Rođena u Podgorici, tadašnjem Titogradu, 1977. godine. Osnovnu školu i fakultet je završila u Italiji, srednju u Americi. Prvi roman, “Dječak iz vode,” objavila je 2004. godine i time postala prva žena koja je objavila roman u Crnoj Gori. Uslijedili su roman “Uspavanka za Vuka Ničijeg,” dramski tekstovi, filmski scenariji, kratke priče, blogovi i kolumne. Od dramskih tekstova se izdvaja “Karta za Ameriku (u jednom pravcu),” dobitnica nagrade ASSITEJ za najbolji tekst za djecu i omladinu, kao i “Hasanaginice” u režiji Danila Marunovića, koje se igraju u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Radila je u diplomatiji, medijima i kulturi. Bavi se koučingom za visoke performanse.
Šta je to riječ?
Riječ je ono što je čovjeka odvojilo od životinje. Riječ je moć, riječ je odgovornost, riječ je često i odsustvo odgovornosti. Riječ otvara i zatvara vrata. Riječ sječe poput sablje i liječi poput melema. Riječ je ono što mi omogućava da svojoj djeci kažem da ih volim, da ih vaspitam, da ih upozorim, naučim. Riječ je toliko toga, a što se mene tiče, ona je osnovno oruđe moga zanata.
Vaše ime?
Ime mi je dala baka, u želji da na taj način ukaže poštovanje sestri koju je prerano izgubila i neizmjerno voljela. Roditelji su imali drugačiji plan, ali je baka sprovela svoje.
Prva riječ koju ste izgovorili?
Vjerovatno ništa specijalno, čim nije zavrijedjela status anegdote u porodici. Više su se prepričavale simpatične dječije greške u izgovoru koje su kasnije došle i u tom smislu pamtim situaciju kada je kod bake i dede nestala struja i mi smo se nekako spontano i smotano poređali iza moga dede koji je tražio šteriku u kupatilu. Meni se to činilo kao da se dešava ko zna kakva kataklizma, pa sam se okrenula svojoj tetki Miri i rekla: “O, Miva Miva boze boze.” “R” dan-danas ne umijem da izgovorim, samo što više nije “v,” već neka mekša varijanta.
Vaše prve igračke?
Najviše pamtim onaj telefon s točkovima što se vukao pertlom, plavog plišanog meda i kocke za slaganje.
Vaše igre?
Mnogo sam voljela da crtam, što i dalje radim. Puno sam se igrala sa djecom ispred zgrade i sjećam se kako smo mi, djevojčice, igrale lastike i kako smo sa dječacima igrale “između dvije vatre” i “kockica.” “Kockice” su bile naša izmišljena igra loptom, jer nam je plato ispred zgrade bio podijeljen u velike betonske kocke. Svaka je predstavljala polje jednog igrača i lopta je smjela samo jednom da udari u kocku prije nego što je morate prebaciti drugome.
Kao dijete željeli ste da postanete?
Doktorica. Deda s majčine strane je bio ugledni ljekar, pa mi je to predstavljalo uzor. A i uvijek sam voljela da pomažem drugima.
Šta Vas je rastuživalo?
Razvod roditelja. Nepravde. Grubost. Bilo kakva priča o smrti. Sjećam se kako sam bila u kući sa prababom Olgom i pjevala sam pjesmicu o Klementini koju sam čula toga dana. Došla sam do stihova “otkucava dvanaest sati, Klementina umire” i strašno se rasplakala, pa me je Olga grlila i tješila. I dalje sam takva; za moje stvari plačem jednom do dva puta godišnje, ali zato mogu plakati dok gledam kaubojski film.
Porodica?
Na papiru, đedovi su bili sve i svja. U praksi, glavnu riječ su vodile babe, bile su tu i tetke, pa zato uvijek govorim da potičem iz jakog matrijarhata koji se, zarad mira u kući, predstavljao kao patrijajrhat.
Društvo u djetinjstvu?
Moje tri najbolje drugarice su bile Nina, Nada i Elena. Nina je živjela iznad mene u tadašnjem Titogradu, a Nada i Elena su moje drugarice iz Danilovgrada. Ja sam, zapravo, prva otišla iz Crne Gore, ali sam ostala u kontaktu sa sve tri. Kasnije je Elena odselila u Ameriku, Nada u Beograd, pa sam kroz godine najviše vremena nastavila da provodim sa Ninom. Ona je danas moja kuma i stalno smo u kontaktu. I Nada i Elena su još uvijek tu, premda se ne čujemo stalno, što ne mijenja činjenicu da ću ih voljeti dok sam živa.
Kao dijete sam mnogo voljela i da provodim vrijeme sa tetkom Dudom i njenim društvom. Bili su jako mladi, vodili su me svuda sa sobom, a i često su se okupljali u njenoj sobi da slušaju muziku. Danas se ne mogu čudu načuditi da su me ne samo tolerisali, već i prihvatali. Moji su tada već bili razvedeni, pa sam živjela sa njom, babom i dedom i prababom Olgom.
Prvi bicikl?
Vjerovatno neki četvorotočkaš. Kasnije zeleni Poni kojim sam pičila po Danilovgradu. Biram izraz “pičila” jer u Danilovgradu ima velika nizbrdica i to nije uvijek srećno završavalo. Da pojasnim toponime: živjeli smo u Titogradu, ali sam ljeti provodila mjesec dana u Baru kod “bake i dede,” a ostatak ljeta u Danilovgradu kod “babice i dedice.”
Prva lopta?
Sjećam se jedne male crvene lopte sa bijelim tufnama. Vjerovatno nije bila prva, ali je baš ona ostala upamćena.
Šta je bilo najteže u školi?
Od predmeta matematika. Kad mislim na tadašnju školu, toliko drugačije od svega što danas vidimo, ne mogu zaboraviti taj osjećaj potpune nezaštićenosti djece. Nastavnici su bili bogovi i batine, a kad ljudi mogu nekažnjeno da rade šta hoće, oni se tako i ponašaju. Pogotovo taj famozni nastavnik matematike, surov i sklon sadizmu. Bila sam dobar đak i nije me niko dirao, sve dok mu izvjesni Vlajko nije prošpijao da sam ispjevala pogrdnu pjesmicu o njemu. Svakoga dana me je izvodio na tablu s rečenicom: “Ajde Popovićka, pošto fino pjevaš, da vidimo kako pjevaš matematiku,” ali mene makar nije udarao, za razliku od drugih. Volio je i kredom da lupa djeci po čelu, pa bi se vratila u klupe sa bijelim krugom. Na kraju godine mi je pokvario skroz odlični uspjeh zbog te pjesmice i na razrednom vijeću je rekao da nikako ne može da mi da peticu. Što me, moram vam priznati, nije pretjerano potreslo, jer me nije zanimalo da po takvoj cijeni budem lučonoša.
Učiteljica?
Učiteljica mi je bila Milka Vukčević. Bila je stroga, pravična i divna. Dala mi je sve one osnove koje su mi bile potrebne da nastavim da se obrazujem i napredujem. Sa nama je spremala predstave, ritmike, učila nas umjetnosti. Kuriozitet je to da nam nije dozvoljavala da koristimo gumice za brisanje, valjda da bismo što više vodili računa šta pišemo i što manje griješili. Iako je dobro da djeca uče da greške nisu smak svijeta, već sastavni dio života, razumijem takvu filozofiju od prije četiri decenije.
Predeli Vašeg detinjstva?
Do odlaska iz zemlje je to bila isključivo Crna Gora: Titograd, Bjelopavlići i Barska rivijera.
Da li ste pisali ljubavna pisma?
Nikada. Ali sam se iz Italije i Amerike stalno dopisivala sa porodicom i drugaricama.
Srećete li danas Vaše prve ljubavi?
Sjećam prve simpatije iz osnovne škole. Kasnije smo bili dobri drugovi.
Vaš nadimak iz škole?
U školi ga nisam imala, ali kao dijete su me zvali Eja. To danas možete čuti isključivo od Danilovgrađana koji me znaju iz tog vremena. Nada i Elena me još uvijek tako zovu.
Šta ste čuli o Vašim precima?
Sa popovićke strane znam da je prezime prvobitno bilo Radača, i da se promijenilo kroz istoriju kada su muške glave krenule u popove. Znam da je čukunđed pobjegao za Carigrad da ne bi bio pop i da još od tada nemamo crkvenjačkih sklonosti. Potičemo iz Crmnice, sela Gornji Brčeli, i moj đed je imao četiri brata. Od njih petorice, četvorica starijih su pošla u partizane, a dvojica se nisu vratila. Ta žrtva je obilježila mnoge moje svjetonazore i malo me što povrijedi i razbijesni kao današnje nipodštavanje i vitoperenje naše prošlosti.
Preci koje ste sreli?
Prababe po đedovima, đedove i babe.
Rodni grad?
Titograd, današnja Podgorica.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
Vjerovatno na telefonski račun.
More?
Ljeto bez mora mi je uvijek bilo nezamislivo i maštala sam da živim pored mora. Omiljeni film mi je dugo bio “The Big Blue” Lika Besona. Obožavam vodu i osjećaj bestežinskog stanja u njoj, iako nisam napredni plivač. Moj najdraži kutak na zemlji je Velika plaža u Ulcinju tokom zalaska sunca, kad se nebo i more oboje nijansama crvene i zlatne. Amaterski se bavim fotografijom i neki od meni najdražih radova su nastali upravo na crnogorskim plažama.
Da ste u prilici, šta bi upitali Bokača?
S obzirom na to da je on tako vješto spojio erotiku (prilično skandaloznu za tadašnje vrijeme) sa komentarom društvenih okolnosti, zanimao bi me njegov komentar na današnju erotiku, koja je prerasla u degutantnu i ispraznu portnografiju koja nema apsolutno nikakvu društvenu i umjetničku vrijednost. Zanimalo bi me da vidim da li bi on ponudio nešto kvalitetnije, ili bi se pridružio današnjem trendu, jer mi često veličamo umjetnike iz prošlosti u poređenju sa današnjim vremenima, nikad se ne pitajući kakvi bi ti isti umjetnici bili i kako bi stvarali da žive danas. Tolstoj je “Rat i mir” objavljivao u epizodama u popularnom časopisu i sasvim je realno da bi u današnje vrijeme to činio na nekom blogu, koliko god ta ideja djelovala skandalozno nekom njegovom obožavatelju.
Šta se krije u Homerovom detinjstvu?
Puno usmjenog pripovijedanja prenošeg kroz generacije i u društvu.
Ko su vaši književni uzori?
Na prvom mjestu neprikosnoveno caruje Vilijam Fokner. Kad na našim prostorima pomenete psihološki realizam, većina će na prvo mjesto staviti Dostojevskog. I doista, on predstavlja sami vrhunac svjetske književnosti. Za mene, međutim, niko nije prodro u psihološke slojeve i dubine kao Fokner. Kada se tome doda njegova neobična tehnika, istorija je dobila nešto neponovljivo i zaista posebno.
Osim njega, moji književni uzori su Džojs, Garsija Markes, Ačebe, Toni Morison, Judžin Onil, Selimović, Tven, Ćopić.
A Tolstoj?
U ovim vremenima surovih ratova i užasne mržnje koja se propagira na društvenim mrežama, biram da pamtim njegove stavove iz poznog života o nenasilnom otporu i pacifizmu. Uticale su na Mahatmu Gandija i Martina Lutera Kinga, a i danas predstavljaju temelj filozofije koja se zalaže za mir. I kod Mana i kod Bernharda bih izdvojila njihov otpor nacizmu, pogotovo Manov čuveni govor “Apel razumu.”
Gdje Vam je ugodnije, u danima ili u noćima?
Danima. Volim jutra, prirodnu svjetlost i užurbanost dana.
Zašto se ljudi zaklinju?
Da bi bili ubjedljiviji onda kada znaju da to nisu.
A zašto proklinju?
Iz nemoći i primitivizma.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Da ne živimo kao zvjeri, jer čim oni izostanu, mi smo spremni na zvjerstva. Pogledajte diskurs na društvenim mrežama i u komentarima ispod vijesti, da vidite kako se ljudi ponašaju kad nemaju strah od kazne.
Kome vjerujete?
Ljudima koji su mi dokazali da su prema meni iskreni i otvoreni i ljudima koji su dokazali svoj integritet.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
Žoana Miroa. Vasilija Kandinskog. I Pavela Filonov. Otkrila sam ga na izložbi ruskih surealista u Madridu i zaljubila se u njegove radove. Umro je od gladi tokom opsade Lenjingrada.
Kurosava ili Bergman?
Đuzepe Tornatore, Oliver Stoun i odnedavno Kristofer Nolan. Gledala sam “Openhaimer” dva puta, a zatim i neke emisije koje su analizirale rediteljske postupke u tom filmu i pomogle mi da shvatim mnoga rješenja koja promaknu laičkom posmatraču. Inače mi je omiljeni film “Novi bioskop Paradizo,” a prije nekoliko godina sam se zaljubila u “Nebrasku” Aleksandra Pejna. Ranije sam bila veliki filmofil; danas više gledam serije.
Kako danas izgledaju zablude iz Vašeg detinjstva?
Neke simpatično, neke tužno.
Začin?
U Francuskoj, gdje trenutno živim, sam u samoposluzi pronašla gotovi začin za salatu koji sadrži razno aromatično bilje, sušeni paradajz, sušene masline i bijeli luk. Kad ga iskombinujem sa domaćim maslinovim uljem i malo soli, i najobičnija lisnata salata postane delikates. Inače ne volim da kuvam, ali sam naslijedila recepte za torte od mojih baka i prilično se izvještila s njima.
64?
Šah sam igrala kao djevojčica sa mojom najboljom drugaricom Ninom. Kasnije sam izgubila interesovanje jer sam uvidjela da nemam koncentraciju i strpljenje da promišljam toliko poteza unaprijed. Divim se svakome ko umije tako da razmišlja.
Vaši strahovi?
Kao svaka normalna majka, brinem za sigurnost svoje djece, a plaši me zdravlje u starosti. Ne plašim se smrti, ali se strašno plašim starosti u kojoj bih mogla biti nemoćna da brinem o sebi, nepokretna ili dementna.
Čega se stidite?
Primitivizma i nacionalizma koji su uzeli toliko maha na savremenom Balkanu.
Praštate li?
Gotovo uvijek, ali mi u nekim situacijama treba vremena da dođem do toga.
Tražite li da Vam se prašta?
Tražim od sebe da se ponašam tako da nikad nikoga svjesno ne povrijedim. Ukoliko pogriješim, ne predstavlja mi nikakav problem da se istinski pokajem i da se izvinim. Ako ni to nije dovoljno, onda me ta osoba očigledno ne poznaje dovoljno dobro da bi znala da sam dobronamjerna i prihvatam da ona neće biti dio mog života.
Čime se ponosite?
Svojim mužem i djecom.
Ko Vas je razočarao?
Ljudi koje sam smatrala prijateljima i voljela kao rođenu braću ili sestre, a koji su iz mog života izašli, a da nisu ni trepnuli. I ljudi koje sam cijenila, a koji su se pokazali kao sasvim lažni.
Koga ste Vi razočarali?
Vjerovatno svakoga ko je imao sliku o meni koja nije odgovarala mojim stvarnim vrlinama ili kapacitetima.
Čemu uvijek dajete prednost?
Porodici. I ličnom integritetu.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Kad su mi djeca bila mala. Mnogo sam uživala u njima.
Šta dalje?
Novi roman. Koučing. Srednje godine i starost.
Razgovarao Enes Halilović
