U svom Uvodu u metafiziku njemački mislilac, Martin Hajdeger, postavio je pitanje za koje kaže da je „očevidno prvo od svih pitanja “ u ontološkom smislu i koje se na implicitan način nalazi u osnovi svih promišljanja o postojanju, pa i kod pojedinih predsokratvskih fizičara. Pitanje glasi:”Zašto bitak jeste, a ne ništa? “
Moderni čovjek, naviknut na pitanja od neposredne koristi, može se nasmijati kada čuje za pitanja o bivstvu, bitku, biću i za slične zastrašujuće i pomalo strane termine. Malo je vjerovatno da možemo formulisati fundemantalnije pitanje od Hajdegerovog, ipak izvesno je da će prije ili kasnije ono pasti na um i nekom čovjeku iz svakodnevice. Ako psihologija važi za sve onda se i pojedinci iz samoposluga i restorana mogu zapitati na kolokvijalan način:
„Zašto je svuda, unaokolo, postojanje, a nije obrnuto, nije druga opcija? Zašto nije, na primjer, ništa?“
Vjerovatno su bar jednom u životu sličnu začuđenost osjetili i ulični filozofi, oni koji nisu ukalupljeni u akademske trendove, niti su dresirani sistemom ocjenjivanja u obrazovnim zatvorima.
Njemački filozof i psihijatar, Karl Jaspers, kaže da je za posvijećeno mišljenje o totatalitetu neophodan poseban doživljaj kao nekakva inicijalna kapisla za promišljanje.
On je “u igru” uveo kategoriju „granična situacija“ (njemački Grenzsituation) za momente ekstremnih nevolja, bolesti, perioda u kojima čovjek namiriše smrt ili ropstvo. Jednostavno to su situacije u kojima osoba gubi vlastitu autentičnost. Upravo u njima čovjek duboko razmišlja, komunicira sa bezgraničnim i prevazilazi puko postojanje. Sudeći po ratovima koji nas okružuju graničnih situacija je danas na pretek. One su prema Jaspersu prozor u filozofiju, odnosno put za promišljanje bitka.
Nismo li se kao društvo uputili ka najvišoj tački u kojoj pojedinci gube sebe? Tehnologija, mašine, androidi, kamere, više ne diktiraju isključivo otuđujući proces rada, već je alijenacija prisutna i u toplom domu. Jedan od frankfurtovaca koji je na izvrstan način spojio Marxovu percepciju alijenacije i Frojdovu dubinsku psihoanalizu bio je Erih From. Na jednom mjestu on kaže: “Moderni čovjek živi u obmani da zna šta želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.”
Ovdje je želja je predstavljana kao čovjekova esencija u smislu diferrentia specifica i ukoliko bude uzurpirana, moderan čovjek gubi na ljudskosti. Jedna moderna humanistička ideja, kojoj bi postmoderni psihoanalitičar, Lakan, prigovorio da je iskrivljenje objekta želje neminovnost i kod arhaičnog čovjeka.
Možda na historijski „zaborav bitka“, o kom govori Hajdeger u “Bitku i vremenu”, treba gledati kao kao na cikličnu antropološku pojavu. Bitku se uvijek vraćamo. Odnos prema bitku ipak ostaje neminovnost i van ere humanizma u kojoj je čovjek postojao i bio definisan na osnovu korelacije sa bitkom ili Bogom
Trilogija Matrix, koja je dijelom inspirisana i Bodrijarovom „Simulacijom i zbiljom“ čini se da je sabrala sve moguće metafore i slike čovjekovog otuđenja u globalnoj tehnokratiji. U filmu je prikazan čovjek, svi znamo, kao beba-generator energije ili kao ljudsko biće koje vegetira sa jadnom svrhom da proizvodi svega nekoliko volti.
Na terenu pop-kulture ne treba zaobići ni grupu Radiohead kojoj je pjevanje o alijenaciji skoro pa dnevni posao. U ambijent računarske hladnoće informacija, kompjutera i eirbegova, kao i tjeskobu izolovanosti od bitka najbolje nas uvodi muzika alternatovnog rock-benda Radiohead i to prvenstveno kultinim albumom iz 97. „Ok computer“.
Vratimo se na granične situacije. Zašto nas granične situacije motivišu da preispitujemo postojanje? Prema Jaspersu one pomažu čovjeku da pitanjem o bezgraničnom prevazilazi svoje puko postojanje.
Pitam se da li čovjekova psiha ima neki skriveni odbrambeni mehanizam da povremeno nagoni pojedinca na prespitivanje vlastite konekcije sa jastvom, sa svijetom, sa prirodom, sa Bogom, da prevazilazi analitičku iseckanost, frangmentaciju, diskontinutet života i skučenost koju nudi socijalni identitet?
Čarls Bukovski u tom smislu kaže: „Sjeti se ko si bio prije nogo što ti je svijet rekao šta treba da budeš.“
Nije teško primjetiti da usitnjena proizvodnja, sistem poslovnih i socijalnih uloga, potreba da budemo ono što se od nas traži, u velikoj mjeri kradu od nas okeansko osjećanje i povezanist sa bitkom.
Kako je uopšte došlo do bitka? Okeansko osjećanje vjerovatno prati čovjeka još iz doba australopitekusa. Međutim, negdje oko 500 godina prije početka nove ere na tlu koje važi za kolijevku sveukupne zapadne duhovnosti dva poznata ljubitelja mudrosti dala potpuno suprotstavljene odgovore na pitanje o postojanju. Jedan je zagovarao da je svijet promjena i da je ona zapravo priroda ili kako bi Heleni rekli fizis svega što nas okružuje. Kratko i jasno, phanta rei (sve teče).Pamen je bio idealna metafora za slikovoti opis tog sveopšteg procesa.
Drugi, kao da mu je u inat kontrirao, rekao je da promjena svijeta nije ništa drugo do privid, a da je bitak jedan, homogen, kontinuiran, jedan te isti, nepromenjiv itd.
Obojica, i neobični Elejac i mračni Efežanin postavili su pitanje koja po svojoj ekstremnoj fundamentalnosti skoro da nije nadmašeno u epohama mišljenja koje su došle. Heraklit mračni hodao je Efesom i propovjedao promjenu, dok je Parmenid posto rodonačelnik ontologije, discipline koja se bavi onim što istinski postoji. Bez obzira na razlike oni su uspostavili svoj put prema univerzalnom bez obzira da li ga zovu logos (Um) ili arche (Princip).
Za britanskog i američkog stručnjaka za istočnu misao Alana Votsa važno je da se nivou meditacije povežemo sa svijetom. Nejgov mistički pristup svijetu ukazuje da je za istinsku konekciju sa bitkom i postojanjem uopšte bitno da se oslobodimo analitičkog i pojmovnog shvatanja. U duhu taoizma i zen mudrosti on smatra da moramo izbeći sve definicije, pojmovna ograničenja svijeta i osjetiti neograničeni izvor energije kroz tišinu. “Jedino možemo čuti Tao ukoliko zaćutimo”, poručuje Vots.
