Tanja Stupar Trifunović, rođena u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci. Objavila je šest knjiga poezije, knjigu priča, dva romana i grafički roman „More je bilo mirno“ u saradnji sa Tatjanom Vidojević (ilustracije). Prevođena je na engleski, španski, bugarski, mađarski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, ruski, češki, danski, italijanski i francuski. Dobitnica je više nagrada za poeziju i prozu između ostalih Nagrade Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. za roman “Satovi u majčinoj sobi“, nagrada “Risto Ratković“ i “Milica Stojadinović Srpkinja”za najbolju knjigu poezije za knjigu pjesama „Razmnožavanje domaćih životinja“ i Vitalove nagrade “Zlatni suncokret” za najbolju knjigu objavljenu u 2019. godini na srpskom jeziku za roman „Otkako sam kupila labuda“.
Vaše ime?
Ime Tanja dao mi je djed. Dopadalo mu se.
Prva riječ koju ste izgovorili?
Baba, jer je baba bila glavna u djetinjstvu. Moja majka kaže da sam do prve godine sve naučila pričati i da otad ne zatvaram.
Vaše prve igračke?
Alat u očevoj radionici.
Vaše igre?
Popravljanje auta. Pravljenje kućica po dvorištu i fudbal. Igrali smo se i škole dok nismo krenuli u školu pa nam je ta igra prestala biti zabavna.
Igranje rata je takođe bilo moderno, partizana i Njemaca. Tada niko nije htio biti Njemac, a sada svi uče njemački i gledaju kako da pobjegnu tamo.
Kao dijete želeli ste da postanete?
Majstor, automehaničar. To prvo. Poslije sam htjela biti profesorica i književnica. Sada mi je žao što se nisam držala popravke auta.
Prvo slovo koje ste naučili?
Mislim da je bilo a. U školi. Sve po činje sa a. Čim zineš da kažeš a izleti svijet.
Šta Vas je rastuživalo?
Kiša. Tad se nije moglo igrati vani.
Društvo u najranijem djetinjstvu?
Brat i dvije djevojčice iz komšiluka.
Prvi bicikl?
Djedov brat Nikola kojeg su svi zvali Ćopo jer je bio ranjen u Drugom svjetskom ratu i hramao na jednu nogu, kupio mi je prvi bickl kada je došao u posjetu iz Beograda k nama u Dalmaciju. Bio je tamnocrveni sa bijelim blatobranima. Imao je pomoćne točkiće koje smo poslije skinuli kada sam naučila voziti bez njih.
Osim bicikla ostavio mi je i ljubav za pjesmu “Ramo, Ramo druže moj” i dalje mi je to jedna od najljepših pjesama o prijateljstvu.
Prva lopta?
Ne sjećam se kako je izgledala, ali sam voljela lopte i igrala fudbal sve do srednje škole. Tada sam prestala jer su me ubjedili da to nije za djevojke. I da bi sada i ja konačno trebala postati djevojka. Nije išlo lako.
Šta je bilo najteže u školi?
Matematika. Brojevi su pravili konfuziju u mojoj glavi.
Učiteljica?
Moja prva učiteljica je bila Anka. Imala je ukusne trešnje u dvorištu. Bila je dobra i pametna žena. A trešnje su bile sočne.
Predjeli Vašeg djetinjstva?
More. Vidjela sam ga kroz prozor kuće. Kada bih plivala činilo mi se da smo more i ja jedno. Tu su granice stvarnosti postajale drugačije. U moru je sve postajalo slobodnije i lakše.
Da li ste pisali ljubavna pisma?
Da. Iz onog sam vremena kada su momci još išli u vojsku i mejlovi još nisu postojali, pa sam svom tadašnjem momku pisala pisma od deset strana. On mi je pričao kako su na kraju svi s njim čitali ta pisma. I kako su se zaljubili u mene. Tada sam shvatila da pod nekim teškim okolnostima ipak funkcioniše ta zanosna moć literature
Srećete li danas Vaše prve ljubavi?
Sjećam. Ali nemam sada neki žal za tim vremenima. U svakom vremenu je nailazila neka ljubav kakva je tad trebala biti i za kakvu sam bila spremna.
Vaš nadimak iz škole?
Ime mi je kao nadimak pa me je to zaobišlo.
Šta ste čuli o Vašim precima?
Mislim da je to klasika ovih naših prostora. Da su bili vrijedni, pošteni i siromašni.
Preci koje ste sreli?
Jedna prababa. Dva djeda i dvije babe. Svi su iz Dalmacije. Još uvijek je živa samo baba. Ima 93 godine i voli da se prisjeća i ono što je zanimljivo njena prisjećanja su puna neke vedrine i povjerenja u bolje sutra. To njeno bolje sutra koje iščekuje i koje je prošlo je nije iznevjerilo. Nemoguće je neosjetiti mrvu zavisti prema tolikom povjerenju u bolji svijet koji su ona i djed gradili. Nama danas nedostaje ta vrsta vitalnosti i optimizma.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
Uličnim prodavcima knjiga. To su dobri ljudi. Knjige nisu bile skupe. Vrijedilo je.
Da ste u prilici, šta bi upitali Bokača?
Ne znam. Vjerovatno ništa posebno. Možda ako bi sjeli da popijemo nešto pa bi mi već došle neke ideje.
Kako definišete bjelinu?
Dvoumim se između odsustva i mira.
Šta se krije u Homerovom djetinjstvu?
Vjerovatno usamljenost. Ko bi toliko razmišljao i pisao da se ne osjeća usamljeno.
Šta naučiti od Ronalda Harvuda?
Ponešto o važnosti književnosti i nemogućnosti da se privatni život sačuva od istorije.
Šta upamtiti od Tolstoja?
Obimne su mu knjige da bi se mogle upamtiti. Ali utisci poslije njih čine ih vrijednima truda. Ne treba zaobići ni njegove priče i dnevnike koji su oštri i tu i tamo i duhoviti.
Mak Dizdar ili Skender Kulenović?
Mak Dizdar.
Kiklop ili Filip Latinović?
Podjednako. Čitala sam ih još u školi. “Kiklopa” bi vrijedilo opet čitati iz perspektive svijeta u kakvom živimo.
Sofka ili Koštana?
Sofka, zbog “Nečiste krvi”.
Vitmen?
Volim ga čitati.
Bernhard?
Za dane kad sam nadrndana. Ciničan je i duhovit. Tu vrstu talenta, otrova i hrabrosti ima i Elfride Jelinek. Kada mislim da je život u našim gradovima skučen, onda pročitam kako njih dvoje opisuju Austriju. I skučenost i širina duha stanuju svugdje. I fašizam takođe stanuje svugdje. Našoj književnosti i našem društvu nedostaje ta vrsta seciranja i raskrinkavanja pojedinačnih i kolektivnih slabosti. Ponekad je to, ma koliko se činilo gorkim, ljekovito.
Jesenjin ili Majakovski?
Nekad bih odabrala Jesenjina. To bi bila mladost. Sada biram Majakovskog.
Gdje Vam je ugodnije, u danima ili u noćima?
Dnevni sam tip. Noću spavam. Volim vedar, sunčan dan. To mi je taman.
Zašto se ljudi zaklinju?
Jer su lažljivi, jer je lako pokleknuti, odustati, promijeniti mišljenje – što je sasvim ljudski. Pa nam treba kakva dodatna potvrda. Jača od obične riječi. Zakletva bi nam trebala dati snagu da istrajemo.
A zašto proklinju?
Opet magijska moć riječi. Da neka viša sila izvrši pravdu koju nije lako izvršavati.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Pomislim čemu i million ovih pitanja. Strah od haosa i pokušaji da uredimo stvarnost, uobičajena ljudska djelatnot.
Kome vjerujete?
Bliskim ljudima, prijateljima, sebi. Svima nama donekle. Da nas ne opteretim sa previše vjerovanja.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
Pred slikama Albertha Direra i Egona Šilea.
Kurosava ili Bergman?
Bergman.
Halil Džubran?
Voljela sam ga čitati u mladosti.
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?
Kao sve zablude iz mladosti. Malo smješno, malo tužno sa viškom patosa i nevjerovatnim povjerenjem u život. Valjda je taj višak povjerenja u svijet i ljepota i užas mladosti.
Začin?
O, ima ih više. Zimi cimet, đumbir i korijander.
64?
Igrala sam šah u osnovnoj školi u šahovskoj sekciji. Imala sam puno pobjeda ali i poraza. Onda je brat počeo igrati šah i stalno me pobjeđivao, a ja nisam voljela gubiti pa sam shvatila da to ipak nije sport za mene. Previše sam nestrpljiva.
Vaši strahovi?
Strah od smrti. Strah od gubitka bližnjih. Od gubitka snage i elana. Strah od nemoći i bolesti. Ima ih puno. Strah od straha.
Čega se stidite?
Majka mi uvijek govori da glasno pričam. I da puno pričam. Oboje je i istinito. Pa se toga i stidim. Poslije svakog razgovora mislim – o, opet sam puno i glasno pričala i ispuni me stid i neprijatnost.
Praštate li?
Da.
Tražite li da Vam se prašta?
Da.
Čime se ponosite?
Što sam istrajala u nekim stvarima kada se to činilo teškim i ne baš pametnim. Što sam se borila za svoje izbore i bila spremna plaćati njihovu cijenu. Što sam bila hrabra u pojednim situacijama i sukobljavala se sa različitim lažnim autoritetima iako sam u suštini puna strahova i najradje bih šmugnula i sakrila se.
Ko Vas je razočarao?
Nisu me drugi previše razočaravali. I kada me neko razočara brzo to zaboravim. Ponekad samu sebe razočaram, to mi je teže.
Koga ste Vi razočarali?
To bi te druge trebalo pitati. Ne znam. Sigurno jesam. Život daje dovoljno prilika da razočaramo i budemo razočarani, ali sve je to ljudski. Treba i to razumjeti, praštati i nastaviti dalje. Strašno je provoditi život u gorčini i razočarenju.
Čemu uvijek dajete prednost?
Ljudima.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Ponekad.
Šta dalje?
Živjeti. Život sam po sebi. To je dovoljno.
Razgovarao Enes Halilović
