Blog
Sunce i garež
***
Ograde. Plakati. Reklame. Vešernice.
Šupe – raznog otpada grobnice.
Svetli nebeska plava dubina.
Barake. U njima prijatno. Tišina.
Ogledala. Komode. Poneko kanabe.
U tapetama stenice. Na stolu bubašvabe.
Vise abažuri. Tavanice zamagljene.
U predsoblju leže lenjive žene.
Muževi na poslu. U kuhinji starice suve.
Svuda naokolo vrte se dosadne muve.
SONET
Plavi se daljina, plave se šuma i polja,
Gleđ jezera svetluca, kao da je od čelika…
Jorgovan cveta, već belasa se topola.
Podne. Sunce. Garež. Bol velika.
U parku se klinac na brezu popeo,
Lomi grane. I još jedan detalj živi:
Pijanac u ritama, nad njim kosmos ceo –
Poderan, neobrijan, kao golub sivi.
Pas Postrel kraj njega se stvorio.
Polokao bljuvotinu, i sam se napio.
I, najednom, poče nepseći da zavija…
Takav vam je pejzaž gde živim i ja.
Muž na poslu, soba–zatvor, nigde ljudi,
I dosada, dosada, prosto da se poludi.
O autoru Igor Holjin
(1920 – 1999) Rođen u porodici carskog oficira. Otac, koji je u građanskom ratu bio na strani crvenih, umire posle rata od tifusa. Teško detinjstvo završava u dečijim domovima seleći se iz mesta u mesto. Tridesetih godina dospeva u radnu koloniju u jednom manastiru, odakle, zbog gladi, beži ne zna-jući kuda. Besprizornik. U otadžbinskom ratu od po-četka do kraja. Dva puta ranjavan. Bio je istaknuti ruski pesnik, jedan od tvoraca baračke škole poezije. Lianozovac od 50-tih godina. Tih godina piše knjige: Stanovnici baraka, Kosmički stihovi, a do kraja 70-tih još dve knjige stihova. Godine 1974. umire mu žena na porođaju, i dok mu je dete bez staratelja, punih sedamnaest godina ne piše stihove. Pesnik avangardista čija se poezija oslanja na „oberiute“ – Harmsa, Vvedenskog i Olejnikova. Pi-sao slobodnim stihom, jezikom bogatim humorom, kalamburom, igrom reči, pop-art kolažom i konceptualizmom, nastojeći da poezijom otkrije lice i naličje stvarnosti. Pisao od 1949. godine, a prva mu je knjiga izašla u Parizu 1989, nešto kasnije i u Moskvi. View all posts by Igor Holjin