kad me budu odvodili
ugovoreni svatovi
okrenuću se ka kući
da nam sinovi liče
na moju braću
lutka ne bi trebalo da vjeruje snovima
imala si 12 godina
kad je moljac položio jaja
u tvoju punđu
sa svojih 37
spavaš otvorenih očiju
a budna gledaš poluotvorenih usta
zjenice ti posvijetle
samo kad piješ čaj sa majkom
ili trčiš za sestrićem
tad zaboraviš na svoju opnu
i na košmar u kojem ona puca
a tebe ostavlja golu na trgu
ispred svih koji te upoznaju
prenosivost života
sadnice su izrasle u šumu
pridošlica je zapalila vatru
vjetar je ponio pjesmu kosa
sa mrtvog stabla
ne želim da ti rodim dijete
koje će ličiti na mene
gledam te kao što se gleda sopstvena trpezarija
kroz prozorsko okno, kad se izađe na cigar
u meni na tiho podgrijavaš nadu da je
sve što smo uglavili između ovih opeka
u predvavilonskom skladu
sad nam ne treba nam dijete
koje bi ličilo na mene
već zumbulov pupoljak
čiji smijeh privijamo na rane
dok nas grebu ljuspe na njegovim prstima
a meni treba da me ponosno nasloniš na svoje tijelo
uglaviš bradu u moje rame
i da ga posmatramo kako raste na suncu
kao što gledamo svoju trpezariju
kroz od toplote zamagljeno staklo
kad izađemo na snijeg da izdimimo po jedan
izgubljeni gen
moje radove iz likovnog crta majka
bila je najbolji akvarelista
do treće godine akademije
kad me je rodila
