Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je dvadesetak pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga. Priredio je antologije Hrvatska mlada lirika 2014. i The edge of a page: young poetry in Croatia (2019). Bio je urednik u Zarezu i Quorumu, sada suuređuje portal Kritika-HDP. Bio je stipendist dvadesetak rezidencijalnih programa, među kojima su Civitella Ranieri, LCB, Récollets-Paris, Lyrik Kabinett i DAAD Berliner Künstlerprogramm. Predsjednik je Goranovog proljeća. Nagrađivan je hrvatskim i međunarodnim nagradama za poeziju, prozu i esejistiku. Knjige su mu prevedene na desetak, a tekstovi na više od trideset i pet jezika.
Šta je to riječ?
Cigla. Nešto čime se gradi, spaja i razdvaja, ali i razbija. Temelj, ali na mnogo široj osnovi od one atomističke. Da je kršćanstvo stalo na „u početku bijaše riječ“ možda bi i imalo nekog smisla. Ovako, morala je doći književnost.
Marko?
Po jednoj verziji, dida. Posve u pučkom kanonu, prema kraljeviću. Preciznije, prema onome: „pola pije, pola šarcu daje“. Ali sasvim je moguće i da je ime izabrala majka, a dida kasnije samo podmetnuo taj deseterac. Inače uopće nije bio deseterački tip.
Prva riječ koju ste izgovorili?
Ne pamti se. Ali se dobro pamti, što sam i sam imao prilike čuti na jednoj snimci s kućnog kazetofona, da sam znao do u beskonačnost ispucavati jedno te isto pitanje prstom upirući u svijet oko sebe: šta je to?
Vaše prve igračke?
Bio je jedan plišani panda, ogroman. Još uvijek je, zapravo, tu, samo je mnogo manji. Zatim oružje vlastite proizvodnje. Ja sam armijsko dijete.
Vaše igre?
Tarzana, rata, franje. Samo da nije sport.
Kao dijete željeli ste da postanete?
Radnik. Bio sam opsjednut radnicima, bilo kime u radnoj odjeći, alatima, građevinskim strojevima. Nisu me mogli odvojiti od gradilišta, od izloga Metalke.
Prvo slovo koje ste naučili?
Ne znam, ali znao sam čitati dosta ranije nego što sam sa šest ipo godina krenuo u školu. Točno se sjećam trenutka kad sam naučio čitati, kad mi je koncept postao jasan, kako se slova, koja sam znao od ranije, povezuju u smislenu cjelinu, kako čitava stvar funkcionira. Bilo je to pred jednom trafikom na splitskim Blatinama, koja je nosila natpis „Vjesnik“.
Šta Vas je rastuživalo?
Bio sam melankolično dijete, rijetko baš tužno. Vjerojatno uobičajene stvari.
Otac?
Niži oficir JNA, vojni pravnik. Čitao je, slušao rokenrol. S nekih osam godina pozvao me do prozora pred kojim se čovjek upravo ustrijelio u glavu, da mi „pokaže kako izgleda mrtav čovjek“.
Društvo u djetinjstvu?
Ulica, vrtić. Imao sam dobro društvo. U vrtiću su mi jednom olovkom umalo iskopali oko, dugo sam nosio grafitni trag ispod kože. Ali volio sam također provoditi vrijeme na drveću, u krošnjama. Kostelama, borovima, čempresima. Nedavno sam nakon dugo vremena ponovno pročitao jedan esej Danijela Dragojevića koji govori upravo o tome, o provođenju djetinjstva u krošnji. Puno sam vremena gore proveo.
Prvi bicikl?
Modro-žuti Rog. Također se točno sjećam trenutka kad sam shvatio kako funkcionira, uzbuđenja, želje da se sam krećem. Malo je takvih trenutaka koje pamtim. Možda su čitanje i bicikla zapravo uopće jedini.
Prva lopta?
Nisam bio od lopti.
Šta je bilo najteže u školi?
Pokoriti se. I progutati nešto što sam smatrao nepravdom.
Učiteljica?
Moja prva učiteljica zvala se Marija Rubinjoni. Samo jedan razred išao sam u tu školu, s imenom narodnog heroja Ranka Orlića. Nisam bio u rodnom gradu čitavu godinu, no upravo sam jučer prolazio pored te škole i razmišljao o Mariji Rubinjoni, gdje je, je li još živa. Nadam se da jest, nije to bilo baš toliko davno.
Predjeli Vašeg djetinjstva?
Split, more, krš. Alepski borovi. Davno sam shvatio da je moj zavičaj Mediteran, sveden otprilike na intenzitet svjetla, more, vrstu kamena i vegetaciju. Uopće me ne zanima je li to Dalmacija, Apulija, Grčka, Mala Azija ili Azurna obala. ’87. godinu proveli smo, po prekomandi, u Zagrebu. Bila je to godina Univerzijade, Zagreb je blistao. Zbog tog preseljenja jako je dobro pamtim.
I moje djetinjstvo obilježio je Martin Krpan…
Obitelj mog oca je slovenska. Baka primorka s Krasa, iz istog mjesta kao i Srečko Kosovel. Dida iz Dolenjske. Čitao sam Levstika rano, a još prije mi je prepričavao te priče. To je bila spona između njegovog vlastitog, potom očevog, i mog dječaštva. Kao i, na primjer, Veli Jože. Ilustracije iz našeg kućnog izdanja Martina Krpana, ne sjećam se više čije su, također su me se bile duboko dojmile. Martin koji nosi čitavu onu vrećama soli pretovarenu kobilu…
Da li ste pisali ljubavna pisma?
Nisam. Samo neobavezne poruke afekcije, koje je nisu izražavale u doslovnom smislu.
Srećete li danas Vaše prve ljubavi?
Da, bila je to kolegica iz vrtića „Veselin Masleša“ u Maslešinoj ulici. Eto, to me rastužilo – kad su se preselili, i ona je prebačena u drugi vrtić. Jednom su nam poslije došli u posjet, čitav vrtić iz drugog kvarta.
Vaš nadimak iz škole?
Zvali su me Pogi, kao i oca mi. U gimnaziji Poga.
Šta ste čuli o Vašim precima?
Malo znamo o onim daljima. Bili su seljaci, siromašni, dalmatinski i slovenski. Jedan didin brat poginuo je u Partizanima u Kočevskom Rogu, drugog su, SKOJ-evca, gurnuli pod vlak kad je krenuo ustanak.
Preci koje ste sreli?
Djedovi i bake, s kojima sam odrastao. Mamini, Dalmatinci, su oboje bili knjigoveški radnici, radili su u štampariji Slobodne Dalmacije. Očev otac bio je oficir JRM, baka je prvo radila u vrtiću, poslije se selila s didom.
Rodni grad?
Split. Jako volim ono što bi mogao biti. Malo i ništa držim do onoga što trenutno jest.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
Nikad nisam dobio pravu, čitavu plaću. Od studentskih dana radim honorarno.
More?
Mediteran, njegova klima i pejzaž, su nešto što mi najviše nedostaje kad nisam blizu. Sjeverna mora mi ništa ne znače. Oceani su, opet, posebna priča.
Jezero?
Nešto samo naizgled zatvoreno, čvrsto omeđeno. Višestruk (id)entitet, komunikacija u svim smjerovima. Volim ih, doduše, više u apstraktnom smislu, kao koncepte. I usput, kao razglednice. Pokušao sam se time baviti u istoimenom ciklusu, ili poemi, kojoj ću se, nadam se, nekad još vratiti.
Da ste u prilici, šta bi upitali Bokača?
Točnu adresu.
Šta se krije u Homerovom djetinjstvu?
Igra, kao i u svakom drugom. Znatiželja, žestokog zamaha.
Šta upamtiti od Tolstoja?
Velikog inkvizitora.
Mirko Kovač?
Najviše volim njegove eseje i fragmente, rasuti teret. Scenarij Lisica je izvanredan. Nakon što sam se, nakon nekoliko pokušaja, uspio probiti kroz početak Vrata od utrobe, koji predstavlja manje-više sve što ne trpim u domaćoj prozi, morao sam priznati da je to velik roman. Mnogo su mi, općenito, draže izvorne verzije njegovih tekstova nego kasnije redakcije.
Kiklop?
Jako sam ga volio u gimnaziji. Posebno onu uvodnu sekvencu, i čitavu priču o Maestrovom treningu za samoubojstvo pišanjem na žice dalekovoda. I sam čin, naravno.
Glembajevi ili Vučjak?
Još raniji dramski tekstovi. Kraljevo.
Simfonije?
Iako veliki poštovatelj Krležine prozne rečenice, nisam pretjerani ljubitelj njegovog stiha. Balade, svakako, pred Simfonijama…
Šolohov?
Osim nekih sekvenci i karaktera iz Tihog Dona, slabo ga se zapravo sjećam.
Gotfrid Ben?
Ozbiljan pjesnik. Stanovao sam u Berlinu preko puta jedne od njegovih ordinacija. Rado citiram njegovu pjesmu „Što je zlo“.
Selindžer?
Jako su mi važne bile njegove priče, i još su. Svako toliko ih iznova uzmem.
Kosovel?
Dugo je za mene bio jedni pjesnik. Slučajno sam, preko nekog punk benda, čuo za njega u gimnaziji, i kupio na buvljaku knjigu. Integrale. Promijenila mi je ta knjiga život, osvijestila mi materijalnost jezika. To je bila prva pjesnička knjiga koju sam pročitao, i trebalo je da odem na studij književnosti u Zagreb da bi pročitao iduću.
Šalamun?
Mnogo sam čitao Šalamuna. Volim tu njegovu nezaustavljivu energiju, ludilo koje frca u svim smjerovima, njegovu nepokornu misao. Često uzimam njegove knjige, pa čitam nasumično, stihijski, dok ne pregorim. I on je čitao moje pjesme, volio ih je, i to mi je značilo. Volio sam s njim razgovarati. Otišao sam jednom i na Žale, da vidim gdje je pokopan. Inače ne držim mnogo do grobova.
Na pustoj prečici. Zastao sam nad ovim stihom.
Prečica je jedan od epitoma ovog vremena. Kada i prečice opuste, to je dobra naznaka da smo u nekakvom dubokom, uzanom ćorsokaku. Na kraju teško da stoji svjetlo.
Na kraju knjige “Ponoćni glagoli” upućujete riječi zahvalnosti fondacijama i Ministarstvu – s tim u vezi, kako tumačite misao Li Tai Pea da su pjesnici uvijek na stepenicama bogatih?
Kad ste dobili neke stipendije, rezidencije i slično za pisanje neke knjige, ugovorna obaveza je obično da njihovu podršku navedete. Osim toga, i red je, jer su vam zaista omogućili financijsku neovisnost, banalno rečeno, vrijeme potrebno za rad na knjizi. Ja sam profesionalni pisac koji ne može da živi od prodaje svojih knjiga. Pa rado i često koristim slične prilike, i na njima sam iskreno zahvalan. Uz uvjet da ništa od mene ne traže, i uz obavezu, prema sebi upravljenu, da zadržim odgovornost da grizem ruku koja me hrani.
Gdje Vam je ugodnije, u danima ili u noćima?
U jednom i u drugom, na dosta različite načine. Opipljivo uživam u danima, na način mačke. Ali me uzbuđuju noći. Upravo pišem jednu knjižicu točno o tome. O noći.
Zašto se ljudi zaklinju?
Iz nemoći. I želje da joj se opru.
A zašto proklinju?
Iz istog razloga.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Neki tome da bi život u zajednici učinili mogućim, a neki da od njega učine pakao.
Kome vjerujete?
Prvoj proleterskoj koja prti uz Igman. Maruni kada kaže: bilo je lakše voljeti te iz daljine. Svojima. Smrti.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
Boschevom.
Kurosava ili Bergman?
Bergman.
Roselini ili Felini?
Felini.
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše detinjstva?
Nevino. Općenito, nisu mi mrske zablude, kao koncept.
Začin?
Odrastao sam manje-više bez začina, soli pogotovo, s tlakašima. Uopće ne registriram neslanost. Začini mog djetinjstva su ružmarin, lovor, origano. Posljednjih godina sam sve više koristim kari i kumin.
64?
Nisam od strukturiranih igara. Odavno ne igram karte, šah, igre na pločama… Ako se inzistira, odem radije protegnuti noge, gledam kroz prozor. Play, da, game, samo iznimno.
Beara, Šurjak, Bokšić, Gudelj, Jarni, Asanović ili?
Nemam blage veze, nogomet me zanima još manje od društvenih igara. Bio sam jednom na stadionu, u Dakru, na prijateljskoj Senegal-Gambija, i namlatili su me par puta, u raznim prilikama, pošteno nogometni navijači, to je sva moja veza s nogometom. I molio bi da više nikad nemam nikakve, ako baš ne moram, ako je moguće.
Vaši strahovi?
Gubitak bliskih ljudi. To da pisanje izgubi smisao. Smrt, borim se s tim.
Čega se stidite?
Izbjegavanja odgovornosti. Manjka ljubavi. Neznanja. Izdaje bližnjih, u bilo kojem smislu.
Praštate li?
Najveću većinu stvari da. Ne beskonačno mnogo puta.
Tražite li da Vam se prašta?
Često. No ne očekujem, i ne inzistiram.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Jesam, možda i suviše. Nisam siguran je li to dobro ili loše. Odnosno, što u ključnom trenutku prevagne.
Šta dalje?
Pisati, kretati se, produbljivati iskustvo svijeta. Naravno, nemoguće je znati kako i dokle. Sada, leći na spavanje. U prvim satima ponedjeljka, 29. aprila u Komiži na otoku Visu. I nadati se bahato buđenju; da će sve to i sutra biti tu.
Razgovarao Enes Halilović
