Za antologiju

Azil za nebeska tijela

 

Teatar sjena 

 

 

Predvečer s balkona motrim atletičare

koji trče nebom ujednačenim ritmom.

Pitam se, da nije zašlo sunce, bi li njihova

mišićava tijela bacala sjene na Zemlju, 

bi li te sjene prešle preko susjedovog vrta

i mlohavih bedara neumorno izlaganih suncu.

 

Na Zemlji

sjena muškarca iza obješene plahte

pruža prelji ruku iz koje viri nit.

Pa reče: Načini gnijezdo!

Ili: Opori gnijezdo.

Ali izgubio se zvuk.

 

Iza tkanine

zastrašujuće uvećan roj muha prelijeće

provalije neba i zvjezdane gromače.  

 

Kad ponovo promotrim nebo,

vidim da trkači ne trče jednako.

Sada su im neki koraci usporeni,

drugi neuvjerljivo brzi.

Povijaju leđa i njišu glave

kao da slijede zvukove afričkog bubnja.

Afrika u svemiru?

Kao da svemir nema svoju Afriku!

Kontinente koje je preko indiga neba

kopirao na Zemlju.

 

 

 

 

 

 

 

Marc Chagall

 

 

Davor se vraća iz azila za napuštena nebeska tijela.

Udomio je Sunce poput psa.

Vadi ga iz jakne i kaže: Evo, za sada ga držim

u maloj džepnoj svjetiljci.

Zadovoljna, gledam ljubimca u privremenoj kućici.

Suzdržavam se da mu previše ne tepam.

No drugo jutro Sunca više nema.

Tražimo ga u predgrađu, idemo čak do obližnjeg sela,

ali ni tamo našeg ljubimca nema.

 

Na raskršću ugledam Marca Chagalla kako udomljava

naše crveno Sunce na semaforu.

Polako mu prilazi i pripitomljava ga.

Svakim danom sve više kolonizira san.

No Sunce i njemu odbjegne i lebdi visoko na nebu

sa snovitim bićima, bokorom, svijećnjakom, pticom.

Chagall ga više ne dohvaća.

 

Eno, već je nad šumom i vrijeme je za obračun 

volontera svjetla s pristašama tame.

Marc čeka da dvije ekipe, svaka na svoju stranu,

povuku konopac od lišaja i lišća.

 

 

Povijest pušač 

 

 

Obzor podsjeća na presavijene novine.

A šuma na nagorjeli papir u kojeg omara

omata debla umjesto duhana.

Samo da u nju ne uđu ratnici

i povijest pušač s vijetnamskim sindromom.

Šuma vjeruje da je u slavonskoj ravnici

vatra samo još jedna rashodovana noć.

 

Kasniš, opominje sat.

Šuma je već rasprodala mrak

i desetljeće kojem nedostaje kutnjak.

Krezuba, loš je svjedok, ima rupe u sjećanju.

U njima vrijeme rezbari misli.

Dok drži dlijeto,

mijenja sve što mi nudi truba

u čiji zvuk sjedam na rubu šume.

 

I truba sve mijenja.

Još noćas htjela je raspustiti drveće.

No jutros sve opet skuplja, nudi se smislu.

Ne sjeća se da je, neposlušna, ikada isplazila jezik.

Ne vjeruje mi jer mi je odjeća u neredu,

ne znam upeglati stabla

poput ravnih crta na nogavicama.

A jutro je upeglalo sjetu, registrirala je.

 

 

 

Bob Dylan 

 

 

Tragači za rečenicama, uz Savu, prosijavaju kroz sito

čestice svjetla i imenice.

Iz daljine ne vide je li koji našao poneki zlatni grumen.

Bob Dylan, pjevajući Man Gave Names To All the Animals,

protiskivao je riječi i glazbu kroz sito kasnih sedamdesetih.

Životinje i englesku gramatiku ocijedio je i spremio

u zlato rocka.

Ali što je s biljem? Je li ono sve već u pjesmi imenovano?

Na početku množile su se šume pa su i pjesme nastanjivane piljevinom, šuminim brašnom.

Pile su posvuda ostavljale tragove koštanog praha stabala.

To brašno ulijepljeno je u krevete-kosturnice,

stolice-kosturnice, ormare-kosturnice.

Povijest je postala piromanka, sve češće pali šumu

u solo izvedbi.

No svi su zadovoljniji ako je ruši.

Kad šuma nestane, kupovat ću je kao suvenir.

Poput berlinskog zida.

Možda će se moći nabaviti baš u gradovima,

vidljiva kao prah i pepeo u malim urnama s kraja svijeta

gdje je već sve imenovano.

 

 

 

Mislim da sam našla drvo iz kojeg izlazi Pero Djetlić

 

 

Mislim da sam našla drvo iz kojeg izlazi Pero Djetlić.

Ima rupu i škilji iz drvoreda pokraj kojeg prolazim

kada ulazim u Zagreb.

U Držićevoj je aveniji i mašem mu iz autobusa.

No na ulicama ne viđam spomenutu pticu.

Pomislila bih kako ju je netko zatočio

da građani sve više ne nabavljaju ptice-dronove.

Da ne odustaju od običnih ptica

i ne tumače njihovo glasanje kao svemirsku grešku,

očitovanje krivog zemljinog koda.

U drvoredima kućanskih pomagala,

očekivali bi riječ-dvije od nekog aparata

i, ako bi im bio dovoljno blizak, njegov glas

prepoznali bi kao gugutanje.

Kako god, svi drvoredi veliki su arhivi.

U njima lebdi nepisana povijest uzdaha,

predbacivanja, šaptanja.

Ali u njima ipak nije sve.

Iako ne dira drvorede,

Alzheimer guta ptice u ljudima.

On je pogrebno poduzeće,

svakog trenutka pokopa barem neko znanje,

baci zemlju preko trulog sjećanja.

On je rupa u drvetu koju je zaboravio Pero Djetlić

pa se više ne vraća u Držićevu.

Alzheimer je najveće reciklažno dvorište.

 

Ali on još nije progutao autobus u sjećanju vozača,

pticu koja hoda po zemlji.

Kad stane, otići ću u neki drvored 

i tamo se pokušati opustiti.

Zauzeti mjesto lika iz crtića.

Pa makar taj drvored bio i u zgradi. 

Možda glavobolja odustane.

 

 

Rečenica je agnostik

 

 

U Coneglianu žena je ždral.

U širokoj sivoj bluzi prelazi cestu.

Sat nakon nje na istom pješačkom prijelazu

kiša je sijeda.

Jesen zakorači u ljeto u lipnju

i renovira ga u hotel.

Ostat će tu dva dana.

Ponuditi svoje kiše kao konobare i sobarice.

Instalirat će zahlađenje kao klima-uređaj.

Gratis, kako bi zahvalila za smještaj.

Pa ona je poduzetnija od ljeta

i nije ulijenjena poput temperatura

koje se danima samo sunčaju

i ne da im se ni pomaknuti.

Jesen je ušla u lipanj,

lipanj u mene,

ja u razgovor s Davorom u kojem mi kaže:

Tvoja gazdarica je poezija,

A ne ljeto.

Koliko babuški koje ulaze jedna u drugu!

Uđem u hotel u Bellunu i ulazim u san.

Zaspati i sanjati isto je što i ući

u drogiranu sobu, novu veću babušku.

Tu zastajem pred rečenicom

koju želim izgovoriti.

Ona je prvo agnostik.

No kako se u stanju nagnuti, natiskati,

razmaknuti, predozirati izmišljotinama

ili trezveno ohladiti,

jedina me pušta da budem njen bog.

Ujutro kažem: Nisam u Coneglianu,

ali znam da tamo i danas žena-ždral,

žena u babuški, prelazi cestu.

 

 

Europa je dementna  

 

 

Oblak je progutao kvasac za uskršnju pincu.

I dan se širi poput kruha ostavljenog da nabuja.

 

Europa je dementna, gotovo se ne sjeća

svojih kuća-ptica.

U ratu u Siriji ne zna se kad će koja

prhnuti krilima i odletjeti.

 

Europa je zbunjena.

Pročitala je da najveća zalagaonica nije na Zemlji,

nego na nebu.

Bog tamo ostavlja oblake i vraća se po njih,

po vjetar.

Usprkos Europljanki koja vjeruje da nema

zalagaonice kao što je sjećanje.

 

Europa je lakomislena.

Iako je Uskrs, orkestar muha

već je odradio prljave poslove za Zlo.

A ona ga nije ni primijetila.

Čak loše i broji.

Ne zna koliko planine imaju jezika,

a čuje ih svaki put kad joj u kamenu

pucketaju kosti.

Ne razumije jezik izbjeglog Sirijca

koji mi je na buvljaku prodao njemački sat.

Srećom, govor kazaljki ne treba prijevod.

 

Dementna Europa ipak prepoznaje rosu.

Pokušava je objasniti. 

Kaže: To se u snu preznojila livada.

Vrat, kosa, leđa su joj vlažni,

a jutro je hladno. 

Valjda neće navući neku upalu!

 

Samo da u Zagrebu ne stane srce sata.

I da kazaljke ne pokažu tahikardiju,

ne umisle si da su ptice pa ubrzano ne polete,

čudeći se kako su uopće dospjele na mehanizam,

tko ih je tamo pričvrstio.

Zatražio da gone kontinent,

ne daju mu da stane.

 

 

 

Nebeski konopac

 

 

Djevojka bere

nevrijeme s obzora

kao da s nebeskog konopca

skida rublje.

 

Pa ga pažljivo,

dugačkim rukama,

spušta u košaru.

Neka u njoj širi svoje vjetrove,

pomisli.

Neka u njoj, ako već hoće,

udara gromovima.

 

Dok nosi oluju borikom,

neoprezno staje na kost planine

pa ispada malo nevremena.

Zagrebla je kožu,

no drago joj je što je nije ogulila

o posmrtni ostatak.

Planina je živa 

iako iz crnice izviruje

njena potkoljenica.

No crnica je tkivo!

 

Mijenja se vrijeme.

Dok je djevojka još vani,

prokišnjava strop.

Prokišnjava nebo.

Bog je pod njega

podmetnuo jezera i oceane

kao velike posude.

 

 

Otac

 

 

Moj otac,

svojim koracima po uvijek istim mjestima,

utabao je put.

 

Možda je ugažena trava sada gore u egzilu.

Dolazim u očevo dvorište iz svog požeškog stana,

dolazim iz Zagreba, iz Szentendrea, Crikvenice i Berlina

i gledam hoće li se nad njim potraviti nebo.

Hoće li se na njemu pojaviti onaj nestali dio.

 

Moj otac

oćelavio je Zemlju.

 

 

 

Kolut

 

 

Dvaput godišnje prekobaci se sat.

Na početku zimskog računanja vremena

napravi kolut unazad.

Na početku ljetnog radi kolut naprijed.

Te noći dogodi se šezdeset minuta

koje ne postoje.

Sat ih proguta.

Oni koji prate mašu li nam odnekud

ne vide ih nijednim dalekozorom.

Za njihova trajanja karavane noćnih sjena

ne putuju zidovima.

Ni karavane ugaslih glasova

ne prolaze svemirom.

Nijedna kuća ne upali svjetlo,

ne zapaluca električnim jezikom.

Nijedna svijeća ne isplazi voštani jezik.

Ljudima i cijevima ne zakrče crijeva

i nitko ne pomisli na majstora

koji mora popraviti peristaltiku

bez obzira na noć.

U tih šezdeset minuta baš nitko ne pomisli

da su i cijevi ukućani.

 

U tom vremenu ne rade

noć i njeni plaćenici.

 

Namnoženi brežuljci obitavaju u krdu.

Barem se tako čini iz visine.

No u tih šezdeset minuta

nitko ne susreće njihovu obitelj.

Nijedan brežuljak,

koji inače govori travom i sjenama,

u izmišljenom satu ne izgovara

ni vlat, ni sjenu. Nijednu riječ.

U tom satu nitko ne gradi

ni s građevinskom dozvolom za svoju rečenicu. 

Čak i na seizmički aktivnom tlu

brežuljak ostaje bez mimike i gesta.

 

Ali kako je vrijeme preskočeno,

tu je i dalje metabolizam sobe.

Uz stol i krevet zastaju odredi fobija.

Parni strojevi i turbine tutnje

iz utrobe kuće.

Radnici za strojevima zore

već pripremaju tkanja svjetlosti.

Sve bolje vidjet će se koža tijela,

koža potkošulje, koža zida.

No i koža neba.

 

 

 

Dojke i slikar

 

Dok čekam mamografiju,

razmišljam o Rubensovom Rođenju Mliječnog puta.

Prošli tjedan gledala sam ga u Pradu.  

Dojenče Herkul, sin smrtnice i Zeusa podmetnut

Zeusovoj ženi Heri, pokušava sisati njeno mlijeko

kojim će zadobiti besmrtnost.

No kapljice iz izmaknute dojke stvaraju zviježđe.

 

Dok čekam mamografiju,

potpuno zaboravljam kako nebo

čudesno izgovara samoglasnike.

Kako svako jutro rijeka želi ispričati sagu

o nebeskim tijelima

pa nagovara ravnicu da pripovijeda i ona.

Lisicu, maglu i koga god sretne

potakne na literarni iskaz.

Dok čekam snimanje,

u telefonskom razgovoru spominjem noćno nebo,

ali ne i sliku iz Prada i mliječne božicine dojke

o kojima mi se ne govori.

Ne spominjem spokojno lice Rubensove supruge

Helene Fourment naslikano kao Herino.

Dok čekam,

glas mog muškarca dopire iz mobitela i kaže mi:

Znaš, gledao sam dokumentarac,

čitav svemir strukturiran je u stablo.

Dok čekam mamografiju,

pokušavam zamisliti bolesni dio u nečemu što ima

tako razgranat oblik, no ne ide mi.

Možda sa Zemlje dobro ne vidim pregorjelu žarulju,

defekt, u toj kompliciranoj lampi.

Mliječni put, odnedavno, vidim čak i danju.

 

 

 

Requiem

 

 

Mislila sam, danas neću više o ogradama.

Danas u Wiener Neustadtu neću se baviti žicom.

Odmičem se od Mađarske, od pomisli na željeznu zavjesu.

Zavjesa ne bi trebala biti ograda, a ipak, katkada je ograda.

Ona željezna i nije priječila prodor u zemlju,

nego izlazak van.

Bez obrambene namjene, vjerujem, ograda je zloćudna.

Svaka ograda barem je malo zloćudna.

 

Herbert hrvatskim piscima pokazuje Wiener Neustadt.

Dovodi nas u crkvu u kojoj je prvi put izveden Mozartov Requiem.

Dok smrti pružam nevidljivi par ruku,

onim vidljivim fotografiram slova.

U dvorištu kašlje lišće i vjerujem, vjeruješ, vjeruje,

tim napinjanjem hoće izbaciti tuđe duše iz tijela.

Već mu je prisjeo život drugih.

Njegovi preci u porama imaju zapisan trenutak u kojem se smrt nastanila u Wolfgangu, baš kako se nastanila u žici.

 

Nisam kanila govoriti o ogradama, ali nisu li kob i smrt

nizanje žice preko notnog papira?

Nisam kanila govoriti o ogradama, barem danas.

Ali nije li početak skladanja Requiema prvi stup u ogradi

između kompozitora i života?

 

Prikaz smrti kao kostura s kosom pojavio se u četrnaestom stoljeću,

a kasnije joj je nadjenuto i ime Kosac.

Smrt je poljodjelac, loše vidi, nagluha je, pa ne zna kad pokosi žito,

kad one koji o njemu pričaju.

Sije pa ore košmare u Mozartu kao da priprema zemlju.

Ona priprema kompozitora, ali ne za žito, 

nego za usjev u d-molu.

No odviše nestrpljiva da čuje kraj Requiema, ne suzdržava se

uzeti mu tijelo kao otkos.

U crkvenom dvorištu u Wiener Neustadtu vidim je kako baca

svoje sjeme u žive,

istresa ga iz šake kao da hrani ptice.

Dok to radi, čini se da daje,

a ne da se sprema uzeti.

Pravi poljodjelac za to vrijeme pjeva na obližnjem polju,

vjerujući da doziva kišu.

Dati glas kiši, isto je što i obratiti se životu.

U tome ne bi bilo ništa sporno da odjednom ne počinje

zvučati drukčije.

Seljak koji sije, ne primjećuje da je netko drugi već posijao

u njemu.

 

Ušutkavanje zime

 

 

Sjena poštanskog sandučića jutros se

pojavila na zidu.

Iz nje sam već tri puta praznila poštu.

Uzela račune, oceane i kontinente.

 

Zatvorit ću prozor, kaže on.

Dok ručamo, zima mora šutjeti.

 

 

O svodovima

 

 

Budim se pod zvjezdanim svodom.

Pomislim kako mravi žive pod svodom od lišaja i mahovine.

I trepavice su svod koji oko pod njima ne vidi.

Ali vidi tuđe oko.

Slova se koprcaju pod niskim svodom knjige koja se sklapa

i stješnjuje, može se dodirnuti.

Slova, da nisu već sprešana, mogla bi razmisliti

je li se svod spustio zbog malaksalosti, pada imuniteta,

osjetiti temperaturu uveza.

Svod se može saviti i od graje.

Oblikovati od Fuge u c-molu.

Od istina i laži.

Ako se dogodi u unutrašnjem prostoru, on se zove strop.

Običan strop se u rječnicima ne definira kao vrsta svoda.

Ali tko garantira da nebeski svod nije ravan?

Ili da ga oni što tope kovine neće izravnati.

Ionako se na trenutak presijava poput srebra.

U sljedećem nalikuje limu potamnjelog tanjura s Britanca.

Nebo je cink.

Gle kako je nebo sivo, uzdahnuo je jučer popodne sijač

i poželio završiti posao prije kiše.

 

Probudila sam se na mjesečini.

Prije no što ponovo zaspim, zamišljam kako će

u sljedećem tisućljeću izgledati osvijetljeni kostur neba

čiji dijelovi se ne nastavljaju jedan na drugi.

Je li nebo uopće jedno tijelo s obzirom na toliki razmak?

Kako se ono giba?

Upravo je zakoračilo u zoru.

Ni ne pokušavam odgonetnuti kojoj ljudskoj kosti

odgovara pojedina zvijezda.

 

 

 

 

 

Izbor načinila Danijela Jovanović

author-avatar

O autoru Lana Derkač

(Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori.