Drama u 13 slika.
Lica:
MILICIONER
MARIJA (20 godina)
MARIJA (40 godina)
BARTOLOVIĆ (milicijski inspektor)
EVELINA ADAM
GLAVONJA
BOLNIČAR
UROŠ (40 godina)
KONOBAR
- SLIKA
Dubrovnik, 1964. Vrt MARIJINE kuće. Puše bura. MARIJA (20 godina) i UROŠ (također 20 godina) vode ljubav u vrtu, iza starog srušenog debla. Ona se jednom rukom drži za stablo drveta a drugom za krhkije stablo to jest njregovu granu. Koliko seks, toliko je njihovo spajanje i koreografija, i borba s vetrom. Ona je okrenuta licem prema Urošu, nogama ga je obujmila oko struka i on je uzima stojeći. Grana pukne i oni padaju na tle. On prodire u nju još nekoliko puta. Svršavaju. Ona se smeje. Oboje su puni testosterona, estrogena, bure i alkohola.
MARIJA:
Mogli smo vratove polomiti.
UROŠ:
Poginuli bi u slatkoj smrti, u grijehu, buduća drugarice Vorkapić. A mogli smo proć i gore.
MARIJA:
Gore od smrti?
UROŠ:
Mrtvi i izbodenih guzica na onom kaktusu?!
(Uroš ustaje, zakopčava se, otresa lišće sa sebe. Seda na trupac. Pali postkoitalnu cigaretu. Marija mu je uzima iz ruke. Povuče dim.)
MARIJA:
Uvijek sam voljela tvoj humor. Umrijeti u grijehu… To zvuči ka neki roman iz roto-štampe.
UROŠ:
Da, tako što bi čitala stroga mršava tajnica … Recimo da je Ksenija, da je riđa, obudovjela i da pati od konstipacija…
MARIJA:
Ti si lud!
UROŠ:
Zasigurno jesam kad te uzimam za ženu.
(Ona sjeda pored njega. Dodaje mu cigaretu. Podiže mu košulju.)
UROŠ:
Što radiš…
MARIJA:
Tražim tvoj madež. Želim ga ispeći cigaretom.
UROŠ:
Ne!
MARIJA:
Nestvaran je. Poput nekog posebnog organizma koji se prilijepio za tebe. Sliči lumparu… Malom lumparčiću koji se prilijepio za stijenu… Mali lumparu, đe si?
(Ona mu zavlači ruku pod košulju. Golica ga. On hitro ustane, ona za njim. Hrvaju se)
UROŠ:
Toliko me želiš?
MARIJA:
Ne želim tebe. Želim tvoj madež!
UROŠ:
Želiš me?
MARIJA:
Da.
UROŠ:
Ponovo?
MARIJA:
Da. Želim se ponovo ševiti s tobom. Imaš neki problem s tim?
UROŠ:
Ne.
MARIJA:
Nešto te straši?
UROŠ:
Ne.
MARIJA:
Opasnosti na poslu?
UROŠ:
Oni se trebaju strašiti, ne ja.
MARIJA:
Straši te brak?
UROŠ:
Hahha, može me strašiti taj križ koji nosiš oko vrata.
MARIJA:
Straši te? Zbilja?
UROŠ:
Ne, zasmijava me. Praznovjerje.
MARIJA:
To je nasljeđe… Nemaš straha? Zbilja?
UROŠ:
Imam. Straši me to što mi se kosa počela tanjiti.
MARIJA:
Da, bit ćeš ćelav i seksi. Za trideset godina. Brine te još nešto?
UROŠ:
Ne, ali nekad pomislim… Želiš me previše, preludo.
MARIJA:
I to je loše?
UROŠ:
Ne. Samo straši.
MARIJA:
Želiš pobjeći?
UROŠ:
Ne, nikako.
MARIJA:
Mnogi su tako pobjegli. Na more… Muški se uvijek boje vezivanja.
UROŠ:
Ne, nije to.
MARIJA:
Što je onda?
UROŠ:
Osjećam ko da sam… zamjena za nešto.
Pauza
UROŠ:
Ili nekog.
MARIJA:
Nije bilo drugog niti me neki drugi zanima. Niti neka druga. Heheh.
UROŠ:
Nisam ni sumnjao na drugog. Ili drugu. No, možda bi druga… Mogla poslužiti… Mali psihoseksualni opit… Čitao sam da neki mladi parovi u Nizozemskoj….
(Marija skoči na njega. Obori ga na zemlju, malo u igri a pomalo i bijesno.)
MARIJA:
Lupežu, samo na sebe misliš!
UROŠ:
Na sebe i vas dvije .
(Ona ga strastveno poljubi. Počnu se prevrtati po tlu. Bura se pojačava.)
- Slika
Dubrovnik 1964. Ljetna večer, oko 21h. Hodnik u glavnoj stanici milicije, u Vili Palmi. Milicioner uvodi Mariju u hodnik. Posjedne je na drvenu klupu uza zid. Na zidu je prozor kroz koji se vidi ljetna noć. S radija dopire Johnny Mathis Wild Is The Wind, off .
MILICIONER:
Sjedi ođe i čekaj dok ne sastave zapisnik.
(MILICIONER odlazi. MARIJA (20 godina) sjedi na uskoj drvenoj klupi uza zid. nosi laganu ljetnu haljinu, blijede boje, na nogama bijele špagerice. Preko golih ramena zaogrnuta je tamnom, a prevelikom muškom radničkom jaknom od grubog platna (trliš). Nije uredno počešljana, gotovo da je raščupana, na licu joj je vidljiv nemir i duševna napetost.)
MARIJA:
Jutros, malo iza osam sati, po mene je došao Uroš, moj zaručnik. Otišli smo s društvom na kupanje, ukrcali smo se u barku u Gružu…
Trebali smo se vjenčati za sedam dana. Sve je bilo dogovoreno…
Vozili smo se barkom na Lokrum. Čitavo društvo, bilo nas je pet…
Pristali smo na južnoj ponti. Rekla sam to isto danas bar deset puta…
Usidrili se, vezali barku. Spustili smo mostić. Nikoga nije bilo na obali…
Okupala sam se samo jednom, bilo je teško izići radi valova. Uroš je skakao sa stijena u valove. A poslije je sjedio pored mene na šugamanu. Pojeli smo sendvič. Vjenčanje je trebalo biti za sedam dana.
(stanka)
Ja ga volim. (glas joj zatitra) Sutra trebam probati vjenčanicu (zastane, boreći se s plačem)…
(Sabere se i izgovara smirenije) U jednom trenutku je rekao da ide malo dalje, na stijene. Otišao je, a ja sam ostala ležati na šugamanu, bila sam skoro suha. Tada je netko rekao da je vjetar sve jači i da treba odvezati barku, jer će je valovi baciti na obalu. Počela sam kupiti stvari. Mislim, trebali smo se prebaciti s druge strane u Portoč, gdje je zavjetrina. Rekli su da se diže vjetar, lebićada… Sve ovo sam vam već rekla…
Skupila sam stvari i došla na brod. Tek tada sam shvatila da Uroša nema. Vjetar je bio jak, ali sunce je tuklo u oči. Podigla sam pogled, pretraživala pogledom stijene, ali nije ga bilo… Niđe ga nije bilo…
Nismo znali što ćemo. Ja sam rekla da ne idem bez njega. Vratila sam se na kopno. Ostali su otišli brodom, s druge strane u Portoč…
Tražila sam ga. Verala se po stijenama. Obišla Mrtvo more. Gledala iznad špilje, đe su valovi jako tukli. Nije ga bilo. Uhitila me panika. Počela sam trčat’ okolo, bez nekog rezona i bez cilja. Vikala sam i dozivala ga iz sveg glasa. I onda… onda sam pomislila da je Uroš možda krenuo u Portoč. Pa sam otišla onamo…
Mislila sam da je Uroš sigurno tamo. Da je iz nekog razloga sam otišao tamo. Da nema razloga da tjera šegu s nama…
U Portoču je bilo ljudi. Kupača. Nekoliko barki… Ostali su već bili stigli. Gledala sam naokolo. Raspitivala se kod kupača. Nitko ga nije vidio, nitko nije čuo za njega. Došlo mi je zlo. Dali su mi rakije…
Jedan iz našeg društva otišao je brodom u grad po miliciju…
Mislili smo da je možda negdje pao. Ali smo se i bojali. Što ako ga je netko ubio… neka banda, ubačena ustaška emigracija? Otok je osim Portoča sasvim pust. Tolika šuma i makija… Poslije je stigao milicijski brod Migavica. Pa smo s njima otišli tražiti. Dalje se sve zna…
Poslije me milicijski brod odveo u grad.
Sad sam ođe. Eto me tu. (stanka)
Sedam dana!
(očajno) Samo sedam do vjenčanja!
A što će bi’ sad?.
Je li mrtav?
Krenu’ će priče…
Što će reć’ grad?
Što će reć’ ljudi?
- SLIKA
Ledena dvorana. Klupe. EVELINA ADAM, plavuša od četrdeset i pet godina, driješi klizaljke. Kosa joj je vezana u rep. Nosi džemper i dugu suknju. Pored nje sjedi MARIJA. Gleda je fascinirano
MARIJA:
Gledala sam te kako kližeš. Cijelo vrijeme. Bila si neponovljiva. Jedinstvena.
EVELINA ADAM:
Tvoje su riječi što i one saharinske kazališne kritike što sam ih godinama dobivala. Lijepe i banalne.
MARIJA:
Nemoj tako govoriti. Iskrena sam.
EVELINA ADAM:
Ti iskrena? Samo želiš osjetiti nešto osobito što ti muškarac ne može pružiti.
MARIJA:
Ne. Nije tako.
(Evelina stane s driješenjem)
EVELINA ADAM:
Ne? Dokaži mi da me voliš. Poljubi me.
MARIJA:
Sad i ovdje?
EVELINA ADAM:
Sad i ovdje.
MARIJA:
Netko bi nas mogao vidjeti.
EVELINA ADAM:
Licemjerko!
MARIJA:
Ne, ja…
(Pogleda oko sebe i hitro je poljubi.)
EVELINA ADAM:
Tako možeš ljubiti svoju mater, ali ne i mene.
(MARIJA još jednom pogleda oko sebe, zgrabi je i poljubi strastveno)
MARIJA:
Bolje?
EVELINA ADAM:
Da, no nedovoljno. Hoćeš mi pomoći?
(MARIJA se spušta na koljena i driješi joj klizaljke.)
EVELINA ADAM:
I dalje ga želiš, ne?
MARIJA:
Koga?
EVELINA ADAM:
Njega, čovjekolikog majmuna. Muškarca.
MARIJA:
Ne, ti znaš, tebe ja…
EVELINA ADAM:
Nemoj me lagati.
(Skida joj klizaljku.)
MARIJA:
Noge su ti posve hladne.
EVELINA ADAM:
Ugrij ih.
(Marija joj krene trljati stopala rukama.)
EVELINA ADAM:
Ne rukama. Usnama. Puši!
(Marija, oklijevajući, krene joj trljati stopala stopala i puhati.)
EVELINA ADAM:
Seljančica iz Konavala, usnila da je gosparka… Jače!
MARIJA:
Ja nisam…
EVELINA ADAM:
Sad jesi. Puši! Služi! Popolo minuto!
MARIJA (u ulozi):
Razumijem.
EVELINA ADAM:
Ponizna jesi, al ljubavi u tebi nema.
MARIJA:
Evelina, ponizna sam. Ja upijam svaki tvoj dah, moje oči proždiru svaku piruetu tvoga tijela, ja ljubim tle po kojem hodaš….
EVELINA ADAM:
Dokaži! Poljubi moje klizaljke!
(Marija ih poljubi)
EVELINA ADAM:
Tamo gdje je sječivo! Tamo na oštrici je moja ljubav za tebe!
(Marija uzima klizaljku i pređe usnama preko nje. Krene joj krv. Evelina je u šoku)
EVELINA ADAM:
Ne, ne mogu gledati…
MARIJA:
Gledaj, to mogu i želim učiniti za tebe. Gledaj!
(Evelina pogleda u njenom pravcu. Na licu su joj istovremeno i užasnutost i gađenje i ljubav.)
EVELINA:
Pođimo doma!
(Marija ustane)
EVELINA ADAM:
Ne znam želim li te više ubiti ili poševiti.
4.SLIKA
Na krevetu, samo u hlačama, s povezom preko očiju, sjedi GLAVONJA. EVELINA se, s kratkim bičem u ruci, mačkasto kreće oko njega. Ona nosi visoke kožne žizmice, crne, negliže ispod kojeg se naziru njezine draži. Muzika, orijentalna, off. Na stolcu, potkraj Glavnojinih nogu, sjedi Marija. Evelina mu prelazi kandžijom preko lica, nosa, brade, vrata do grudi.
GLAVONJA:
Gdje ste? Što radite? Jeste li… zločeste?
EVELINA ADAM (prateći melodiju):
Sjaju,sjaju, čizmice od kože….
Marija je promatra fascinirano. Evelina spusti bič među Glavonjine noge. Glavonja uzdahne što od gušta što od nelagode
EVELINA ADAM:
Vidiš li, Marija, što je to muškarac? Kurata kurva! Daje se svakoj kojoj se ushtije. A žena – ona ne. Ona bira. Misli.
Evelina prelazi bičem preko njegovih prepona
EVELINA ADAM:
Htio bi vladati svijetom, a sva mu mudrost u… ovome? Marija, znaš li onaj vic kad slon u pustinji naiđe na gola čovjeka i zapita ga: Što, ti na to dišeš?! Hahahahahha!
Pukne bičem pored Glavonje
EVELINA ADAM:
Hoćeš me slušati?
GLAVONJA:
Da, gospodarice.
EVELINA ADAM:
I učinit ćeš sve što ću ti narediti?
GLAVONJA:
DA, GOSPODARICE!
EVELINA ADAM:
Jesam li ja gluha?
GLAVONJA:
Ne, gospodarice.
EVELINA ADAM:
Kaniš li me slušati?
GLAVONJA:
Da, gospodarice!!!
Evelina ga pomazi a potom uzme u naručaj. Podsjeća na kompoziciju Piete
EVELINA ADAM:
Moj bono, Glavonjo. Hidrocefalu maleni!
Odgurne ga. Glavonja padne na pod
EVELINA ADAM:
Nemoj skidati povez!
Evelina priđe Mariji. Poljubi ju u rame
EVELINA ADAM (šapatom):
Tvoj je!
Glavonja pokuša ustati.
EVELINA ADAM:
NEMOJ SE MICATI! JE LI TI TKO DAO DFOZVOLU ZA MICANJE, BIJEDNIČE? LEZI!!!
Glavonja leži i šuti šutnju.
EVELINA ADAM:
No, draga, zar se želiš osvetiti? Onima koji su pobjegli. Onima koji su nestali.
MARIJA:
Ne, ne, ja ne mogu.
EVELINA ADAM:
A meni? Ne želiš se meni osvetiti? Ha, seljanko Konavoko?!
Gurne je.
MARIJA:
Ne, ja.
EVELINA ADAM:
NE?!
Udari joj šamar. Marija padne od udara
EVELINA ADAM:
A sad?!
Marija povrijeđeno, poniženo, gleda Evelinu. Hitro joj otme bič. Zamahne prema njoj. Sledi se. Evelina se stane cerekati. Marija sklopi oči, uzdahne a potom stane udarati Glavonju.
GLAVONJA:
Ne, gospodarice, nisam zaslužio! Bit ću dobar, neeee!
Glavonja stane plakati. Evelina isprva uživa promatrajući svirepi prizor, a potom se trgne iz uživanja.
EVELINA:
Marija, dosta je!
Marija je ne sluša i nastavi udarati nesretnika. Evelina pritrči Mariji i otme joj bič. Grli je i ljubi skoro preklinjući
EVELINA ADAM:
Nemoj! Prestani! Dobro je. Čuj, dobro je, Marija, dobro je. Taj bijes, on odlazi. Kao vjetar je divljao kroz tvoje tijelo. Sad je mirno. Bonaca, Marija, bonaca. To je samo dio igre. Razumiješ? Dio igre.
MARIJA (rastreseno):
Da, samo dio igre..Da.
EVELINA ADAM:
Stisni me jako.
Marija je stisne. Stanka. Evelina je promatra sa strahom i udivljenjem. One se stanu grliti dok Glavonja rida tiho, pa sve tiše, u fade out.
MRAK
- Slika
Zagreb 1966. Milicijska stanica u Đorđićevoj, kancelarija inspektora BARTOLOVIĆA. Napolju je dan, ali rolete su spuštene, kroz njih probija nekoliko zraka sunca. Prostorija je mala, skoro intimna, u njoj gori stropno svjetlo i lampa sa zelenim cilindričnim sjenilom, na inspektorovom radnom stolu. Inspektor BARTOLOVIĆ, mlad i krupan, nosi bijelu košulju i crni prsluk. Sjedi za radnim stolom i proučava spise. Nasuprot stola je prazna stolica s naslonom i rukohvatima presvučenim kožom.Off, Wild IS The Wind, verzija Nine Simone
Kucanje na vratima.
BARTOLOVIĆ:
Izvolite.
(U prostoriju ulazi MARIJA u pomalo ofucanoj crnoj bundi i s damskim šeširom. Ispod nosi smeđu vestu, smeđu usku suknju do koljena, tamne najlon čarape i štikle. U ruci drži damsku torbicu.)
BARTOLOVIĆ:
Sjedite.
(MARIJA sjedne na stolicu preko puta njega, sjedajući prekriži noge, čime otkri desno koljeno i dio bedre. Torbicu spusti u krilo.)
BARTOLOVIĆ:
Ja sam inspektor Bartolović, drago mi je.
MARIJA:
Marija Kozina.
(Rukuju se preko stola)
BARTOLOVIĆ:
Vi ste, Marija, prijavili nestanak Eveline Adam?
MARIJA:
Jesam.
BARTOLOVIĆ:
Vi ste njezina rođaka.
MARIJA:
Ne. Ja sam, ustvari… prijateljica.
BARTOLOVIĆ:
Oprostite, ovo je formalnost, ali moram provjeriti vaše podatke. Dakle.. stanujete u Zagrebu na adresi Zrinjevac 27?
MARIJA:
Točno.
BARTOLOVIĆ:
Inače ste iz Dubrovnika. Tamo ste rođena?
MARIJA:
Jesam. Aha.
BARTOLOVIĆ:
Niste udana?
MARIJA:
Nisam.
BARTOLOVIĆ:
Što ste po zanimanju?
MARIJA:
Učiteljica.
BARTOLOVIĆ:
Jeste li zaposlena?
MARIJA:
Da, od nedavno. Radim jedno polugodište u osnovnoj školi.
BARTOLOVIĆ:
Koliko dugo ste poznavala Evelinu Adam?
MARIJA:
Poznajem Evu oko godinu dana, mislim. Tako nešto.
BARTOLOVIĆ:
Kako ste se upoznale?
MARIJA:
Slučajno… u kavani Korzo. Počele smo razgovarati… Ispalo je da je ona također porijeklom iz Dubrovnika. Pa smo imale zajedničku temu. Ćaskanje je preraslo u prijateljstvo… i…
BARTOLOVIĆ:
I što onda? (raširi ruke, očekujući nestrpljivo)
MARIJA:
Bile smo usamljene, nekako… trebale smo jedna drugu. S vremenom smo razvile duboko prijateljstvo. Povjerljiv odnos. (Zastane i promijeni položaj nogu. Sada lijevu polako prebaci preko desne.)
BARTOLOVIĆ: (gleda joj u noge)
Jeste li bile u… hm, neprirodnoj ljubavnoj vezi?
(stanka)
MARIJA: (govori tiho)
Trebale smo jedna drugu.
BARTOLOVIĆ:
Bile ste lezbejke.
MARIJA:
Trebale smo jedna drugu.
BARTOLOVIĆ:
U postelji.
MARIJA:
Moj osobni život…
BARTOLOVIĆ:
Vi ste na miliciji! !Vaš osobni život ne postoji ovdje. Onda, jeste li bile ljubavnice ili ne?
MARIJA: (tiho)
Bile smo…Jesmo…
Stanka.
BARTOLOVIĆ:
Interesantno. Hmmm. Jesu li u vašem ljubavnom odnosu sudjelovala i treća lica?
MARIJA:
Ja o tome ne želim govoriti.
BARTOLOVIĆ:
Vi o tome morate govoriti. U interesu istrage. I vašem osobnom. Jesu li u vašem ljubavnom odnosu sudjelovala i treća lica?
MARIJA:
Inspektore, ja…
BARTOLOVIĆ:
Da ili ne?
MARIJA:
Što vam pada na pamet!
BARTOLOVIĆ:
Da ili ne? Ovo je izuzetno važno za istragu.
(stanka)
MARIJA:
Dobro. Bio je jedan tip.
BARTOLOVIĆ:
Koji tip?
MARIJA:
Ne znam mu ime. Eva ga je zvala Glavonja. Vodena Glava, imao je onako, kako da kažem, veliku glavu.
BARTOLOVIĆ:
Mislim da znam o kome se radi. (izvadi notes i nešto unutra zapiše) To je muška prostitutka. Nama je vrlo dobro poznat. I kako je sudjelovao u vašem odnosu?
MARIJA:
Moram li vam baš svaki detalj….
BARTOLOVIĆ:
U interesu je istrage.
MARIJA:
Eva ga je bičevala.
BARTOLOVIĆ:
Je li stalno bio u tim vašim prljavim igrama?
MARIJA:
Ne. Samo jednom. Platila mu je da ga išiba. Čist račun.
BARTOLOVIĆ: (oštro)
Nemojte me muljati Marija! Pritisnut ćemo Vodenu Glavu i sve će propjevati.
MARIJA:
Samo jednom.
BARTOLOVIĆ: (posprdno)
Tako znači, pokvarene sado mazo igrice dobrih prijateljica. I još ste učiteljica, Marija!
MARIJA:
Nisam to odobravala, ali sam trpila.
BARTOLOVIĆ:
Zašto?
MARIJA:
Bilo mi je stalo do Eve. Trebala sam je. Bile smo u dubokoj vezi… (nastavi naglo i očajno) Mislite li da je Eva stvarno nestala? Da su je oteli, da je negdje gadno zaglavila, da je više nikada nećemo pronaći?
(BARTOLOVIĆ je pažljivo promotri i ostavi bez odgovora. Potom ustane i ushoda se po sobi.)
BARTOLOVIĆ: (izgovora mirnije)
Ne znam. Može biti da je sve samo hir ostarjele glumice. Treba pričekati. Možda se sutra vrati u stan mrtva hladna, kao da se ništa nije dogodilo… Umjetnici su čudaci. Ponekad su kao mala djeca. Njihove mušice, strasti… Teško se uklopiti i razumjeti taj čudni svijet. Ono što je nama jednostavno (koketno se naginje nad nju, kažiprstom joj razmiče grudnjak i gleda u grudi)…, njima je komplicirano.
MARIJA: (uzmiče se u stranu, koliko joj naslon stolice dopušta)
Ali, ne… nemojte… (INSPEKTOR BARTOLOVIĆ se odmiče od nje. Ona nastavlja kao da se ništa nije dogodilo) Mnogo mi znači, ne bih željela da joj se nešto loše dogodilo. Ovo je previše za mene.
(BARTOLOVIĆ sjedne natrag za stol. Prevrne dva papira, pa onda podigne pogled.)
BARTOLOVIĆ:
Čudno je, ali vi ste Marija već imala jedan sličan slučaj. Radilo se također o nestanku. Zar ne?
MARIJA:
Moj zaručnik je nestao sedam dana prije vjenčanja. Nikad ga nisu našli.
BARTOLOVIĆ:
Pa kako dvaput isto, majku mu… kako je to moguće? I baš sve na vas Marija? Ovdje piše da se to zbilo na otoku Lokrumu, kad ste otišli na izlet.
MARIJA:
Da. Bilo mi je jako teško sve to podnijeti. Zato sam se i odselila iz Dubrovnika. Nisam mogla izdržati uspomene, sjećanja, bol… ali i ogovaranja, šaputanja iza leđa, podrugljive osmjehe.
BARTOLOVIĆ:
Kako je moguće da se ponovi ista stvar?
MARIJA:
Ovo je kao deja vu. Ali strašni, jezoviti deja vu. Kaos koji mi cijepa mozak.
BARTOLOVIĆ: (zamišljeno)
Vaš dečko se zvao Uroš. Hm… hm… Vorkapić…Kao onaj redatelj… Da se vratimo na temu. Pričajte mi o Evelini.
MARIJA:
Živjela je povučeno. U svom stanu na Kvatriću. Odmarala se od svega. Glumica koja je pred mirovinu doživjela slom živaca i prekinula karijeru.
BARTOLOVIĆ:
Vi ste nam Marija u ovom slučaju jako bitna, vi ste joj bila najbliža. Znate sve o njoj.
MARIJA:
Točno.
BARTOLOVIĆ:
Izvolite. Pričajte. Da čujem.
MARIJA:
Hoćete da pričam?
BARTOLOVIĆ:
Čekam vas.
MARIJA: (počne polako, a onda iz nje provali bujica riječi)
Nije lako glumicama, uloge su bile i prošle, slava polako ishlapi. Ostaju samo izresci iz novina, glamurozne fotografije od prije deset, dvadeset godina. Bogati i slavni udvarači nestali su u vrtlogu života. Eva je bila još i dobra. Dobro se držala, mislim. Spremala se za samo jednu životnu ulogu, ulogu zvijezde. I, što je najgore, ta joj se uloga ostvarila… Da bi bila zvijezda, moraš biti razmažena i bahata. Tako se izdvojiš iz okoline, ali grabiš i uzimaš preveliki zalet a jednom ćeš morati pasti… (sjetno) A onda, iz dana u dan, zvijezda se polako topi, kaplje, slava opada kao jesenje lišće sa stabla, list po list… Udvarači ti okrenu leđa, režiseri te napuste ili umru, dolaze novi i mladi, koji te uopće ne primjećuju. Samo te pojedu… O ljudskoj zlobi da ne govorimo. Zato jako volim Evelinu. I nadam se da je živa i da je dobro. Recite inspektore da je dobro…
BARTOLOVIĆ:
Prijatelji njeni, Marija. Tko ju je posjećivao, s kim je razgovarala?
MARIJA:
S malo njih. Vukla je bivše ljubavnike kao prtljag. One s kojima je ostala dobra. Jedni su je slijedili kao vjerni psi, i sami ostavljeni, a drugi su se očinski brinuli o njoj. Nitko od njih joj ne bi učinio ništa nažao… bar tako mislim. Među njima je ona dobro plivala, o da… Ona ih je podsjećala na mladost, na dane istinske sreće. Jedine životne sreće koju su imali, kad je iluzija bila na vrhuncu… I prstenje koje su joj nosili u ludoj nadi da će je oženiti, prisvojiti za sebe. Kako su bili naivni. Jadnici. Ona nije pripadala nikome.
BARTOLOVIĆ:
Imena, Marija.
MARIJA:
Mogla sam je razumjeti, jer sam i sama doživjela veliku tragediju. Sadizam je bio jedini ventil koji joj je preostao. I zato je razumijem. (Naglo zašuti)
BARTOLOVIĆ: (oštrije i prelazi na „ti“)
Ne zaboravi da si i ti pod sumnjom. (stanka) Kakav je bio tvoj odnos s njom?
MARIJA:
Voljela sam je… voljela, ali…
BARTOLOVIĆ: (oštrije)
Zašto u prošlom vremenu? Ona je nestala. Nije mrtva. Bar još ne. Zvanično.
MARIJA:
Objasnit ću vam. Jedna stvar je bio naš zajednički život, a druga njen stari život, karijera. Njena snaga, karizma, nametanje stavova okolini… (uzdahne) Ah, onaj dio nje koji je pripadao svijetu bio je jači. Ljubav prema meni je rasla, ali polako, presporo… ja sam na kraju odustala. Namjeravala sam je napustiti.
BARTOLOVIĆ:
Kad si je vidjela zadnji put?
MARIJA:
Par dana prije nestanka. Bile smo se posvađale. Otišla sam, ali kako me nije nazivala, zabrinula sam se. A znala me pet put dnevno zvati telefonom, to je bio njezin običaj, naročito ako bi se naljutila. Voljela je da mi se smije u lice i napominje moju anonimnost, moju beznačajnost… Kako se nije javila, zabrinula sam se i otišla u njezin stan. Dalje sve znate.
BARTOLOVIĆ:
Zašto ste se posvađale?
MARIJA:
Bila mi je stavila lisice, a onda je uzela bič i bičevala me. Potom me ostavila samu u stanu nekoliko sati. To je stvarno bilo previše i od nje… Previše, pukla sam…
BARTOLOVIĆ:
Dobro, a sad molim te, imena njenih bivših. Svih koji su nazivali, dolazili.
MARIJA:
Evo ovako… Balkanski Siniša. Ima kafe bar u kojemu se održavaju koncerti.
BARTOLOVIĆ:
Balkanski. Prvi piano bar u Zagrebu. Jel taj?
MARIJA:
Da. Davno prije su hodali. Sad svrati, pomaže joj, popravlja po stanu. Vešmašinu, peglu, farba drvenariju, zidove… Inače, ima drugu žensku. Nju voli kao da mu je kćer.
BARTOLOVIĆ:
Ispitat ćemo ga. Dalje.
MARIJA:
Kolega glumac, Stojan Vulas. Bio ju je zaprosio, ona ga je odbila. Pa je odselio u Ameriku s nekom bogatunkom. Međutim vratio se, opet pao na koljena i rekao da ne može bez nje. Često je telefonski nazivao. Vidjela sam ga jednom prilikom, ne bi je on oteo. Vjeran je kao pas.
(BARTOLOVIĆ zapiše ime)
MARIJA:
Često je posjećuje i Jasmin Trnavac. Također bivši. Za njega ste vjerojatno čuli. Otac mu je bio na visokoj poziciji u partiji. A on je direktor. Seli se iz jedne fotelje u drugu. Također vjeran i naporan.
BARTOLOVIĆ:
Sve ćemo ih provjeriti.
MARIJA:
Stvarno vam želim pomoći. Stalo mi je.
BARTOLOVIĆ: (odlaže notes i odmjeri Mariju)
Nego, mogu nešto da ti predložim? Gladan sam kao vuk. Hoćeš li sa mnom na ručak?
MARIJA: (iznenađeno)
Na ručak… hm.
BARTOLOVIĆ:
Ima jedan lokal, tu blizu u Petrinjskoj. Peku odličan burek… S jogurtom je da prste poližeš. Idemo?
MARIJA: (iznenada koketira)
Pa… ako je s jogurtom, može.
- SLIKA
Bartolovićev stan. On je uzima s s leđa, silovito. Marija ne uživa, stiska zube. Bartolovićevo lice je jarosno, kao da sve komplekse prazni na njoj. Ona ječi.
BARTOLOVIĆ:
Prija te kad te uzimam straga, kao kuju?
MARIJA:
Da.
BARTOLOVIĆ:
Da, to su tvoje malene prljave igrice.
MARIJA:
Jesu.
(Pljesne je dlanom po stražnjici, povlači ju za kosu.)
BARTOLOVIĆ:
Voliš grubosti?
MARIJA:
Da, želim se poniziti. Želim se karati i kajati. Jer sam ga izgubila. Jer sam je izgubila. Jer me kažnjavala što sam ga izgubila. Jer me je kaznila svojim nestankom. Mea culpa, maxima mea culpa!
BARTOLOVIĆ:
Kajanje. Prokleti katolički odgoj. Preobratit ću te svojim kurcem!
MARIJA:
Molim, učini to.
BARTOLOVIĆ:
Jače!
MARIJA:
Učini to!
BARTOLOVIĆ:
Može li nadomjestiti polupana glumica moj drotovski kurac?
MARIJA:
Neee!
BARTOLOVIĆ:
Ne može, da je tu sad bi joj ga zabio u stari šupak. Obe bih vas proburazio! Ahhhh!
(On svršava i strovaljuje se u stranu. Marija, istraumatizirana, drhti. On zakopčava gumbove na hlačama.)
BARTOLOVIĆ:
Uhhh, ovo je bilo dobro. Tebi?
(Marija počne vrištati. On je okreće ne leđa. Naginje se nad njom, pokušava je umiriti.)
BARTOLOVIĆ:
Marija, ovo je bila samo igra. Mislio sam da će ti se dopasti.
MARIJA:
Neee,neee! Nije!
BARTOLOVIĆ:
Oprosti Marija, nisam htio. (Ljubi je, grli.)
MARIJA:
Neeeeee!
(Ona ga udara šakama. On je pušta.)
BARTOLOVIĆ:
Prestani. Znam da se želiš osloboditi.
MARIJA:
Ne mogu se osloboditi. Ne. Ne mogu .Neeeee!
Mrak
- Slika
Mjesec dana kasnije. Psihijatrija Vrapče. Soba za posjete, bijelih zidova. Na zidu psihodelične slike koje su radili pacijenti. U sobi je običan stol, za njim sjede MARIJA i BARTOLOVIĆ. Ona je u frotirskom ogrtaču, neuredne kose, s podočnjacima. Izgleda odsutno. On je u kratkoj kožnoj jakni i trapericama.
MARIJA:
Zašto si došao?
BARTOLOVIĆ:
Zbog tebe. Da te vidim. Kako si?
MARIJA: (upitno ga pogleda)
Ma nemoj mi reći. Došao zbog mene. Ha ha ha, ah, previše je to za vas pajkane… (zabrinuto) Što je bilo s Evom? Jeste li je našli?
BARTOLOVIĆ:
Nismo još. Ispitali smo njezine bivše, ali izgleda da oni nisu upleteni.
MARIJA: (pogne glavu)
Ah.
BARTOLOVIĆ:
Tražimo onog glumca, Perkovića. Zbog kojeg je prekinula karijeru. On kao da je u zemlju propao.
MARIJA:
Perki ju je istukao. Izbačen je iz kazališta.
BARTOLOVIĆ:
Naći ćemo ga. Kad-tad. Kako si?
(stanka)
MARIJA:
Kako sam? Zašto me to pitaš? Vidim problem velik kao brdo. Ne vidim izlaza ni rješenja. Željela bi’ se boriti, a ne znam protiv koga i kako. Svijet funkcionira na razini budala i nema mi spasa…
BARTOLOVIĆ:
Nemoj tako. Ti si jaka…
MARIJA:
Kad popijem lijek, ja se smirim… Svaki dan dolaze u bijelim mantilima i daju nam lijekove.. A mi lijekove mijenjamo između sebe, hihihi. Crvene za plave, bijele za žute, hihihi.
(stanka)
MARIJA:
Kada iziđemo odavde biti ćemo savršeni strojevi. Divni i poslušni birokrati.
BARTOLOVIĆ:
Našli smo je.
MARIJA:
Obitelj je osnovna ćelija društva. Obitelj je temelj države.
BARTOLOVIĆ:
Našli smo je, Marija.
MARIJA:
Bit ćemo sasvim unutar propisanih normi. Postat ćemo pravi, zdravi, lijepi i nadasve društveno korisni birokrati.
BARTOLOVIĆ: (viče)
Našli smo je! Čuješ li što ti kažem. Perki ju je zatočio.
MARIJA:
Kuća, pa na poso! Pa od posla prema kući. Pa onda opet lagano… lagano, lagano… od kuće na poso i sve će doći na svoje mjesto. Svijet će doći na svoje mjesto. Jedan, dva… jedan dva… (ustaje i maršira) Kuća, poso… jedan, dva… Kuća, poso… jedan dva
BARTOLOVIĆ: (vrišti)
Našli smo je! Evelinu! (Marija idalje maršira) Čuješ li što ti kažem!
MARIJA: (Zastaje. Naglo ga fokusira pogledom)
Stvarno?
BARTOLOVIĆ:
Aha. Perković ju je zatočio.
MARIJA:
Kako je?
BARTOLOVIĆ:
Loše. Slomljeno joj je nekoliko rebara. Nosna kost. Izbijeno nekoliko zubi.
MARIJA:
Ah. Mogu li je vidjeti?
BARTOLOVIĆ:
Zasad ne.
(stanka)
MARIJA: (ruši se natrag na stolicu, odsutno)
Moram je vidjeti.
BARTOLOVIĆ:
Vidjet ću što možemo učiniti. Ali, ti prvo moraš biti bolje.
MARIJA:
I piti prave ljekiće. Znam.
BARTOLOVIĆ:
Obećaješ?
Kratka stanka
MARIJA:
Da, obećajem.
- Slika
Nekoliko tjedana kasnije. Bolnička soba. EVELINA ADAM leži na krevetu, pokrivena do grudiju. Nosi svilenu spavaćicu. U sobi je i MARIJA, došla ju je posjetiti. Ona nosi dugu, tamnu jaknu i ispod bijeli sviter uz vrat. Crne uske hlače i čizme.
MARIJA:
Kako se osjećaš?
EVELINA ADAM:
Ha? Marija?
(stanka)
EVELINA ADAM:
Fali mi seks. Unutra, vani. Aha, ha, ha.
MARIJA:
Otišla sam jučer u dvoranu gdje si voljela klizati. Opet ću otići i zamišljat ću da ćeš opet izaći na led. A ja ću te čekati. Sjedit ću na tribini i čekati te. Kako si samo lijepo klizala! Bila si najljepša, najelegantnija. Voljela sam te gledati. Opet ću otići tamo i čekati te…
EVELINA ADAM: (sarkastično)
Ha, ha, ha… Baš me briga. (ljuto) I to si došla reći jednoj bolesnici! Sram te bilo.
MARIJA:
Sjedit ću na tribinama klizališta i čekati te.
EVELINA ADAM:
Ha!
MARIJA:
Čekat ću te.
EVELINA ADAM:
Možeš istrunuti dok čekaš, što se mene tiče.
MARIJA:
Svejedno, čekat ću.
EVELINA ADAM:
A ja ću tad biti s Perkijem u krevetu. I nazvat ću te iz našeg kreveta. Bila sam s tobom iz zezancije, da vidim kako je to s psihopatom. Trebalo je biti dirljivo iskustvo, ali je bilo smiješno.
MARIJA: (Sjedne na dno kreveta)
Postoji jedan kafić u kojem pijem čaj. Kad sjednem unutra kroz prozor vidim ljude kako žure na posao. Tada razmišljam, ali samo tada, da mi je ponekad s tobom bilo lijepo dok smo živjele zajedno. (stanka) Samo onda se sjećam svojih nada i svojih iluzija dok sam živjela s tobom. Možda si i ti u tom kratkom vremenu uložila malo nade i energiju. I onda mi je lijepo… Ali, tako razmišljam samo kad sjedim u kafiću, ali čim iziđem, čim popijem svoje piće, a to ne traje dugo, prestajem misliti. (stanka, ustaje s kreveta) Znam da si bila odvratna prema meni, a to ti ne mogu zaboraviti. Ne mogu i neću.
EVELINA ADAM:
Psihopata, ti si psihopata!
MARIJA:
Dobro…
EVELINA ADAM:
Psihopato, fuuuj!
MARIJA: (hladno)
Tvoj problem je tvoja ljepota. Tvoja prokleta ljepota.
EVELINA ADAM:
Sestro! (pritiska dugme za poziv dežurne sestre, viče) Sestro!
MARIJA:
Tvoja ljepota gospodari tvojim umom.
(U sobu ulazi BOLNIČAR u bijeloj kuti)
BOLNIČAR:
Što se događa?
EVELINA ADAM:
Vodite je, molim vas. Vodite…
BOLNIČAR:
Idemo gospođo. (hvata Mariju pod ruku i odvodi je van.)
MARIJA KOZINA: (viče preko njegovog ramena)
Tvoja ljepota ti je dala oholost i moć i to te je zajebalo!
- Slika
Dva mjeseca kasnije. Stan EVELINE ADAM, njezina spavaća soba, građanski namještena. EVELINA ADAM je na krevetu u poluležećem položaju, s jastukom pod leđima. Pokrivena je do pasa. Nosi svileni negliže. Grudi su joj izazovno isturene. Krevet je postavljen tako da ona vidi kroz veliki prozor, koji gleda na trg Kvatrić, na kojemu je tržnica.
Na zidu pored prozora vise reklamni plakati iz njezinih predstava i njezina velika crno bijela fotografija, pod staklom i u debelom okviru, na kojoj se slikala kao Marlene Dietrich, s bijelim polucilindrom i dugim krznom oko vrata, koje je omotano oko njezinog polugolog tijela.
Uz nju, u sobi su MARIJA i BARTOLOVIĆ. On nosi kratku kožnu jaknu i bijelu majicu. Ona nosi jednostavnu pletenu haljinu i torbicu preko ramena.
U sobi su komoda, stolica i stol.
MARIJA:
Bok draga… Ovo je moj novi dečko. Inspektor Bartolović. Poznajete se, zar ne?
EVELINA ADAM: (odmjerava ih pogledom)
Pajkan. Drot… ha, ha, ha. (govori MARIJI) Hajde, ne ljutite se, drago mi je. Drago mi je za vas. Ipak. bar si ti sretna. (BARTOLOVIĆU) Drote, tamo na komodi imaš pivo.
BARTOLOVIĆ:
Ne, hvala.
(BARTOLOVIĆ sjedne na stolicu, na kaubojski način, zajaši je i nalakti se na naslon)
MARIJA:
Pa kako ti je sad, pomaže li ti ‘ko?
EVELINA ADAM:
Dolazi Siniša, svaki dan. Dolaze i drugi, nikad nisam sama. Imam frajera kao u priči.
MARIJA: (prilazi prozoru)
Primaknuli si ti krevet. Imaš dobar pogled.
EVELINA ADAM:
Imam, da. Gledam ljude koji ujutro idu na tržnicu. Potežu svoje cekere i idu, hodaju do tržnice i onda se vrate… Ljudi idu na tržnicu, kupuju i vraćaju se kući. Ha, ha, ha.
(MARIJA sjedne na dno kreveta.)
EVELINA ADAM: (zamišljeno)
Vratit ćemo se tamo, u ponore vremena, gdje se okupljaju duše, gole i potrošene, nesretne, bez oblika i lica. I onda… i onda…
MARIJA:
I onda, Eva?
EVELINA ADAM:
Nije me briga i sve bi opet uradila isto. Ponovo isto, još i gore. Jer se radi o meni, jer sam to ja. Ja! Jedina i neponovljiva, ja! Prokleta ja.
(MARIJA se sve više privija uz njezinu nogu)
MARIJA: (ne razumije)
Kako, Eva?
(stanka)
EVELINA ADAM:
Jedino mi je žao što nisam imala dijete. To je bila moja želja koju nikome nisam rekla. Sigurno je predivno iskustvo. Zamisli, imati dijete… Kakva čudna promjena. Isprva sasvim neprimjetna, a onda mučnine te lome. Unutra se nešto mijenja. Unutra, zametak se širi. Isprva neprimjetno, a onda naraste, migolji se. Šutira i igra nogomet po utrobi. Čudno. Žao mi je što nas dvije nismo imale dijete. Znam, to je nemoguće… Mogla sam imati dijete s bilo kim, kako bi to bilo lijepo dijete.
MARIJA:
Život ide dalje, nitko nas ništa ne pita.
EVELINA ADAM:
Voljela bi da smo nas dvije imale dijete, znaš.
MARIJA:
Ne moram sve znati.
EVELINA ADAM:
Zamisli… da smo imale dijete… Ja i ti…
MARIJA:
Ne želim ništa znati.
EVELINA ADAM:
Nismo mogle, draga. Biološki nije moguće.
(MARIJA se umorno protegne na krevetu.)
EVELINA ADAM:
Baš mi se puši. Imaš li cigaretu?
MARIJA:
Nemam. Prestala sam. Ali, Kupit ćemo. (obraća se BARTOLOVIĆU) Hajde pođi dolje i kupi kutiju cigareta.
BARTOLOVIĆ: (ustaje sa stolice)
Okej. Koje cigarete?
EVELINA ADAM:
Bilo koje. Samo da nisu parfimirane.
(BARTOLOVIĆ odlazi iz stana)
EVELINA ADAM:
Poljubi me!
(MARIJA se pridigne na krevetu, nadnese se nad nju i poljubi je. Ljube se nekoliko sekundi. Potom se MARIJA naglo odmakne.)
EVELINA ADAM:
Još!
MARIJA:
Neću… (Ustane s kreveta i priđe prozoru. Gleda van.)
EVELINA ADAM:
Hajde, ne duri se. Nisam mislila ništa ozbiljno. Valjda me toliko poznaješ.
MARIJA:
Gotovo je, Eva. Kraj.
EVELINA ADAM:
Neću mu pokazati naše dildoe, ne boj se. (Pokaže na noćni stolić) Tu su u ladici, uvijek na dohvat ruke. Hi, hi, hi. (Otvara ladicu i vadi jedan dildo. Počne se milovati dildom kružnim pokretima, prvo po grudima, a onda po vagini, preko deke)
MARIJA KOZINA: (zaprepašteno)
Što to radiš? Ali… (uzmiče koračajući unazad) Hi hi… (kolebajući se, ipak joj prilazi bliže. Promatra je.)
EVELINA ADAM: (stenje)
A… aaah…. uhhhh… (zatim jako uzbuđeno) aaah… svršit ću… aaah… Svršavam!
(Začuje se otvaranje ulaznih vrata stana. U sobu se vraća BARTOLOVIĆ i prekida je u „poslu“. MARIJA opet ustukne korak unazad.)
BARTOLOVIĆ :
Što to radiš, luda babo!?
EVELINA ADAM:
Zadovoljavam se, zar ne vidiš? Drkam, kao što sam radila s njom. (stanka) Hoćeš li nam se i ti pridružiti?
BARTOLOVIĆ:
Marija, nemoj ni pomisliti.
MARIJA:
Ne mislim.
(Evelina lizne dildo fiksirajući pogledom inspektora.)
EVELINA ADAM:
Hahah, druže inspektore, pa i vi ste sigurno bar jednom imali menage a trois.
BARTOLOVIĆ : (mirnije)
Luda si… brate, luda.
EVELINA ADAM:
O Bože, hoćeš li me još jednom, bar još samo jednom u životu nagraditi trojkom?
BARTOLOVIĆ :
Zrela si za povratak u ludnicu! (baca kutiju cigareta prema krevetu) Na! (Okreće se prema Mariji) Idemo, Marija.
EVELINA ADAM: (viče)
Ne idi s njim!
BARTOLOVIĆ :
Tebe riječi više ne obavezuju, nimfačo lezbijska!
EVELINA ADAM: (smirenije)
On te ne voli! On je s tobom samo da dozna nešto o Urošu, odbjeglom agentu udbe.
BARTOLOVIĆ:
Nije on nikakav udbaš. O čemu ti pričaš? Idemo.
(MARIJA uzima torbicu)
MARIJA:
Zbogom.
EVELINA ADAM:
Već idete? … Izvoli. Slobodno odi.
MARIJA KOZINA: (odlučno)
Idemo. Da.
(odlaze)
10.Slika
Bartolovićev stan. MARIJA sjedi na velikom crvenom koferu i puši dok BARTOLOVIĆ unosi u stan televizor. Puhće i uhće dok ga smješta na stol. Posvuda su kartonske kutije sa stvarima. Marija ga promatra nezainteresirano.
BARTOLOVIĆ:
Tak! To je sve.
Gleda oko sebe, rastreseno
BARTOLOVIĆ:
Mogu se zakleti da nešto fali.
MARIJA:
Fali zraka.
BARTOLOVIĆ:
Otvorit ću prozore.
Otvara prozore
BARTOLOVIĆ:
Paše ?
MARIJA:
Da.
Bartolović je zorno poljubi
BARTOLOVIĆ:
No, nije to.
MARIJA:
Što nije?
BARTOLOVIĆ:
Nije zrak. Nije tvoja osobna prtljaga. Aha!
Bartolović razdragano pukne prstima i odjuri vani. Vraća se sa svojom uokvirenom diplomom. Stavlja je na čavao iznad telke.
BARTOLOVIĆ:
E, sad smo se i službeno uselili.
MARIJA:
Ti i tvoja diploma?
BARTOLOVIĆ:
Što?
MARIJA:
Sad ste se službeno uselili ti i tvoja diplomica.
BARTOLOVIĆ:
O čemu to ti?
Marija gasi cigaretu i uzima si prtljagu.
MARIJA:
Moram poći.
BARTOLOVIĆ:
Marija! Što ti je?
MARIJA:
Moram poći!
Marija krene prema vratima. Bartolović stane pred nju.
BARTOLOVIĆ:
Ne dozvoljavam!
MARIJA:
Ili što? Prebit ćeš me?! Više u tome ne uživam.
Stanka
BARTOLOVIĆ:
Marija, ja, nikad te nisam htio zbilja tući, to je bilo dio igre, ja, promijenio sam se kad si to zatražila od mene…
MARIJA:
Da, trudio si se. To ne mogu sporiti. Ali ne mogu tako živjeti.
BARTOLOVIĆ:
Kako?
MARIJA:
Ovako.
BARTOLOVIĆ:
Ne odgovara ti što sam drot?
MARIJA:
Ne. Nije to…
BARTOLOVIĆ:
Hoćeš nazad onoj?
MARIJA:
Ne, ne želim poći. Nikamo. Ni s kim.
BARTOLOVIĆ:
Luda si, Marija. Luđa od nje!
MARIJA:
SHVATILA SAM, SVE SAM SHVATILA! NE MOGU VIŠE!
BARTOLOVIĆ:
Što ne možeš?
MARIJA:
Vi, svi vi! Tukli me, ljubili, ševili dildom ili kurcom, vi ćete me uništiti! Ostaviti!
BARTOLOVIĆ:
Što govoriš? Pa nismo još ni počeli živjeti zajedno. Dobili smo stan od države.
MARIJA:
Ti si dobio. A ja imam samo muku, nestanke, ludila, povrijeđivanje…To …mora ….stati!
BARTOLOVIĆ:
To nije alibi za bježanje, Marija.
MARIJA:
Pusti me ići!!!!
BARTOLOVIĆ:
Kamo? U opatice?!
MARIJA:
U Kongo! U opatice! U Aušvic.! U Bijafru! Na Mars! Hoću ići! Razumiješ li, drote pogani?
Bartolović podigne ruku . Hini je udariti
MARIJA:
No, udari! Što čekaš, štakoru pandurski?!
Stanka. Bartolović se pokušava pribrati
BARTOLOVIĆ:
Bježi, bježi dok te nisam ubio!
Marija, bez riječi, izjuri napolje. Bartolović stane grabiti kutije i razbijati ih gnjevno o pod. Cijepa ih kao luđak novine. Zastane u svom ludilu i pogleda u svoju diplomu.
BARTOLOVIĆ:
I tebe nabijem! Da te nabijem!
Uzima diplomu sa zida i baca je.
Mrak
11.Slika
Wild Is The Wind, off, instrumental. Marijin stan-koreo scena. Marija spava u krevetu kraj stola na kojem je crveni školski dnevnik a iznad njega je zricalo. Budi se. Oblači se u ljetnu garderobu. To radi plešući, dio po dio, odjeće.
GLAS 1 :
Drot ju ostavio.
GLAS 2:
ONA NJEGA!
GLAS 1:
To je još gore. Posve je sama.
GLAS 2:
Stara lezbača.
GLAS 1:
Posve je luda.
GLAS 2:
Ja sem čul da je ona bila tamo… Na Vrapču.. Psihijatrija… Odjel za neuspjele samoubojice …
GLAS 1:
puna je kemije ko ljekarna…
GLAS 2:
…umrijet će brzo…
Marija se gleda u zricalu, nanosi si šminku. Uzima boju i stavlja je na kosu, crtajući sjedine. Potom krene popunjavati dnevnik.
MARIJA:
Dobro jutro djeco. Doviđenja djeco. Laku noć.
Udari se dnevnikom u glavu i ode do kreveta. Legne i usni. Potom ustane i ode do stola. Potom krene popunjavati dnevnik.
MARIJA:
Dobro jutro djeco. Doviđenja djeco. Laku noć.
Potom ponovi i ponovi i ponovi istovjetnu radnju- od ustajanja iz kreveta do lijeganja. Mrak
- Slika
Dubrovnik, dvadeset godina kasnije, 1985. Ljeto, dva sata poslijepodne. Soba u jeftinom socrealističkom hotelu. U sobi su UROŠ (40 godina) i MARIJA. Ona je vidno starija. Oboje nose jednostavnu ljetnu odjeću iz osamdesetih.Off: David Bowie, Wild Is The Wind
MARIJA:
Uroše, znači… došao si, ponovo. Vratio se nakon dvadeset godina.
UROŠ:
Jesam.
MARIJA:
Gdje si se skrivao? Gdje si proveo sve te godine?
UROŠ:
Prvo u špilji na Lokrumu. Onog prvog dana. Navečer sam preplivao na kopno. Zato me nisu našli.
MARIJA:
Zavukao se u špilju kao štakor. Zašto si pobjegao? Ostavio me samu.
UROŠ:
Ne znam.
MARIJA:
Neka druga?
UROŠ:
Nisam imao drugu žensku. Nego, tako mi došlo. Ja nisam…
MARIJA: (prekida ga)
Dvadeset godina! Praviš li me budalom? Huljo!
UROŠ:
Znam. Jesam. Ali, ja sam mislio na tebe. I patio sam.
MARIJA:
Gdje si bio sve ove godine?
UROŠ:
Svuda po svetu. Bio sam mornar pa onda oficir na brodu.
MARIJA:
Lutao si.
UROŠ:
Jesam.
MARIJA:
Skitao se.
UROŠ:
Došlo mi tako. Nešto me uzelo, odvuklo. Bilo je jače od mene. Prvo sam bio u Bukureštu. Još tamo šezdeset i pete. Jedan moj rođak koji je radio u udbi mi je sredio lažne papire.
MARIJA:
Ti….
UROŠ:
Morao sam. Bio sam sitni špijun. Nikad im nisam istinski pripadao. Takva su bila vremena. Uvek su računali na strah i uvek im je zbog straha upalilo. Ali sam pobegao i udbi. Ukrcao se u brod za Tursku. I tako je počela moja karijera, mornara i skitnice.
MARIJA:
Pasji skote!
UROŠ:
Ali veruj mi, nisam se motao oko žena. Nisu me zanimale.
MARIJA:
Mala smrdljiva jajaro.
UROŠ:
Uvek sam mislio na tebe. Veruj mi.
MARIJA:
Lažeš, Uroše, lažeš.
UROŠ:
Nisam mogao biti ni s jednom drugom ženom. Veruj mi. Posle tebe, ne. Sve moje veze bile su tek prolazne avanture za jednu noć.
MARIJA:
Avanture s lučkim droljama. Jesi li tada mislio na mene, kurvaru?
(Stanka)
UROŠ: (obeshrabreno)
To je gadno strašno saznanje, kako te stara veza iz prošlosti može potpuno uništiti. Kako ti ljubav od života napravi sranje.
(On je ljubi)
MARIJA: (pokušava se oteti, ali nedovoljno energično)
Gotovo je… gotovo je… (prepušta mu se)
(Vode ljubav. Seksaju se energično i strasno. On je zajaši i vrlo brzo dođu do vrhunca. Oboje stenju, smalakšu, on klone na nju. Jedno vrijeme leže u tišini.)
UROŠ:
O čemu razmišljaš?
MARIJA: (osloni se na njegovo rame)
Zanima me, sve ove godine, jesmo li ikad u isto vrijeme mislili jedno na drugo? Dok si ti bio na brodovima, na Filipinima, ili u New Orleansu možda, gdje već, a ja čamila po Dubrovniku i onom sumornom Zagrebu… jesmo li ikada, baš u isto vrijeme mislili jedno na drugo?
UROŠ:
Sigurno jesmo. Sto odsto. Ja sam bukvalno svakog dana mislio na tebe.
MARIJA:
I ja sam. Istina je.
UROŠ:
Svakog dana, skoro dvadeset godina. Možeš da zamisliš. Kako je to bilo lepo, ali i strašno.
MARIJA: (sanjarski)
I zamisli, ti si u Shangaju ili Singapuru, upravo sviće, skuhao si jutarnju kavu i piješ je u svojoj kabini, a ja sam… ja sam završila nastavu u školi, skupila stvari, kod nas pada mrak, za trenutak sam zastala i pomislila na tebe. U isto vrijeme si i ti pomislio na mene. U trenucima kada su se naše misli poklopile, tada se rodio jedan Anđeo.
UROŠ:
Šta si rekla, anđeo?
MARIJA:
Da… Možda se tada rodi Anđeo.
(Stanka)
UROŠ:
Jesi li ti imala koga?
MARIJA:
Imala sam jednog dečka. Bio je cajo, Inspektor… Ostavila sam ga.
UROŠ:
Zašto?
MARIJA:
Shvatila sam da ga ne volim.
UROŠ:
Jeste li dugo bili skupa?
MARIJA:
Pola godine, otprilike. Možda i više. On je bio inspektor, napredovao je u službi i dobili smo državni stan.
UROŠ:
Pričaj mi, kako ste prekinuli?
MARIJA:
Kad smo se uselili u novi stan, shvatila sam da ga ne volim.
UROŠ:
Samo tako?
MARIJA:
Da, tako sam mu rekla i ostavila ga.
UROŠ:
Čudna si i hirovita. Šta je bilo s njim?
MARIJA:
Propio se i propao. Raspao se skroz na skroz. Upucao greškom nekog kolegu.
UROŠ:
Jadnik.
MARIJA:
Prije njega sam hodala s jednom starijom ženom. Bivšom glumicom. (stanka) Spavale smo skupa.
UROŠ:
Ti i druga riba! O, ho. Ma daj, ne mogu verovati. Koliko… koliko je bila starija od tebe?
MARIJA:
Desetak godina.
UROŠ:
Tko bi rekao?
MARIJA:
Starija od mene, da… ali bila je kao malo dijete, kao djevojčica. Čitava je bila u snovima. Željela je produžiti svoje snove i u stvarnom, odraslom životu, i onda kad više nije bila onako mlada i kad nije bilo nikakve nade. Rezultat je bio katastrofa.
UROŠ:
I, kako je to završilo?
MARIJA:
Nestala je kao i ti. Oteo ju je jedan luđak. Prebio ju je… Ne mogu ti pričati o njoj, boli me.
UROŠ:
Bila je malo luda.
MARIJA:
Jest, pa što onda. Od svih drugih, ona je bila najmanje zla.
UROŠ:
Otkačena… Ali, ti i druga riba. Prosto ne mogu verovati.
MARIJA:
Pusti… Ne mogu ti pričati o njoj, boli me.
UROŠ:
Kako hoćeš.
MARIJA:
Pričat ću ti drugi put… Ona je bila dobra. Pričat ću ti drugi put kad budem bolje volje.
(Okreće mu leđa)
- Slika
Krajem istog ljeta, MARIJA i UROŠ sjede u restoranu na otoku Lokrumu. Oboje su u ljetnoj odjeći, on u bijeloj košulji i kratkim sivim hlačama i sandalama, ona nosi dugu marinsko plavu haljinu s dubokim razrezom i lagane ljetne cipele. Slamnati šešir i torbicu odložila je na susjednu stolicu.
Restoran radi samo za vrijeme ljetne sezone, pa je to jedan od zadnjih radnih dana. Sjeli su na drvenu verandu i naručili jelo. Oko njih je drvena ograda i drveni krov obojani u tamnozeleno. S desne strane su drvene stepenice koje vode niže, na poljski put. Okolo rastu borovi i palme.
Jedu šutke, svježi zrak im je otvorio apetit.
UROŠ: (završava s jelom)
Opet na Lokrumu, opet smo na starom mestu.
MARIJA:
Na mjestu zločina, Uroše. Jesi to mislio reći?
UROŠ:
Ne. Nisam tako mislio.
MARIJA: (odgurne svoj tanjur)
Mjesto zločina jednog davnog ljeta, kada si me ostavio… Ja bi malo vina.
(Potom UROŠ odgurne tanjur i iz džepa izvadi malu kutijiu, otvori je i izvadi prsten.)
UROŠ:
Hoćeš li da budeš moja žena? Hoćeš li da se venčamo?
(Ona ga pogleda iznenađeno. Zatim spusti pogled.)
MARIJA:
Ne mogu. (uzdahne) To je prevelik… i težak korak za mene.
(On je gleda razrogačenih očiju, s nevjericom. Čeka.)
MARIJA:
Sada razumijem tvoju odluku prije dvadeset godina, pokušaj razumjeti i ti mene… Čini mi se da, ma koliko da se vole, dvoje ljudi nikako ne može biti zajedno čitav život. Bar ne ja i ti. Bar ne, nas dvoje.
UROŠ:
Misliš… sad je došao red na tebe da odustaneš?
MARIJA:
Ništa ja ne mislim. Život nam je prošao, Uroše.
UROŠ:
Ah, da… shvatam.
MARIJA:
Ovdje se ne radi o ljubavi. Previše je vremena prošlo. Previše energije je potrošeno.
(Duga šutnja. On tužno zuri u stol, u vinsku mrlju na bijelom stolnjaku.)
MARIJA:
Nije pitanje ljubavi, nego energije. Nemam više energije za brak. I ne mogu uzeti prsten.
UROŠ:
Shvatam, U redu.
MARIJA:
Uostalom, već imam jedan. Isto tvoj… Negdje na dnu neke škrinje. Dao si mi ga prije dvadeset godina. Sjećaš se?
(Još jedna duga stanka, za vrijeme koje se mogu čuti cvrčci i zveckanje posuđa u restoranu)
MARIJA:
Cijeli je moj život bio neka vrsta užasnog nepostojanja.
UROŠ:
Više nije. Više neće biti.
MARIJA:
Cijeli grad mi se smijao. No dobro, to je bilo i prošlo.
UROŠ:
Žao mi je.
MARIJA:
Promijenila sam se, više nisam ista. Postala sam lošija, gora nego što sam bila. Zatvorena sam i mrzovoljna. Postala sam zla.
UROŠ:
Nemoj tako da govoriš, molim te.
MARIJA:
Nego kako? Reci.
UROŠ:
Mislio sam da je vreme da pokušamo još jednom. Da pokušamo drugi put… da… da mirno živimo ostatak života i dočekamo starost zajedno.
MARIJA:
Ostarila sam odavno. Odavno, Uroše. Kažem ti da sam se promijenila. Nisam više ona ista. Osim toga… (zastane. Sad ona gleda u stolnjak.)
UROŠ:
Osim toga… šta?
MARIJA: (podigne pogled i uperi ga u njegove oči, izgovora hladno, ali odlučno)
Ti nisi Uroš.
UROŠ:
Kako?.. Ah… (rezignirano se nasmije) Aha, ha, ha… Govoriš gluposti.
MARIJA:
Slušaj me, razmišljala sam dosta zadnjih dana. I došla sam do zaključka da ti nisi on. Ti si neki drugi čovjek.
UROŠ:
Glupost. Totalna glupost.
MARIJA:
O tebi ne znam ništa.
UROŠ:
Ne budali. Kako ćeš da objasnš…
MARIJA: (prekida ga)
Potpuni stranac o kojemu ne znam ništa!
(Stanka)
UROŠ:
Reci da ne misliš ozbiljno, reci da se šališ.
MARIJA:
Ne. Ti si meni potpuno nepoznat čovjek.
UROŠ:
Molim te, hoćeš li da me saslušaš. Molim te..
MARIJA:
Ne. Uroš je imao madež pri dnu leđa, desno. A ti ga nemaš… Madež, shvaćaš?… Madež koji ti nemaš.
UROŠ:
Opet počinješ sa idiotarijama.
MARIJA: (oštro)
Tko si ti?
(Stanka)
UROŠ:
Trebam ti dokazati da sam ja, ja?
MARIJA:
Aha… Da.
UROŠ:
Dobro, kad već hoćeš. Neki detalj, na primer… čekaj malo da se setim… ! (KONOBAR se pojavljuje na vratima terase. UROŠ mu mahne i vikne) Konobar, molim vas još pola litre!
KONOBAR:
U redu, ali zatvaramo za petnes’ minuta .
UROŠ:
Nema problema. Brzo ćemo. I donesite nam račun.
MARIJA:
I, što si htio reći?
UROŠ:
Neki intiman detalj, koji samo mi znamo, neku sitnicu… Čekaj da se prisetim. Dakle, ono kad smo… (KONOBAR donosi račun i vino u staklenoj polulitrenki s podvezanim ubrusom.)
KONOBAR:
Evo gosparu, izvol’te. (Stavlja vino i račun na stol. Dok kupi tanjure sa stola, znatiželjno gleda kutiju s prstenom, koja čitavo vrijeme stoji na sredini stola.)
UROŠ:
Hvala. Dajte da platim. Evo… (Ostavlja mu veću napojnicu, samo da ga se što prije riješi.) U redu je… prijatno.
KONOBAR:
Hvala gosparu (konačno odlazi. UROŠ natoči sebi punu čašu i potegne momački)
UROŠ:
Gde smo stali? Neka pojedinost, neki detalj… Na primer, u tvojoj bašti, kad smo se poševili sakriveni iza palog, trulog debla nekog drveta, sećaš li se kad je pukla suva grana za koju si se držala, i kad smo oboje pali?
(Ona ga podozrivo gleda.)
MARIJA:
Istina. Sjećam se.
UROŠ:
Pali smo na tlo puno kaktusovih bodlji, jer je u blizini bio i veliki kaktus. Ali srećom se nismo naboli. Ha, ha. Eto vidiš. Treba li još?
MARIJA:
To ti je mogao ispričati sam Uroš, ili netko drugi. To si mogao saznati na više načina.
UROŠ:
E, ovo prelazi moje snage. Marija…
MARIJA: (prekine ga)
Nemaš madež.
UROŠ: (vikne, tako da ga može čuti osoblje restorana)
Gluposti! Nikad ga nisam imao, to su gluposti!
MARIJA:
Tiše čovječe, saberi se! Daj ulij i meni malo.
(On se smiri i natoči i njoj. Oboje piju.)
MARIJA:
Znala sam već duže vrijeme. Od prve noći kad smo spavali skupa, ali se nisam usudila da ti kažem. Sad sam skupila hrabrost,
UROŠ:
Otkud ti to?!
MARIJA:
Eto, tako. Prsten je bio okidač.
(Ona otpije gutljaj i zagleda se negdje preko njegove glave, prema šumi.)
UROŠ:
Ne znam o čemu govoriš.
(Ona počne prekapati po torbici. Izvadi crno bijelu sliku. Držeći sliku u ruci, naizmjenice je gledala u sliku pa u njega.)
MARIJA:
Ovo je jedina slika koju imam s Urošem. Stojimo na Pilama, kod fontane, zagrljeni. Mala je i crno bijela pa se ne vidi dobro. Ipak, dovoljno je jasna da se vidi kako ne sličiš baš na Uroša. On ima glatku kosu, a tvoja je gušća, kudrava. Uroš bi sada vjerojatno bio proćelav.
UROŠ:
Prestani s tim udbaškim metodama!
MARIJA:
Osim toga, on nije govorio ekavicom.
UROŠ:
Ekavica? Ah, moj Bože… Ona je došla vremenom. Zadnjih godina živeo sam u Beogradu. Ušla mi je u uho.
MARIJA:
Uroš je imao dubrovački naglasak. Ne beogradski.
UROŠ:
E, sranje. Rekao sam ti da…
MARIJA: (prekida ga)
Reci nešto na dubrovački! Ajde reci…
UROŠ:
Šta da ti kažem? … (ironično) En, ten, tini, savaraka tini, savaraka tika, taka, bija, baja buf!… sranje, nemoj da me karaš! Ljudi se menjaju Marija! Vreme prolazi. Prošlo je dvadeset godina! (brzo natoči još vina i otpije)
MARIJA:
Zašto si me lagao?
UROŠ:
Prestani, molim te.
MARIJA: (oštro)
Zašto si me lagao?
UROŠ:
Nisam te lagao, bebice. Govorim ti, a ti me uopšte ne čuješ.
MARIJA:
Lagao si me. Ne znam zašto, s kojim ciljem… Eto, sad je gotovo. Najbolje bi bilo da uzmeš prsten i odeš. (pogleda na sat.) Brod iz Portoča ide za pet, ne za šest minuta. Stići ćeš ako malo požuriš.
UROŠ:
Stvarno to želiš?
MARIJA: (hladno)
Aha.
UROŠ:
Dobro. Onda…
MARIJA:
Tako sam odlučila. Neću prijaviti miliciji. Neću prijaviti ako se skupiš i odeš. Idi… Odi, molim te. Brzo, brod je dolje… Nestani iz mog života, zauvijek.
(On ustane od stola, teškim pokretom.)
UROŠ: (pokušava ostati priseban, ali je vidno uzbuđen)
U redu… Idem. Kad te prođe ludilo, javi se.
MARIJA:
Uzmi prsten.
UROŠ:
Neću. Ostavljam ti ga. Baci ga, ako hoćeš. Radi s njim šta te volja.
(Okrene se i ode bez pozdrava. Ona ostane sjediti na terasi. Polako zatvori prsten u kutiju, uzme fotografiju i spremi obje stvari u torbicu. Otpije zadnji gutljaj vina i stane tupo zuriti u borovu šumu.
Sjedi tako ukočeno, ne mrdajući, ravna kao daska u stolici. KONOBAR dolazi pokupiti praznu politrenku i čaše.)
KONOBAR: (pita ironično)
Je li bilo sve u redu?
MARIJA:
Jest. Bilo je u redu.
(KONOBAR pokupi stolnjak i ode. Nešto kasnije se vrati i počne dizati stolice na stolove. MARIJA još jedno vrijeme sjedi na praznoj terasi. Negdje u borovima, pjesma cvrčaka polako zamire.)
MARIJA:
Zatvarate? Već je gotovo? U redu, stignem se još jednom okupati prije zadnjeg broda.
KONOBAR:
Gospođa, ne bi’ vam preporučio. Čini mi se da se diže neka gadna južina. (zastane i pogleda prema šumi) Ne, ustvari lebićada. Ođe na Lokrumu, more se začas digne.
MARIJA:
A jes’, fakat. Čini se da će gadno zapuhati.
KONOBAR:
Ako vam se kupa, pođite u Portoč, tamo vam je zavjetrina. Stignete napraviti banju i taman na zadnji brod u sedam ura.
MARIJA: (zabrinuto)
A jes’, brzo se diže vjetar, brzo.
(KONOBAR se vraća u kuhinju. Dolazi, s velovima koji igraju na vetru, Evelina Adam. Poprsje joj je otkriveno kao onomad na postelji)
EVELINA ADAM:
Marija, nedostajala si mi.
MARIJA :
Zašto si došla k meni?
EVELINA ADAM:
Sama sam.
MARIJA:
Tražiš moje društvo.
EVELINA ADAM:
Što je to čudno?
MARIJA :
Čudno je to što si došla. Nemaš nikoga mučiti u Paklu?
EVELINA ADAM:
Ne budi surova.
MARIJA:
Nemoj mi pričati o surovosti. Ne ti.
EVELINA ADAM:
Platila sam to. Najskupljom cijenom.
MARIJA:
I sad si došla po oprost?
EVELINA ADAM:
Želim ti zahvaliti što mu nisi rekla… što je bilo sa mnom poslije…
(Prilazi joj, dotakne joj obraz)
EVELINA ADAM:
Seljanko moja.
(Poljube se. Okrene joj leđa i krene udesno.)
MARIJA:
Kamo ideš?
EVELINA ADAM:
Poželjela sam se kupati. Gola. Večeras. Želiš se pridružiti?
MARIJA ustane, prebaci torbicu preko ramena, uzme šešir. Uzme rub njenog vela. Evelina je blago pogleda preko ramena. Odlaze sa verande. Marija hoda zamišljeno, sporim drhtavim korakom.
Kraj
