao da s onog svijeta vidim ovaj… s pregledom.
Na nebesima je bilo bolje vrijeme nego na Zemlji.
I u paklu je bolje nego tamo gdje se ratuje.
Slušam muziku. Opušta me. Samo tišina može
da dosegne njenu snagu. Stotine milja iza nas,
i noge utrnule od sjedenja u sedlu sjedala.
A onda – crvena mrlja na dnu obzora: Sunce
spušteno nisko, opasno nisko, kao da ne zalazi,
već tone i guši se u bijeloj tišini svjetlosti i sjaja.
Rutinskim pokretom ruke spustih kapak na prozorčiću
kao što se sklapa pročitana knjiga.
Iz Evrope sam donio dvije „američke pjesme“
i prenio pregršt pjesničkih slika koje mi velike kontrole
u Pragu i Atlanti nisu ni oduzele ni ocarinile…
A čini se, da se i ovaj email koji ti pišem pretače u pjesmu…
ali prvo moram – kao što su to nekad činili Indijanci
kad negdje stignu nakon dugog puta – sjesti i sačekati
da za mnom stigne i moja duša.
Nedeljno jutro u Ithaci
Grad se otkriva ujutro, kada bunovan sa sebe
svlači prekrivač noći. Prolaznike dočekuje
s krezavim asfaltnim osmijehom rupa i zakrpa
i objeručke grli zanosnim alejama za koje
u engleskom nemaju primjeren izraz. Ali
trotoare obožavam, pa makar bili i grbavi.
Oni su gradski krvotok. Prodirem u njega,
samo još ne znam da li kao virus ili antitijelo.
Korak po korak. Ulicu po ulicu. Rascvjetale
bašte prikrivaju oronulost kuća, električni kablovi
vise kao kipu pismo… šalju li to skrivene poruke
zaboravljenim jezikom ili samo odaju fušeraj?
Zapuštenost kao moda, kao nove poderane farmerke.
Ustajali zrak, miris jointa, ošamućujući postotak
vlage u zraku. Grad tužan kao moja stara tetka,
nekad zanosna ljepotica, koja ne umije da se
odrekne mladalačkih gesta, zavodničkih manira…
Ljetna kiša spira prljavštinu s izboranih ulica,
mladost se suši i raspada u herbariju sjećanja.
Raduje brojnost crkvi, ali za bogoslužje je prerano…
Ništa se ne događa. Tek poneko pronese
svoju kafu u plastičnoj čaši za jednokratnu upotrebu.
Na jednoj kući natpis Resistance, ali pokazuje se
da je to naziv frizerskog salona. Nema drugih
znakova neslaganja. Samo nanizane zastave.
Ali odjednom – eto čovjeka! S transparentom:
Seeking human kindness*. Napokon neko ko ima
šta da poruči i odvažnost da to sam iznese
pred oči anonimnog svijeta. Ali niko se ne obazire…
ljudi šeću pse, prolaznici prolaze…
Pravo mjesto za mene: grad koji živi po inerciji,
kao i ja.
Šetam.
Ptice s grana cvrkuću, više ne pratim o čemu.
Tražim izlaz iz osjećaja bezizlaznosti.
Volim pjesme kao što je ova, koje dolaze kao mučnina,
koje kreću od želuca i ne mogu se zadržati…
U centru pokraj trotoara nikla jedna cvekla kao cvijet.
U trenu – snažan miris lipe, iako je lipanj već prošao.
Posljednji ispraćaj
Ima groblja koja se posjećuju organizirano,
s vodičem, North Lansing nije takvo. Na njemu
se moraš snaći sam. Ima ih koja su tijesna, gdje se
teško diše – ovo nije takvo, bez ikakvih sekcija
i ograda, slobodno se prelijeva u livade i kukuruzišta.
Prvo sam, s prijateljima, u oštećenjima i iskrivljenosti
spomenika, iščitavao priču o teškim vremenima
koja ni kamen ne može dugo da izdrži. Onda smo
proučavali lokalnu prošlost ispisanu u mahovini
slova ove kao haiku koncizne forme. Ne treba
puno riječi da se opiše život. Obično su dovoljni
ime, prezime, godina rođenja i smrti. A ipak
ljudi se cijeli životu razbacuju s riječima. Kao ja,
koji tako lijepo pišem o zvijezdama, Suncu i Mjesecu,
o nečemu o čemu nemam pojma… Išli smo
od spomenika do spomenika, stranicu po stranicu.
Bio nam je dovoljan puki korak da pređemo od jednog
do drugog života, iz jednog u drugo poglavlje…
A onda smo prešli u bivšu crkvu, danas The Savage Club
of Ithaca, na poetsko-muzički susret. Wayles je čitao
Do vraga – pjesmu o Ostravi, rudarskom gradu iz istočne
Češke, koji propada kao bosanska Tuzla, kao toliki gradovi
u Pensilvaniji koji tonu u prošlost jer smo im nemilosrdno
eksploatisali dušu… pjesmu – o
transmutacijama, o
blagovremenom navikavanju na udobnost smrti, o
umjetnosti koja ipak nečemu služi…
Okupili smo se u najužem krugu ožalošćenih 23. jula 2023.
da – uz pratnju klavira, saksofona, didžeridua i japanske flaute –
uveličamo trenutke posljednjeg ispraćaja stihova
pred njihov kratki put preko ceste,
od kapele do vječnosti.
Bez zvijezda
„Dovoljno je malo basa, glava sama dopuni
ostatak“, rekao mi je jednom Bubak.
I to je sva mudrost. Perem lice, ruke, noge,
ispiram usta, nos i uši. Obloge ljekovitog zvuka
stavljam preko umornih očiju i oslabljenog vida.
Kao mantru ponavljam i okrećem gramofonske ploče.
Tražeći odgovore na pogrešna pitanja često sam
dizao pogled ka nebu i bespomoćno gledao u zvijezde.
Ali, jednom, kad nas je vodič ostavio u potpunom
mraku i tišini u Pećini Na Špičáku, da usred
labirinta u mramoru slušamo ritam Kosmosa,
uspio sam zaviriti u crnu rupu u svom aktivnom
centru, kakvu nema nijedna galaksija.
Pokazalo se da je pećina najbolji vidikovac,
najbolja zvjezdarnica: apsolutna tišina i mrak,
u meni i izvan mene. Ta spoznaja se može primiti
samo kao muzika. I kao svaka istinska spoznaja
sa sobom donosi novo pitanje: šta je, zapravo,
sve ovo što vidimo i čujemo kad smo „vani“,
kad nismo zatočeni u mračnom mramoru?
Dammi morte o Libertà*
Stalno se vraćam Aristofanu i stihovima
drevnih pjesnika Dalekog istoka…
– samo da odem što dalje odavde.
Proučavam Marka Fabija Kvintilijana,
bojažljivo otkrivam ono što su znali
stari Rimljani i još stariji Grci.
I u ledenoj tmini osjećam toplinu zagrljaja,
onog što se jednog davnog dana utopio u rijeci
pokušavajući da dohvati odraz mjeseca na vodi.
Opet slušam Cavallija, Dammi morte o libertà,
sopran kojim, kao užetom, izvlačim stihove
iz tmice, i sam se uz njih uspinjući.
Gledao sam svoju olupinu pokraj puta,
ostavljenu u jarku. I izvlačio je.
Šlepao sam sebe… Bio na dnu, skrhan,
ali o predaji nisam razmišljao. Ako
i nisam dovoljno učen znam, kad zavlada
odsutnost svjetla pomaže ljekovito bilje riječi…
– Ovu priču, po potrebi, prije spavanja,
pričajte sam sebi:
Bio jednom jedan spomenik
jugoslovenskom heroju kojeg 1942. strijeljaše fašisti.
Kad izgubiše rat i opet zavladaše svijetom,
jedan skoči da ga sruši, ali kip, padajući,
slomi mu nogu…
Pričajte natašte, ublažuje to bol u prsima,
čisti krv i vraća san.
Malo srce
Michalu Janati
Od rođenja se udaljavamo od stvarnosti.
Njegovanu sklonost samoobmanjivanja i usavršavanu
vještinu mimikrije nasljeđujemo iz naraštaja u naraštaj
kao boju kože: skladno, kao čaplje s trskama,
povijamo se kako vjetar puše. Teško nas je uočiti,
a opet, čudimo se, što naš glas se ne izdvaja
i talenat ne prepoznaje. Zarad zanimljivosti
odričemo se neupitnog, misao potkupljujemo emocijom.
Poezija traži čvrsto tlo pod nogama dok nas
podvodne struje nose od oštrih obala
kamenitih činjenica. Pišemo nizvodno.
Iako i od nas, kao od lososa, priroda zahtijeva
da budućnost stvaramo uzvodno. Da u slatkoj vodi
u kojoj smo se izlegli pišemo stihove dosadne kao
komarci. A ko ode korak dalje kao njemački pjesnik
koji pjesmu Njemačka iz 1933. počinje motom:
„Neka drugi govore o svojoj sramoti, ja ću o svojoj“,
neka zna da će ga spaliti na lomači.
Zato ja uporno veličam svoju bolešljivu tugu i
veliko srce… Ah, kako me samo zapanjila opaska
kardiologa, da zdravo srce je malo, dok umjetnost
govori o velikom…
Oko Green Lakes
Istina je da se ova jezera zovu Zelena,
ali njihova voda biva i plava i plavo-zelena,
promjenljiva ali zavodljiva… zavisno od
svjetla i raspoloženja, kao oči Emme B.
I odraz može da se razlikuje od lica.
Grana naklonjena nad jezerom miruje,
a njena slika u vodi, nošena strujom,
podrhtava, otkrivajući koliko su naši izrazi
uslovni. Kao uslovno osuđeni lutamo u našem
izmaštanom svijetu, koji ne smijemo napustiti.
Sezonskim riječima opisujemo neprolazno.
I ono što je nepovratno prohujalo. Lišće
marljivo vrši fotosintezu dok ne popada
od umora. Ako je kisik – kako kažu –
nusproizvod tog procesa, znači li to da je i život
samo popratna pojava, neželjena posljedica?
…A kad snijeg prekrije mrtvo lišće sjene golih
crnih stabala postave se po padini kao rešetke
između ovog i podzemnog svijeta. S koje strane
je sloboda? Ili je i ona, još samo jedna neprecizna
riječ.
Oblačići iznad jezera, kao u stripu, razmjenjuju
kratke poruke s oblačićima koji plove u vodi:
„Naša je zemlja vrednija od vašeg novca“, poručuje
odozgo Vranino Stopalo iz plemena Crne Noge.
U oblačku usplahirene vode čitam: Pokorio si svijet,
bijeli čovječe, ali izgubio si bitku sa svojim karakterom…
U nekoliko slika, s malo teksta, stane cijela priča,
u jedan pogled, nezaustavljivi zalazak sunca.
Tragovi nedvosmisleni kao otisci prstiju,
istina prozirna kao voda Green Lakes.
– Osjećam da me slijedi duh Bika Koji Sjedi.
* Tres sirenas. L’Arpeggiata – Christina Pluhar, Vincenzo Capezzuto – alt, Raquel Andueza – soprano, Katerina Papadopoulou – voice.
* Tražim ljudsku dobrotu (u smislu: Tražim da budete dobri prema meni).
* Dammi morte o libertà from the opera Artemisia by Francesco Cavalli (1602-1676). Hana Blažíková, soprano. L’Arpeggiata & Christina Pluhar.
