Teatar sjena
Predvečer s balkona motrim atletičare
koji trče nebom ujednačenim ritmom.
Pitam se, da nije zašlo sunce, bi li njihova
mišićava tijela bacala sjene na Zemlju,
bi li te sjene prešle preko susjedovog vrta
i mlohavih bedara neumorno izlaganih suncu.
Na Zemlji
sjena muškarca iza obješene plahte
pruža prelji ruku iz koje viri nit.
Pa reče: Načini gnijezdo!
Ili: Opori gnijezdo.
Ali izgubio se zvuk.
Iza tkanine
zastrašujuće uvećan roj muha prelijeće
provalije neba i zvjezdane gromače.
Kad ponovo promotrim nebo,
vidim da trkači ne trče jednako.
Sada su im neki koraci usporeni,
drugi neuvjerljivo brzi.
Povijaju leđa i njišu glave
kao da slijede zvukove afričkog bubnja.
Afrika u svemiru?
Kao da svemir nema svoju Afriku!
Kontinente koje je preko indiga neba
kopirao na Zemlju.
Marc Chagall
Davor se vraća iz azila za napuštena nebeska tijela.
Udomio je Sunce poput psa.
Vadi ga iz jakne i kaže: Evo, za sada ga držim
u maloj džepnoj svjetiljci.
Zadovoljna, gledam ljubimca u privremenoj kućici.
Suzdržavam se da mu previše ne tepam.
No drugo jutro Sunca više nema.
Tražimo ga u predgrađu, idemo čak do obližnjeg sela,
ali ni tamo našeg ljubimca nema.
Na raskršću ugledam Marca Chagalla kako udomljava
naše crveno Sunce na semaforu.
Polako mu prilazi i pripitomljava ga.
Svakim danom sve više kolonizira san.
No Sunce i njemu odbjegne i lebdi visoko na nebu
sa snovitim bićima, bokorom, svijećnjakom, pticom.
Chagall ga više ne dohvaća.
Eno, već je nad šumom i vrijeme je za obračun
volontera svjetla s pristašama tame.
Marc čeka da dvije ekipe, svaka na svoju stranu,
povuku konopac od lišaja i lišća.
Povijest pušač
Obzor podsjeća na presavijene novine.
A šuma na nagorjeli papir u kojeg omara
omata debla umjesto duhana.
Samo da u nju ne uđu ratnici
i povijest pušač s vijetnamskim sindromom.
Šuma vjeruje da je u slavonskoj ravnici
vatra samo još jedna rashodovana noć.
Kasniš, opominje sat.
Šuma je već rasprodala mrak
i desetljeće kojem nedostaje kutnjak.
Krezuba, loš je svjedok, ima rupe u sjećanju.
U njima vrijeme rezbari misli.
Dok drži dlijeto,
mijenja sve što mi nudi truba
u čiji zvuk sjedam na rubu šume.
I truba sve mijenja.
Još noćas htjela je raspustiti drveće.
No jutros sve opet skuplja, nudi se smislu.
Ne sjeća se da je, neposlušna, ikada isplazila jezik.
Ne vjeruje mi jer mi je odjeća u neredu,
ne znam upeglati stabla
poput ravnih crta na nogavicama.
A jutro je upeglalo sjetu, registrirala je.
Bob Dylan
Tragači za rečenicama, uz Savu, prosijavaju kroz sito
čestice svjetla i imenice.
Iz daljine ne vide je li koji našao poneki zlatni grumen.
Bob Dylan, pjevajući Man Gave Names To All the Animals,
protiskivao je riječi i glazbu kroz sito kasnih sedamdesetih.
Životinje i englesku gramatiku ocijedio je i spremio
u zlato rocka.
Ali što je s biljem? Je li ono sve već u pjesmi imenovano?
Na početku množile su se šume pa su i pjesme nastanjivane piljevinom, šuminim brašnom.
Pile su posvuda ostavljale tragove koštanog praha stabala.
To brašno ulijepljeno je u krevete-kosturnice,
stolice-kosturnice, ormare-kosturnice.
Povijest je postala piromanka, sve češće pali šumu
u solo izvedbi.
No svi su zadovoljniji ako je ruši.
Kad šuma nestane, kupovat ću je kao suvenir.
Poput berlinskog zida.
Možda će se moći nabaviti baš u gradovima,
vidljiva kao prah i pepeo u malim urnama s kraja svijeta
gdje je već sve imenovano.
Mislim da sam našla drvo iz kojeg izlazi Pero Djetlić
Mislim da sam našla drvo iz kojeg izlazi Pero Djetlić.
Ima rupu i škilji iz drvoreda pokraj kojeg prolazim
kada ulazim u Zagreb.
U Držićevoj je aveniji i mašem mu iz autobusa.
No na ulicama ne viđam spomenutu pticu.
Pomislila bih kako ju je netko zatočio
da građani sve više ne nabavljaju ptice-dronove.
Da ne odustaju od običnih ptica
i ne tumače njihovo glasanje kao svemirsku grešku,
očitovanje krivog zemljinog koda.
U drvoredima kućanskih pomagala,
očekivali bi riječ-dvije od nekog aparata
i, ako bi im bio dovoljno blizak, njegov glas
prepoznali bi kao gugutanje.
Kako god, svi drvoredi veliki su arhivi.
U njima lebdi nepisana povijest uzdaha,
predbacivanja, šaptanja.
Ali u njima ipak nije sve.
Iako ne dira drvorede,
Alzheimer guta ptice u ljudima.
On je pogrebno poduzeće,
svakog trenutka pokopa barem neko znanje,
baci zemlju preko trulog sjećanja.
On je rupa u drvetu koju je zaboravio Pero Djetlić
pa se više ne vraća u Držićevu.
Alzheimer je najveće reciklažno dvorište.
Ali on još nije progutao autobus u sjećanju vozača,
pticu koja hoda po zemlji.
Kad stane, otići ću u neki drvored
i tamo se pokušati opustiti.
Zauzeti mjesto lika iz crtića.
Pa makar taj drvored bio i u zgradi.
Možda glavobolja odustane.
Rečenica je agnostik
U Coneglianu žena je ždral.
U širokoj sivoj bluzi prelazi cestu.
Sat nakon nje na istom pješačkom prijelazu
kiša je sijeda.
Jesen zakorači u ljeto u lipnju
i renovira ga u hotel.
Ostat će tu dva dana.
Ponuditi svoje kiše kao konobare i sobarice.
Instalirat će zahlađenje kao klima-uređaj.
Gratis, kako bi zahvalila za smještaj.
Pa ona je poduzetnija od ljeta
i nije ulijenjena poput temperatura
koje se danima samo sunčaju
i ne da im se ni pomaknuti.
Jesen je ušla u lipanj,
lipanj u mene,
ja u razgovor s Davorom u kojem mi kaže:
Tvoja gazdarica je poezija,
A ne ljeto.
Koliko babuški koje ulaze jedna u drugu!
Uđem u hotel u Bellunu i ulazim u san.
Zaspati i sanjati isto je što i ući
u drogiranu sobu, novu veću babušku.
Tu zastajem pred rečenicom
koju želim izgovoriti.
Ona je prvo agnostik.
No kako se u stanju nagnuti, natiskati,
razmaknuti, predozirati izmišljotinama
ili trezveno ohladiti,
jedina me pušta da budem njen bog.
Ujutro kažem: Nisam u Coneglianu,
ali znam da tamo i danas žena-ždral,
žena u babuški, prelazi cestu.
Europa je dementna
Oblak je progutao kvasac za uskršnju pincu.
I dan se širi poput kruha ostavljenog da nabuja.
Europa je dementna, gotovo se ne sjeća
svojih kuća-ptica.
U ratu u Siriji ne zna se kad će koja
prhnuti krilima i odletjeti.
Europa je zbunjena.
Pročitala je da najveća zalagaonica nije na Zemlji,
nego na nebu.
Bog tamo ostavlja oblake i vraća se po njih,
po vjetar.
Usprkos Europljanki koja vjeruje da nema
zalagaonice kao što je sjećanje.
Europa je lakomislena.
Iako je Uskrs, orkestar muha
već je odradio prljave poslove za Zlo.
A ona ga nije ni primijetila.
Čak loše i broji.
Ne zna koliko planine imaju jezika,
a čuje ih svaki put kad joj u kamenu
pucketaju kosti.
Ne razumije jezik izbjeglog Sirijca
koji mi je na buvljaku prodao njemački sat.
Srećom, govor kazaljki ne treba prijevod.
Dementna Europa ipak prepoznaje rosu.
Pokušava je objasniti.
Kaže: To se u snu preznojila livada.
Vrat, kosa, leđa su joj vlažni,
a jutro je hladno.
Valjda neće navući neku upalu!
Samo da u Zagrebu ne stane srce sata.
I da kazaljke ne pokažu tahikardiju,
ne umisle si da su ptice pa ubrzano ne polete,
čudeći se kako su uopće dospjele na mehanizam,
tko ih je tamo pričvrstio.
Zatražio da gone kontinent,
ne daju mu da stane.
Nebeski konopac
Djevojka bere
nevrijeme s obzora
kao da s nebeskog konopca
skida rublje.
Pa ga pažljivo,
dugačkim rukama,
spušta u košaru.
Neka u njoj širi svoje vjetrove,
pomisli.
Neka u njoj, ako već hoće,
udara gromovima.
Dok nosi oluju borikom,
neoprezno staje na kost planine
pa ispada malo nevremena.
Zagrebla je kožu,
no drago joj je što je nije ogulila
o posmrtni ostatak.
Planina je živa
iako iz crnice izviruje
njena potkoljenica.
No crnica je tkivo!
Mijenja se vrijeme.
Dok je djevojka još vani,
prokišnjava strop.
Prokišnjava nebo.
Bog je pod njega
podmetnuo jezera i oceane
kao velike posude.
Otac
Moj otac,
svojim koracima po uvijek istim mjestima,
utabao je put.
Možda je ugažena trava sada gore u egzilu.
Dolazim u očevo dvorište iz svog požeškog stana,
dolazim iz Zagreba, iz Szentendrea, Crikvenice i Berlina
i gledam hoće li se nad njim potraviti nebo.
Hoće li se na njemu pojaviti onaj nestali dio.
Moj otac
oćelavio je Zemlju.
Kolut
Dvaput godišnje prekobaci se sat.
Na početku zimskog računanja vremena
napravi kolut unazad.
Na početku ljetnog radi kolut naprijed.
Te noći dogodi se šezdeset minuta
koje ne postoje.
Sat ih proguta.
Oni koji prate mašu li nam odnekud
ne vide ih nijednim dalekozorom.
Za njihova trajanja karavane noćnih sjena
ne putuju zidovima.
Ni karavane ugaslih glasova
ne prolaze svemirom.
Nijedna kuća ne upali svjetlo,
ne zapaluca električnim jezikom.
Nijedna svijeća ne isplazi voštani jezik.
Ljudima i cijevima ne zakrče crijeva
i nitko ne pomisli na majstora
koji mora popraviti peristaltiku
bez obzira na noć.
U tih šezdeset minuta baš nitko ne pomisli
da su i cijevi ukućani.
U tom vremenu ne rade
noć i njeni plaćenici.
Namnoženi brežuljci obitavaju u krdu.
Barem se tako čini iz visine.
No u tih šezdeset minuta
nitko ne susreće njihovu obitelj.
Nijedan brežuljak,
koji inače govori travom i sjenama,
u izmišljenom satu ne izgovara
ni vlat, ni sjenu. Nijednu riječ.
U tom satu nitko ne gradi
ni s građevinskom dozvolom za svoju rečenicu.
Čak i na seizmički aktivnom tlu
brežuljak ostaje bez mimike i gesta.
Ali kako je vrijeme preskočeno,
tu je i dalje metabolizam sobe.
Uz stol i krevet zastaju odredi fobija.
Parni strojevi i turbine tutnje
iz utrobe kuće.
Radnici za strojevima zore
već pripremaju tkanja svjetlosti.
Sve bolje vidjet će se koža tijela,
koža potkošulje, koža zida.
No i koža neba.
Dojke i slikar
Dok čekam mamografiju,
razmišljam o Rubensovom Rođenju Mliječnog puta.
Prošli tjedan gledala sam ga u Pradu.
Dojenče Herkul, sin smrtnice i Zeusa podmetnut
Zeusovoj ženi Heri, pokušava sisati njeno mlijeko
kojim će zadobiti besmrtnost.
No kapljice iz izmaknute dojke stvaraju zviježđe.
Dok čekam mamografiju,
potpuno zaboravljam kako nebo
čudesno izgovara samoglasnike.
Kako svako jutro rijeka želi ispričati sagu
o nebeskim tijelima
pa nagovara ravnicu da pripovijeda i ona.
Lisicu, maglu i koga god sretne
potakne na literarni iskaz.
Dok čekam snimanje,
u telefonskom razgovoru spominjem noćno nebo,
ali ne i sliku iz Prada i mliječne božicine dojke
o kojima mi se ne govori.
Ne spominjem spokojno lice Rubensove supruge
Helene Fourment naslikano kao Herino.
Dok čekam,
glas mog muškarca dopire iz mobitela i kaže mi:
Znaš, gledao sam dokumentarac,
čitav svemir strukturiran je u stablo.
Dok čekam mamografiju,
pokušavam zamisliti bolesni dio u nečemu što ima
tako razgranat oblik, no ne ide mi.
Možda sa Zemlje dobro ne vidim pregorjelu žarulju,
defekt, u toj kompliciranoj lampi.
Mliječni put, odnedavno, vidim čak i danju.
Requiem
Mislila sam, danas neću više o ogradama.
Danas u Wiener Neustadtu neću se baviti žicom.
Odmičem se od Mađarske, od pomisli na željeznu zavjesu.
Zavjesa ne bi trebala biti ograda, a ipak, katkada je ograda.
Ona željezna i nije priječila prodor u zemlju,
nego izlazak van.
Bez obrambene namjene, vjerujem, ograda je zloćudna.
Svaka ograda barem je malo zloćudna.
Herbert hrvatskim piscima pokazuje Wiener Neustadt.
Dovodi nas u crkvu u kojoj je prvi put izveden Mozartov Requiem.
Dok smrti pružam nevidljivi par ruku,
onim vidljivim fotografiram slova.
U dvorištu kašlje lišće i vjerujem, vjeruješ, vjeruje,
tim napinjanjem hoće izbaciti tuđe duše iz tijela.
Već mu je prisjeo život drugih.
Njegovi preci u porama imaju zapisan trenutak u kojem se smrt nastanila u Wolfgangu, baš kako se nastanila u žici.
Nisam kanila govoriti o ogradama, ali nisu li kob i smrt
nizanje žice preko notnog papira?
Nisam kanila govoriti o ogradama, barem danas.
Ali nije li početak skladanja Requiema prvi stup u ogradi
između kompozitora i života?
Prikaz smrti kao kostura s kosom pojavio se u četrnaestom stoljeću,
a kasnije joj je nadjenuto i ime Kosac.
Smrt je poljodjelac, loše vidi, nagluha je, pa ne zna kad pokosi žito,
kad one koji o njemu pričaju.
Sije pa ore košmare u Mozartu kao da priprema zemlju.
Ona priprema kompozitora, ali ne za žito,
nego za usjev u d-molu.
No odviše nestrpljiva da čuje kraj Requiema, ne suzdržava se
uzeti mu tijelo kao otkos.
U crkvenom dvorištu u Wiener Neustadtu vidim je kako baca
svoje sjeme u žive,
istresa ga iz šake kao da hrani ptice.
Dok to radi, čini se da daje,
a ne da se sprema uzeti.
Pravi poljodjelac za to vrijeme pjeva na obližnjem polju,
vjerujući da doziva kišu.
Dati glas kiši, isto je što i obratiti se životu.
U tome ne bi bilo ništa sporno da odjednom ne počinje
zvučati drukčije.
Seljak koji sije, ne primjećuje da je netko drugi već posijao
u njemu.
Ušutkavanje zime
Sjena poštanskog sandučića jutros se
pojavila na zidu.
Iz nje sam već tri puta praznila poštu.
Uzela račune, oceane i kontinente.
Zatvorit ću prozor, kaže on.
Dok ručamo, zima mora šutjeti.
O svodovima
Budim se pod zvjezdanim svodom.
Pomislim kako mravi žive pod svodom od lišaja i mahovine.
I trepavice su svod koji oko pod njima ne vidi.
Ali vidi tuđe oko.
Slova se koprcaju pod niskim svodom knjige koja se sklapa
i stješnjuje, može se dodirnuti.
Slova, da nisu već sprešana, mogla bi razmisliti
je li se svod spustio zbog malaksalosti, pada imuniteta,
osjetiti temperaturu uveza.
Svod se može saviti i od graje.
Oblikovati od Fuge u c-molu.
Od istina i laži.
Ako se dogodi u unutrašnjem prostoru, on se zove strop.
Običan strop se u rječnicima ne definira kao vrsta svoda.
Ali tko garantira da nebeski svod nije ravan?
Ili da ga oni što tope kovine neće izravnati.
Ionako se na trenutak presijava poput srebra.
U sljedećem nalikuje limu potamnjelog tanjura s Britanca.
Nebo je cink.
Gle kako je nebo sivo, uzdahnuo je jučer popodne sijač
i poželio završiti posao prije kiše.
Probudila sam se na mjesečini.
Prije no što ponovo zaspim, zamišljam kako će
u sljedećem tisućljeću izgledati osvijetljeni kostur neba
čiji dijelovi se ne nastavljaju jedan na drugi.
Je li nebo uopće jedno tijelo s obzirom na toliki razmak?
Kako se ono giba?
Upravo je zakoračilo u zoru.
Ni ne pokušavam odgonetnuti kojoj ljudskoj kosti
odgovara pojedina zvijezda.
Izbor načinila Danijela Jovanović
