Poezija

Akvareli

 

 

kad me budu odvodili

 

ugovoreni svatovi

okrenuću se ka kući

da nam sinovi liče

na moju braću

 

 

lutka ne bi trebalo da vjeruje snovima

 

imala si 12 godina

kad je moljac položio jaja

u tvoju punđu

sa svojih 37

spavaš otvorenih očiju

a budna gledaš poluotvorenih usta

zjenice ti posvijetle

samo kad piješ čaj sa majkom

ili trčiš za sestrićem

tad zaboraviš na svoju opnu

i na košmar u kojem ona puca

a tebe ostavlja golu na trgu

ispred svih koji te upoznaju

 

 

prenosivost života

 

sadnice su izrasle u šumu

pridošlica je zapalila vatru

vjetar je ponio pjesmu kosa

sa mrtvog stabla

 

 

ne želim da ti rodim dijete

koje će ličiti na mene

 

gledam te kao što se gleda sopstvena trpezarija

kroz prozorsko okno, kad se izađe na cigar

u meni na tiho podgrijavaš nadu da je

sve što smo uglavili između ovih opeka

u predvavilonskom skladu

sad nam ne treba nam dijete

koje bi ličilo na mene

već zumbulov pupoljak

čiji smijeh privijamo na rane

dok nas grebu ljuspe na njegovim prstima

a meni treba da me ponosno nasloniš na svoje tijelo

uglaviš bradu u moje rame

i da ga posmatramo kako raste na suncu

kao što gledamo svoju trpezariju

kroz od toplote zamagljeno staklo

kad izađemo na snijeg da izdimimo po jedan 

 

 

 

izgubljeni gen

 

 

moje radove iz likovnog crta majka

bila je najbolji akvarelista

do treće godine akademije

kad me je rodila

 

author-avatar

O autoru Tijana Radulović

Rođena u Podgorici, februara 1994. Piše i objavljuje poeziju i kratke priče, a autorka je zbirke poezije “Komad bez protagonista” (2020). Amaterski se bavi slikanjem. Za boje i papir zarađuje radeći kao novinarka.