Marjana Đukić, profesorka je francuske književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Autorka je knjiga Žan Ruse – Teorija romana, U potrazi za romanom, Francuski roman srednjeg, XVI i XVII vijeka i Proizvodnja literarnih vrijedosti. Članica je uređivačkog tima naučnog časopisa Književna istorija Instituta za književnost i umetnost u Beogradu. Oblasti kojima se bavi u nastavi i u radovima jesu francusku književnost srednjeg vijeka, frankofone književnosti, teorija i istorija romana, istorija književnosti.
Prva riječ koji ste izgovorili?
Na početku nije riječ. Pogled je na početku i na kraju. Dodir možda. Riječ dolazi mnogo kasnije. Razmišljam da li bismo progovorili uopšte da nas ne uče riječima.
Vaše prve igračke?
Lutka, slikovnice, kocke od kojih se moglo napraviti više slika…
Vaše igre?
Lastiš je bila generacijska i rodno određena igra sedamdesetih. Bilo je mnoštvo kategorija zapravo sa tim komadom lastiša. Igrali smo i školice, žmurke. Kao dijete želeli ste da postanete? Fascinirala me je riječ književnik, književnica. Govorila sam da mi je majka književnica. Kad sam joj ispričala da sam u punoj ćevabdžinici rekla šta joj je zanimanje, slatko se smijala. Imala sam, dakle, riječ i rezultat, knjige. Proces između ta dva punkta nije bio u mojim razmišljanjima.
Prvo slovo koje ste naučili?
Ne znam, možda M.
Šta Vas je rastuživalo?
Vjerovatno svašta dok nisam ostala u bolnici nekoliko mjeseci, kad sam imala 5 godina. Od tada, od te tragedije i tog užasa, sve ostalo je bilo izbrisano.
Društvo u najranijem djetinjstvu?
Provodili smo mnogo vremena kod babe pa su mi društvo najčešće bile dvije sestre od tetke. Moja sestra je četiri godine starija i u to doba joj nismo bile zanimljive. Bilo je mnogo djece ispred zgrade, kako smo govorili tad. Imam i danas prjatelja iz tog perioda i vrlo su mi dragocjeni. Drugačija su to prijateljstva od onih koja ostvarujemo kasnije. Nema suvišne priče, objašnjenja ko si, odakle si, zašto si donio neke odluke…
Šta Vam bijaše najteže u školi?
Dosada. Čitala sam knjige na oba pisma prije škole pa mi je učenje slova bilo beskrajno nekorisno vrijeme. Teško mi je bilo i da ispunjavam stranice kosim linijama i ostalim vježbama za pisanje. To je razlog zašto nemam lijep rukopis.
Učiteljica?
Na moju veliku žalost, imala sam učitelja. Ne pamtim ništa loše u vezi sa njim ali jednostavno sam htjela da imam učiteljicu. Čak je on u nekom trenutku otišao, ne znam zbog čega, a došao je drugi, opet učitelj. Previše.
Predjeli Vašeg djetinjstva?
U Rožajama, centralna ulica grada, bez mnogo automobila, širokih trotoara. Popodne, mislim od pet sati, bilo je potpuno bez saobraćaja, i onda je sve to postajao prostor za druženje i igranje. Ljeti je bilo najveselije. Dani su trajali beskrajno dugo.
Šta ste čuli o Vašim precima?
Čini mi se da je zajedničko tim pričama da su svi morali da se sele, da su neki odlazili, neki su se vraćali. Umjesto porodičnih mitova mislim da bi bilo zanimljivije da uradim DNK analizu pa da saznam koga sve tu ima.
Preci koje ste sreli?
Moje dvije izuzetne bake. Jedna je bila stabilnost, mudrost i toplina. Druga je duhovitost, sloboda i nježnost. Prva, od oca, otišla je davno. Sa drugom sam imala sreće da se družim dugo. Ona je izvor prvih priča, divno je pripovijedala. Uvijek je bilo humora i veselog duha, a slabiji su pobjeđivali moćne.
Zašto su Francuzi tako ljubazni u Francuskoj?
Francuzi su uvijek ljubazni. Jedna po kontinuitetu velika kultura razvila je način komunikacije koji se formira vaspitanjem. Moram reći da cijenim ljubaznost, olakšava komunikaciju i drži distancu. Danas znam da iza tih lijepih riječi i osmjeha ne moraju da budu ni obrazovanje, ni vrline ni progresivni stavovi.
Ako bi mogli putovati kroz vrijeme, kada bi otišli u Pariz?
Sami početak XX vijeka. Tada je Pariz bio svjetski centar umjetnosti i nauke, internacionalan i otvoren. Mladi Pikaso i majstor Sezan u isto vrijeme su u gradu. Kamij Klodel stvara u to doba. Žid je aktivan, Apoliner, Žari, Meterlink, a književnost na univerzitetu predaje Lanson.
Bodler?
Cvijeće zla je knjiga nad knjigama, završetak jedne duge pjesničke tradicije i početak moderne. Ljudska sudbina najljepšim stihovima ispričana. Najdraži stihovi su mi ultimativni.
O, Smrti, kapetane, čas je! Dižimo jedra!
Ove smo zemlje siti, o Smrti! Da se brodi!
Ti nam poznaješ srca: i zračna su i vedra,
Mada se tama stere po nebu i po vodi.
Okrepi, otrov svoj nam ulij! Toliko žari
Taj plam mozgove naše da znamo samo ovo:
Napred u ambis, u Raj il’ Pakao, šta mari!
Da na dnu Nepoznatog nađemo nešto novo.
(Prevod B. Živojinović)
Kako danas ocjenjujete, koliko je na svjetsku literaturu uticao Bretonov Manifest nadrealizma?
Generalno, avangardni pravci su preispitivali svu dotadašnju umjetnost, tražili su u tradiciji sopstvene kanone, otvarali su inspirativna pitanja, rušili su nametnute granice između književnih i umjetničkih formi. Meni je Dada zanimljiviji pokret, naročito susret sa nadrealistima. Bretonova kompleksna ličnost i raznovrsne aktivnosti izazivaju i danas kontroverze. Subverzivan prema institucijama kulture, stvarao je rijetku moć u književnoj republici, čak je organizovao suđenja, prave procese. Zvali su ga „papa nadrealizma“. Poštujem njegov revolt, ali je njegova autoritarnost zastrašujuća. Manifest nadrealizma jeste produkt epohe, ali ono što ostaje jeste skup izuzetnih umjetnika – Aragon, Dali, Bunjuel, Elijar, Prever, Keno.
Žan Valžan. Kako ga zamišljate?
Pravi romaneskni junak kada su literaturu već počeli da osvajaju rezignirani, indolentni i nemoćni, hoću reći moderni likovi. Od prvog čitanja, preko Gabena kao slavne filmske inkarnacije do recentnog mjuzikla, strepim na isti način. Igra sa Žaverom stvara čudesnu napetost.
Da li nam je danas potrebno da se vratamo Monteskjeu?
Monteskje je osnov modernih država, prvi ustavi i zakoni pisani su na osnovu njegovih tekstova. Možda treba da se vraćamo Persijskim pismima, satiričnom prikazu vlasti, vladara i navika savremenika.
Kako definisati roman?
Mnogo sam papira i vremena potrošila da odgovorim na to pitanje. U knjizi U potrazi za romanom dala sam neke odgovore, a s obzirom na to da profesor Solar, recenzent knjige, nije tražio da se nešto koriguje, vjerujem da sam uspjela da u toj potrazi dođem do romana.
Kami? Kuga ili Stranac?
Stranac. Obje su knjige značajne, ali zbog ljepote stila, muzikalnih rečenica, lirskih opisa mediteranskog sunca, l’Etranger.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
Ne znam. Bilo mi je važno da imam sopstvena primanja kao jedan ostvareni stepen nezavisnosti.
Gdje Vam biješe ljepše, u danima ili u noćima?
Volim trenutak ponoći. Jedna mala pauza između dva dana. Čaša viskija, tišina.
Grad?
Nica je grad gdje bih mogla da provedem život. Tamo sam pisala knjigu. Sa svih prozora, iz biblioteke, iz stana, iz neke kancelarije, pogled je plavetnilo. Čitavi grad je okrenut ka moru. Pijaca knjiga, pijaca cvijeća, čuvena Engleska promenada, plaže, uređen gradski prevoz, aerodrom par autobuskih stanica udaljen, čisto i veselo.
Selo?
Selo Polica pored Berana. To su slike iz ranog djetinjstva. Isto su ljetnje. Blage padine i ravnice su dozvoljavale pogled ka udajenom horizontu. Sunce je dugo zalazilo. Moj stric je dolazio sa porodicom iz Splita u kamp-kućici. Bila je smještena u voćnjaku i bila je fascinantna.
Planina?
Sa sela su organizovani pohodi na planine. Išla sam ali nisam bila ljubitelj planinarenja.
Pustinja?
Osim čitalačkih iskustava, nisam posjetila pustinju.
Zašto se ljudi zaklinju?
Da bi im se vjerovalo.
A zašto proklinju?
Zato što su ranjeni.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Čim ih je mnogo, nisu dobri. Dekartova metoda ima samo četiri principa.
Kome vjerujete?
Djeci.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
U kapeli, čuvenoj Sainte-Chapelle, najjači je čulni doživljaj koji sam iskusila. Vitraži anonimnih srednjovjekovnih majstora i danas igraju sa sunčevim zracima beskrajne pustolovine.
Kurosava ili Bergman?
Kurosava.
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?
Kao prototip zablude iz mladosti.
Začin?
Sirće i bosiljak.
64?
Moj ujak je igrao šah. Mi smo naučili kako se koje figure pomjeraju na ploči, ali niko nije otišao dalje. On je strastveno igrao, uz mnogo galame, smijeha, slavlja kod pobjede. Bilo je lijepo gledati ga iako mi sama igra nije bila mnogo zanimljiva.
Vaši strahovi?
Neprijatno mi je od visine. Jednom su me odveli na avalski toranj, stari, i taj napad panike nikad nisam zaboravila.
Praštate li?
Prije zaboravim nego što oprostim.
Tražite li da Vam se prašta?
Trudim se da do toga ne dolazi.
Čemu uvijek dajete prednost?
Zadovoljstvu.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Sad kad sam se podsjetila mnogo toga, teško.
Razgovarao Enes Halilović
