Proza

Dve priče

 

Uberi dan

 

Nisam od onih koji na javnim mestima uživaju u gužvi. Iako sam ranoranilac obično u kupovinu odlazim kasnije. Da izbegnem masu. Ipak, postoji jedno mesto, i jedan dan, gde odlazim mnogo ranije. Gradska pijaca, petkom. Uživam u veselom nadmudrivanju prevejanih kupaca i paora. Satima žongliram između tezgi i pažljivo biram robu. Ne cenkam se. Više me interesuju lica seljaka. Mnogo govore o svakom čoveku ponaosob. Slab sam na starije. Prevare svitanje, ali ne i prekratak dan. Na njihovim licima prepoznajem one koji su tog jutra svojom rukom brali paradajz, iz zemlje vadili krtolu, čupali luk. Prezirem prekupce.

Ovog petka malo je drugačije. Nedaleko od tezgi zastajem kod neobičnog, starijeg, pogrbljenog čoveka pognute glave. Nepomično stoji blago naslonjen na bočni zid trafike. Na njemu iznošeno odelo, ispod sakoa košulja prevrnute kragne. Koščate ruke lagano podrhtavaju. Prsti kvrgavi sa iskrzanim noktima. Preko desne ruke okačeno pet vezova belog luka. Neprimetno nakrećem glavu da razaznam lik. Izborano lice govori mnogo. Svoju robu ne nudi kao ostali. Ćuti i čeka. Ljudi ga redom zaobilaze. Stojim i posmatram ubogog, istrošenog starca. Razmišljam. Luk mi nije potreban. Žena ga kupuje kod komšinice. Svežeg, direktno iz bašte. Ipak, belog luka nikad na odmet. Odlučujem u trenu. Kupujem sve!

Ne uspevam da oslovim starca jer pre mene uleću dve uniformisane spodobe. Preprečuju mi put. Njemu pokazuju službene značke. Komunalna milicija. Vidno preplašenom senioru podrhtava brada. Oštro, povišenim tonom, obraća mu se mlađi i kočoperniji komunalac:

  • Idemo čilageru, ličnu kartu na sunce! Dobro ti znaš da je u gradu zabranjena

ulična prodaja izvan plaćenih tezgi. Sklanjaj taj luk i tutanj! Ali, pre toga ne mrdaj dok ti kolega ne ispiše ‘čestitku’. Za tebe, eto, neka bude s popustom. Dve hiljade dinara – zajedljivo izgovara mlađahni moćnik, neosetljiv na vremešnog ‘prestupnika’ koga guši zaparloženi kukavni život.

Sve to posmatram iz neposredne blizine. Uskačem istog trena. Uvek sam za poštovanje zakona, ali ne dozvoljavam da mi ovakvi ispadi pokvare dan. Za spas ubogog starine odjednom sam spreman i da lažem.

  • Čekajte gospodo, molim vas! Pogrešili ste. U ovom slučaju se ne radi o

nelegalnoj prodaji. U pitanju je donacija. Ovaj allium sativum, posebne sorte Sultop, predviđen je za važnu laboratorijsku obradu. Sa dotičnim gospodinom sam dogovorio da me danas sačeka ovde sa uzorcima – ozbiljno izgovaram komunalnim policajcima, a prema starcu okrećem glavu i šeretski namigujem.

Svi redom gledaju me zabezeknuto. Stariji komunalac prestaje da piše. Unezveren starac ne diše. I dalje stoji kao ukopan. Mlađi silnik je nepoverljiv. Insistira na kazni. Prisiljen sam da igram igru do kraja.

  • U redu gospodo, ja ću da platim kaznu. Koliko? Prijavu, molim vas, naslovite

na Srpsko ministarsvo poljoprivrede kako bih mogao da pravdam trošak.

Stariji povlači mlađeg za rukav. Uspeo sam. Odlaze. Deda mi automatski pruža vezove. U dlan mu utiskujem već pripremljenu novčanicu od dve hiljade dinara. Potpuno zbunjen refleksno je stišće drhtavim prstima i odmah pruža natrag. Rukom mu blago poklapam šaku. Zamuckujući jedva uspeva da procedi:

  • Zaboga gospodine… Ne treba… Previše je…
  • Neka bude tako dobri čoveče. Moja je odluka. Želim da mi život i dalje bude

lep i smislen. I neću da se pokajem kada jednom budem stavljao tačku na kraju rečenice.

Zahvalno mi poklanja smešak. Uštedeo sam mu muku i spasio dostojanstvo. A, dostojanstvo nema cene. I nije na prodaju. Vezove luka trpam u kesu i hitro nestajem u pijačnom mnoštvu. Žena me kod kuće ne pita ništa. Već smo dugo u braku.

Sledećeg jutra na ulaznim vratima oglašava se zvono. Poštar s preporučenom pošiljkom. Iznenađen sam. U pismu ček na popriličnu sumu. Isplata zaboravljenog i već odavno preboljenog honorara. Daleko sam od sujeverja i nesklon verovanju u čarobnu moć narodnih poslovica. Otac me često izluđivao uvek istom: “Sine, baci niz vodu, srešćeš uz vodu!”

Iskreno, posle svega postajem sumnjičav.

allium sativum –  lat. beli luk

čilager – šatr. stariji čovek, starkelja

 

 

Živ – mrtav – živ

 

Zbunjen stojim na raskršću bez putokaza. Zaustavljen nekom neobjašnjivom silom, neodlučan u izboru smera. Gde da krenem? Levo, desno, možda dalje napred… Ili da se vraćam? Odjednom primećujem kako je put prilično izdignut. Uokolo blaga, pomalo misteriozna, izmaglica. Automatski usmeravam pogled prema dole. Kao da gledam s visećeg mosta. Ukazuje se kristalno čista slika – jarko osvetljen total moje spavaće sobe. Daljinski dirigovan snimak s profesionalnom kamerom pričvršćenom na dron. Moj dvojnik, zgrčenog lica, leži u krevetu. Jorganom umotan do brade. Oko njega najuža porodica, listom uplakana. Polovina se klati u posmrtnoj molitvi. Čudna slika. Kršten čovek, a prizor liči na jevrejski Kadiš žalobnika. Brzo shvatam zašto nema oznaka na putu. I da na raskršću ne zastajem vlastitom voljom. Moj dvojnik i ja smo jedno. Na umoru sam i čekam raspored.

Pred očima mi se polako nižu slike iz detinjstva. Prelistavanje teče dalje sve brže i brže. Kod puberteta telo mi protresa lagana jeza. Kopnim u beznađu iskrivljene stvarnosti. Gubim ravnotežu. Moja prva boginja je nemilosrdna. Ne gleda me i mučki odlazi bez reči. Sledećih nekoliko toplih slika prožimaju me kratkotrajnom milinom. Potom nastupa prava papazjanija: Čkalja i Mija u Servisnoj stanici i Građaninu pokornom, Bitlsi, Rolingstonsi, košarka, vojska, neprevaziđena Aba, plejada divnih prijatelja i onih lažnih punih žuči i zavisti, Beč – muzej Albertina i impresionisti, Bob Dilan, gitara, ljubavi s patnjama i bez njih, ženidba, deca, krediti i prvi auto, rastava, teška saobraćajka, raspad Jugoslavije, zlo i mržnja, bratoubilački rat, Lordan Zafranović, penzija i… Starost! Neopisiva zavrzlama.

Promiču hiljade kvadrata dugometražnog, nemog filma smeštenog u tek nekoliko nanosekundi. Opet, sve se čini, manje haotično nego ovih poslednjih trideset godina. Vreme laži sa ubitačnim internetom i društvenim mrežama gde zauvek prestaje lepljenje poštanske marke na rukom adresiran koverat. I željno očekivanje odgovora kad rastu strahovi, strast i svemu daju poseban pravac. I draž. Hvala životu što me naučio da ne mrzim. Naprotiv, udahnuo mi je ljubav u svaku poru mog bića. Zadovoljan sam prikazanim filmom. Posebno insertima potisnutih slika iz trenutno krhkog sećanja. Život me nije izneverio. Spreman sam da krenem u smeru prema zasluzi. Prijatno treperenje obuzima mi celo telo. Osećam posebnu radost u vezi onoga što tek dolazi. Nazirem nešto veličanstveno i uzbudljivo. Nešto mi nalaže da nastavim pravo. Odluka je trenutna. Krećem. Odjednom stanje inhibicije. Odrvenjuju mi noge. Već pri drugom koraku. Čudna sila me okreće i usmerava nazad. Iza mene nestaje most. I raskršće u izmaglici. Ne hodam. Lebdeći se spuštam u spavaću sobu. Moj dvojnik pruža ruke. Grli me čvrsto. I ne pušta.

Naglo otvaram oči. U neverici šaram pogledom po sobi. Tražim onu sliku. Umesto pređašnje beline prigušena svetlost lampe u ćošku. Hladan dlan pritiska mi čelo. Polako dolazim sebi.

– Odlično mili, nemaš više visoku temperaturu. A, evo, upravo su stigli i laboratorijski nalazi. Bogu hvala, nisi pozitivan na Covid-19. Samo si zakačio jači nazeb – zadovoljno se smeška žena pružajući mi šolju toplog čaja.

Došao sam na početak. Tačnije, vratio se tamo odakle sam krenuo. Odlučan da svedočim o čudesnoj promeni svesti i spremniji za putovanje u nešto novo. Naravno, kada za to dođe pravi čas.

 

author-avatar

O autoru Dušan Savić

Rođen je 21. Avgusta 1952. godine u Banjaluci. Prva priča objavljena mu je u dnevnim novinama Politika, marta 2007, potom, banjolučki izdavač NEZAVISNE NOVINE, objavljuje zbirku kratkih priča „Sedlo - Banjaluka iz kofera uspomena“. Roman „Bečki točak“, (izdavač Treći Trg-Beograd) objavljen je prvo na srpskom (2009), na nemačkom kod austrijskog izdavača United–p.c. Verlag; Neckenmarkt (2012) na makedonskom jeziku, kod izdavača Almanah iz Skoplja (2015) i na poljskom kod izdavača K.I.T Stowarzyszenie Żywych Poetów iz mesta Bžeg (2019). Roman je bio predložen od strane Ambasade Republike Srbije u Austriji za književnu nagradu Miloš Crnjanski (2010). Sledeći roman „Porajmos“ objavljuje beogradski izdavač Laguna, a isti je bio u najužem izboru za književnu nagradu Miroslav Dereta (2013). Objavljen je na makedonskom poljskom jeziku (2016) i na turskom kod izdavača Yeditepe Publishing Editing Distribution Co. Ltd. iz Istanbula (2021). Trenutno je u pripremi nemačko i englesko izdanje. Po motivima romana, u režiji Gorčina Stojanovića, snimljen je kratki igrani film istog naslova (2019). Roman „Među živima“ objavljuje Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo (2015), kao i nemačko izdanje, pod naslovom INTER VIVOS, u ediciji austrijskog PEN Centra (2018). Novi roman „Međustanica Lisabon“ objavljuje beogradski izdavač Dereta (2017) i nalazio se u najužem izboru za književnu nagradu Udruženja književnika Republike Srpske (2018). Somborska Gradska biblioteka, Karlo Bjelicki, objavljuje zbirku priča „Glavnom ulicom“, koja se takođe nalazila u najužem izboru za književnu nagradu Udruženja književnika Republike Srpske (2019). Na konkursu za kratku priču Simha Kabiljo, Židovske kulturne scene Bejahad iz Zagreba, dobio je svoju prvu književnu nagradu za kratku priču „El Bahar“ (2009). Piše i pesme. Prvu zbirku pesama „Kamenje govori“ objavio je za bugarsku izdavačku kuću Svetulka 44, u Sofiji (2006). Poezija i proza su mu objavljivane u više domaćih književnih časopisa, kao i antologija na nemačkom, poljskom, makedonskom i češkom jeziku. Autor se bavi i prevođenjem. S nemačkog na srpski jezik prepevao je pesme austrijskog književnika Gerharda Blabolla. Dvojezičnu knjigu „Des is´ Wien – To je Beč“, kao njihov zajednički projekat, objavljuje austrijski izdavač Verlagshaus Hernals, Wien (2015). Naslovi Dušana Savića promovisani su u Beogradu, Somboru, Banjaluci, Beču, u Češkoj Republici (Beroun, Prag, Tetin, Krakovec) i u jedanaest gradova Poljske (Varšava, Krakov, Mlawa, Tarnow, Brzeg, Radzanow, Osvjenćim i drugi). Član je Društva književnika Vojvodine, Udruženja književnika Republike Srpske i austrijskog PEN centra. Živi i stvara u Beču i Somboru.

Back to list

Iz rubrike